Samir Beganović, prvi bh. pilot: Kad država traži ‘konačno rješenje’

Ni 27 godina nakon pogibije krajiškog pilota na tlu Hrvatske državne institucije Bosne i Hercegovine nisu se potrudile da pronađu njegove posmrtne ostatke, koji se najvjerovatnije nalaze u Ukrajini.

Posmrtni ostaci Samira Beganovića nikada nisu vraćeni porodici (Ustupljeno Al Jazeeri)
Posmrtni ostaci Samira Beganovića nikada nisu vraćeni porodici (Ustupljeno Al Jazeeri)

U duhu tradicije ovih prostora, izgleda normalno da je prvi ratni pilot Armije Bosne i Hercegovine Samir Beganović marginalan lik u kolektivnom pamćenju. Beganovićevo pilotsko ratno djelo dokinuto je u jednom trenu – pogibijom 1994. godine na prostoru Hrvatske, i od tada se minorizira kao i skoro svaka “obična“ žrtva rata. O žrtvama uglavnom još brinu njihovi živi srodnici.

Nije Beganović Franjo Kluz ili Rudi Čajavec (partizanski piloti i narodni heroji Titove Jugoslavije) pa da ga njegova država slavi i da njihovim imenima daje nazive škola, fabrika i ulica. Niti piloti Osmog bombarderskog puka Kraljevine Jugoslavije, koji su 1941. godine, nakon bombardiranja Beograda 6. aprila, napali istoga dana snage Trećeg Reicha kod Graza u Austriji, pa o njihovoj slavi i danas, 80 godina kasnije, možete čitati, recimo, u zavičajnom muzeju u (Bosanskoj) Gradiški.

Cazin mu darovao ulicu, kabur je prazan

Mladi pilot Armije Bosne i Hercegovine iz cazinskog sela Pećigrad pogibijom u rejonu Plitivičkih jezera 1. augusta 1994. godine obezbijedio je sebi dememorijalizaciju u državnom pamćenju. I ne samo to, posmrtni ostaci Samira Beganovića 27 godina kasnije, tih nekoliko koščica, nikada nije vraćeno porodici. Beganović je poginuo na letu u ukrajinskom avionu, pogođen projektilom oružanih jedinica nekadašnje samozvane SAO Krajina, na povratku iz Zagreba prema improviziranom ratnom aerodromu Ćoralići kod Cazina, u 1.200 dana okupiranoj bihaćkloj enklavi.

No, dogodilo se i nešto dobro u komemoriranju sjećanja na poginulog pilota – Grad Cazin je, na prijedlog paraplegičara Unsko-sanskog kantona (USK), svoju glavnu ulicu nazvao njegovim imenom. Mrtvom pilotu podignut je i nišan iznad kabura (groba) u Pećigradu, na porodičnom mezarju, između nišana umrlih majke i oca. Roditelji nisu dočekali da dostojanstveno i dolično ukopaju barem posmrtne ostatke sina heroja. Kabur je prazan.

Kako se svake godine tek novinari dohvate ove teme, tako se i državna ministrica vanjskih poslova dosjetila da priupita ponešto ukrajinske državnike. Bisera Turković je prošle godine, na sastanku s otpravnikom poslova ambasade Ukrajine u Sarajevu Serhiom Miniallom, razgovarala o slučaju bh. pilota Samira Beganovića, čije su posmrtni ostaci, kako stvari stoje, završili u Ukrajini.

Roditelji nisu sačekali ‘diplomatske napore’

Beganović je bio kopilot s ukrajinskim kolegom i ostalim članovima posade. Turković je tada, kako su pisali mediji, naglasila da bi pronalazak posmrtnih ostataka pilota i prebacivanje u Bosnu i Hercegovinu donio smiraj porodici Beganović. Ukrajinski sugovornik je kazao da će provjeriti sve informacije u vezi s ovim slučajem te da će ambasada “uložiti napore kako bi se ovaj slučaj riješio“.

No, na diplomatsko “ulaganje napora“ roditelji poginulog krajiškog pilota nisu više mogli čekati – otac Ismet umro je 2015, majka Hatidža sijedeće godine.

Dva brata poginulog pilota Samira Beganovića, Enes i Amir, te sestra i dalje tragaju za “konačnim rješenjem“. Kabur u Pećigradu čeka barem na jednu Samirovu kost. Brat Amir Beganović, gradski vijećnik, kaže da ne razumije ovakvu državu koja duže od dva i po desetljeća arbitrira u nečinjenju. Beganovići su potrošili hiljade eura i prešli na hiljade kilometara da bi rasvijetlili sve detalje bratove pogibije i otkrili šta je s njegovim posmrtnim ostacima. Na sebe su preuzeli ulogu države, koja “nije imala ništa protiv”.

“Jedino pozitivno što se dogodilo svih ovih godina je to da je Grad Cazin dao ime glavne ulice prvom bh. ratnom pilotu, našem bratu Samiru Beganovću. No, i na to smo trebali čekati 20 godina“, kaže Amir Beganović.

Potpis Zagreba i Beograda, muk iz Sarajeva

Na konstataciju o pokušajima državnih institucija da se konačno pozabave slučajem bh. pilota Samira Beganovića ističe kako zna sve i da je to malo duža priča.

“Zna se gdje i kako je poginuo, zna se i gdje su mu kosti, ali problem je u tome što država Bosna i Hercegovina u momentu kada bude tražila posmrtne ostatke svog državljanina mora priznati da je tokom rata iznajmljivala ukrajinske letjelice i pilote. To su već takozvani državni poslovi i problemi o kojima ne bih. Nama su i Beograd i Zagreb potpisivali da se sve istraži, ali naši nisu potpisali… U ukrajinskom avionu koji je srušen kompletna posada je bila ukrajinska, a jedini musliman, Bošnjak, bio je naš brat Samir“, priča Amir Beganović.

Dodaje da se čuo s državnom ministricom Turković, da su se trebali sresti u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine u Sarajevu, ali do razgovora nije došlo.

Samir Beganović rođen je 1967. godine u Pećigradu. Volio je nogomet, maštao da bude geometar, ali sudbina je imala druge planove. Kao odličan učenik osnovne škole, prijavio se na konkurs na Vazduhoplovnu gimnaziju u Mostaru i, uprkos protivljenju roditelja, završio mostarsku aviogimnaziju i školovanje za pilota nastavio na Vazduhoplovnoj akademiji u Zadru. Rat ga je zatekao u Zadru, sa završenom akademijom i diplomom instruktora letenja.

Nije bio borbeni pilot, njegova misija je bila humanitarna

Vojne vlasti ga šalju u Titograd (Podgoricu), što Samir odbija – preko Udbine stiže u Bihać, okuplja pilote i u maju 1992. godine formiraju Vazduhoplovnu grupu. Uporedo s tim, rade na vojnim i civilnim vlastima Bihaćkog okruga na izgradnji improviziranog aerodroma u Ćoralićima, koji će tokom 1.200 dana blokade biti žila kucavica preko koje je u najtežim trenucima po Krajinu egzistirao humanitarni koridor sa Zagrebom. Ovaj strateški zračni mostobran čuvao je i nadu u opstanak i konačno oslobođenje. Samir Beganović je do pogibije imao na stotine humanitarnih letova.

“On nije bio borbeni pilot i njegova misija je bila humanitarna, jer je preko tog koridora između teritorije Bosne i Hercegovine u okruženju i slobodnog dijela Hrvatske te Slovenije prevozio hranu, lijekove, sanitetski materijal, pomoć, bolesne i ranjene ljude. Ti avioni nisu bili borbeni, već transportni“, ispričao je brat Enes Beganović.

Sjeća se da je Samir govorio kako ne zna hoće li se vratiti živ, ali da mora pomagati svom kraju.

Vojni penzioner Fikret Dupanović, u ratu letač-mehaničar, član posade ratnog helikoptera MI-8, sjeća se Samira iz prijeratnih i ratnih dana.

Pronađeno tek šest-sedam kilograma ostataka tijela

“Samir je bio na avionima, a ja na helikopterima, kao specijalista letač-tehničar. Radili smo na različitim stranama. Ja sam bio na Aerodromu Pleso u Zagrebu, on u Zadru. Po dolasku ovdje on se uključio u Vazduhoplovnu grupu, a ja sam tada bio u pješadiji. Kada su me pozvali u Vazduhoplovnu grupu, on je već bio napravio prelet za Hrvatsku, zajedno s pilotom Edvinom Iftićem, koji je umro poslije rata. Samira sam više puta sreo u Hrvatskoj na istim zadacima – on na avionu, a ja na helikopteru. Moj posljednji kontakt s njim je bio prije tog kobnog leta. Našli smo se u stanu u Zagrebu koji smo koristili. Sjećam se da je bio malo prehlađen, toga dana prije nego ćemo se rastati pjevušio je u stanu“, riječi su Fikreta Dupanovića.

Enes Beganović godinama pokušava okončati priču o poginulom bratu. Posjete Vojnom insititutu u Beogradu 1998. i 1999. godine, riječi Save Štrpca da je na lokaciji pogibije ukrajinske posade i Samira Beganovića iz aviona UR-26207 pronađeno tek šest-sedam kilograma ostataka tijela, koji su završili prvo u Kninu, radi nikada urađene identifikacije, razgovor s nadležnom doktoricom Čubrilo iz Knina, koja je posmrtne ostatke uputila u Beogradu, da bi one navodno u diplomatskom kovčežiću završile u ogromnoj Ukrajini, zemlji 12 puta većoj i 16 puta demografski jačoj od Bosne i Hercegovine…

Enes Beganović je svojevremeno obilazio i lokaciju pada aviona, razgovarao s očevicima, koji su ispričali da su dijelove tijela rastrgale šumske životinje, s obzirom da su posmrtni ostaci pokupljeni tri ili četiri dana nakon pada aviona.

Misteriozna pogibija ministra Irfana Ljubijankića

“Ja mu još ne mogu predati rahmet“, rekao je prije nekoliko godina za Al Jazeeru Enes Beganović držeći u rukama fotografiju mlađeg brata Samira.

Godina je 2021. “Tek“ 27. od pogibije prvog bh. ratnog pilota Samira Beganovića i “tek” 26. od pogibije (ratnog) ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Irfana Ljubijankića i njegovih suradnika Mensura Šabulića, Izeta Muhamedagića i majora Fadila Pekića. Niz koincidencija je frapantan – i avion i helikopter srušeni su na području bivše samozvane SAO Krajina, u obje letjelice s bh. državljanima stradali su ukrajinski piloti, nijedan od ovih slučajeva nije istražen. Čak ni tragična smrt ministra Ljubijankića.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO