Građani Hrvatske znaju da će platiti Rafale i – ništa više

Osim nedavno objavljene odluke o hrvatskoj nabavci 12 francuskih borbenih zrakoplova Dassault Rafale za milijardu eura, hrvatska javnost nije dobila mnogo informacija o detaljima tog posla, kao ni o, primjerice, strateškim planovima uporabe te dodatnim financijskim i drugim izazovima koji se javljaju pri zamjeni odavno zastarjelih MiG-ova 21 supermodernom tehnologijom.

Stoga su u zraku ostala visjeti mnoga pitanja, poput onih što sve točno Hrvatska uz same strojeve dobiva, kako će funkcionirati obuka pilota – kojih su po zrakoplovu potrebna najmanje dva – i zemaljskog osoblja, kako će biti provedena promjena i prilagodba sustava logistike i održavanja, gdje će zrakoplovi biti smješteni, koji su točni dodatni iznosi u pitanju u svim tim segmentima te kroz koje razdoblje i slično.

Vojni analitičar Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu za Al Jazeeru analizira neka od pitanja koja se ovom odlukom nameću, izazove i eventualne znatnije poteškoće raznih vrsta pri implementiranju novog zrakoplova u sustav Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ).

• Kod nabavke borbenih zrakoplova potrebno je definirati strateške ciljeve i obrambeno planiranje koje će te ciljeve pretočiti u konkretne vojne sposobnosti, pa je tu i pitanje što se sve dobiva uz same strojeve? Što Hrvatska dodatno dobiva i je li to dovoljno za postizanje ciljeva zbog kojih se Hrvatska odlučila kupiti Rafale?

– Postoji nekoliko ciljeva koji se žele ostvariti. Prvi je ostvarivanje ciljeva definiranih u vanjskoj i sigurnosnoj politici. To je najčešće jačanje savezništva s određenom državom, bilo na bilateralnoj osnovi, bilo u okviru određene organizacije. Drugi je sama namjena kupnje zrakoplova – koje će zadaće izvoditi. Treći je moguća ekonomska korist – ekonomska ulaganja iz zemlje koja isporučuje zrakoplove, najčešće kroz uključivanje domaćih tvrtki u međunarodni program proizvodnje i održavanja tog borbenog zrakoplova.

U hrvatskom slučaju ni na jedno od ovih pitanja do sada nije dan odgovor. A upravo ovi činioci definiraju i kupljeno naoružanje i opremu. Kada se radi o “hrvatskim” Rafaleima, jedinu izjavu dao je premijer Andrej Plenković, navevši kako je u ugovoru “uključeno sve” – avioni, simulatori, oprema, obuka pilota – bez specificiranja ovih stavki. Iz informacija koje su neslužbeno plasirane medijima navodi se kako će Rafalei biti isporučeni s osnovnim naoružanjem. Uobičajeno je to streljačko naoružanje već ugrađeno u zrakoplov, kod Rafalea top kalibra 30 milimetara, vođeni projektili zrak-zrak kratkog dometa (MICA) te određeni sustavi za napad na zemaljske ciljeve – različite bombe, nevođeni projektili zrak-zemlja, eventualno i vođeni projektili. Sve ostalo dodatno se plaća. Što će točno biti u naoružanju “hrvatskih” Rafalea je stoga predmet nagađanja.

Po pitanju ekonomskih ulaganja u iznosu jednakom ili većem od cijene zrakoplova (“offset”), ova opcija više nije moguća, jer je Europska komisija direktivom iz 2009. godine zabranila ovu vrstu kompenzacije na jedinstvenom tržištu Europske unije zbog narušavanja njegova integriteta. I izuzeci koji su mogući na području nacionalne sigurnosti isključuju bilo kakva ekonomska ulaganja ili druge oblike suradnje kao načina kompenzacije.

Stoga je, barem u ovom trenutku, nemoguće dati procjenu da li će kupnja Dassault Rafalea i paketa opreme i potpore opravdati postizanje ciljeva nabave ovog borbenog zrakoplova, jer ti ciljevi do sada nigdje nisu eksplicitno navedeni.

• Što je sve potrebno da bi se obuka pilota i tehničkog osoblja dovela na optimalnu operativnu razinu i o kolikim se sredstvima radi pri uvođenju takvog zrakoplova u borbene snage?

– Ako se pogleda iskustvo zračnih snaga drugih zemalja, vidi se da svaki pilot za održavanje stečenih i dobivanje novih znanja i vještina mora imati između 150 i 200 sati naleta godišnje. U SAD-u piloti u sastavu USAF-a lete prosječno 170 sati godišnje. U Njemačkoj i Velikoj Britaniji 180 sati, u Francuskoj do 200 sati. Iskustvo pokazuje da 100 do 120 sati naleta godišnje nije dovoljno da spriječi degradaciju osnovnih pilotskih vještina. Letački simulatori mogu samo poslužiti kao pomoćno sredstvo obuke pilota, ali ne mogu zamijeniti praktično letenje.

To znači da Hrvatska treba planirati značajna sredstva prvo za obuku, a zatim i za uvježbavanje pilota, koji moraju imati barem 150 do 200 sati naleta godišnje. U SAD-u četverogodišnje školovanje budućeg pilota lovca F-16 košta 5,6 milijuna dolara. Taj iznos se povećava kako raste kompleksnost borbenog zrakoplova – tako cijena školovanja pilota novog lovca F-35 iznosi 10,1 milijun dolara. Što se tiče postojećih pilota, preobuka na novi tip borbenog zrakoplova može trajati tri do pet godina.

Idući problem je u činjenici da hrvatski piloti prelaze izravno s turbopropelerskog trenažnog zrakoplova Pilatus PC-9 na mlazni lovac. Do sada to je bio MiG-21, a sada će to biti Rafale. Uobičajeno je da kao prelazni zrakoplov posluži laki školsko-borbeni avion poput L-159, Alpha Jeta, Hawka, Jak-130 ili Leonardo M346. U suprotnom obuka duže traje, a njezina cijena je veća. Kako će se ovo pitanje rješavati, hoćemo li kupiti i eskadrilu ovakvih aviona – dodatni trošak od 100 do 300 milijuna dolara – ili će svaka nova generacija pilota odlaziti na obuku u Francusku? Ili ćemo iznajmljivati te avione od druge zemlje, ili će se odabrati neko drugo rješenje? Svaka od ovih opcija zahtijeva značajna financijska ulaganja, ovisno o tome što će biti namjena novih zrakoplova.

Obuka zemaljskog osoblja je, također, dugotrajna i skupa. Tako je Danska 2016. godine objavila kako će školovanje i obuka 300 pripadnika zemaljskog osoblja za održavanje novih lovaca F-35 – inženjeri i mehaničari – trajati deset godina te da će tek 2026. godine biti potpuno osposobljeni za održavanje nabavljenih lovaca. Tu je, zatim, i godišnja cijena operativnog održavanja borbenih zrakoplova. Što je zrakoplov kompleksniji, to je veća i cijena. U 2018. godini cijena operativnog održavanja jednog lovca F-16 iznosila je 5,65 miliona dolara. Tako dolazimo do ukupne cijene upotrebe borbenog zrakoplova u razdoblju od 30 godina. Kada je Danska kupila 27 lovaca Lockheed F-35 Lightning II njihova cijena je iznosila 3,1 milijardu dolara, ali ukupna cijena upotrebe ovih aviona u razdoblju od 30 godina iznosit će, prema danskim kalkulacijama, 6,5 do 8,5 milijardi dolara.

Kada se zbroje svi ovi troškovi, dobivaju se vrtoglavi iznosi. Ako se ne napravi realna procjena svih relevantnih troškova, moglo bi se dogoditi da najveći dio obrambenog proračuna u narednim godinama bude potrošen na HRZ, a da se ostale grane Oružanih snaga zapostave, što, također, ne bi bilo dobro.

• Ima li Hrvatska zračne baze koje bi mogle poslužiti za smještaj, održavanje i djelovanje Rafalea i koje je preduvjete potrebno ispuniti da bi baza bila funkcionalna potpora tim zrakoplovima?

– U Hrvatskoj postoje samo dvije zračne baze – Zemunik i Pleso – u kojima bi se mogao smjestiti Rafale. Problem je u činjenici da one više nisu u punom vlasništvu HRZ-a. Danas je Zračna luka Zadar u 45-postotnom vlasništvu lokalnih vlasti. HRZ je zadržao vojni dio – baza Zemunik – ali ne i ostatak instalacija i poletno-sletne staze. U slučaju zračne baze Pleso velik dio terena baze dan je francuskom koncesionaru za novu zrakoplovnu luku “Franjo Tuđman”, u zamjenu koncesionar se obavezao da će samo urediti stajanku i instalacije za dežurni par lovaca. U oba slučaja HRZ je izgubio prioritet u korištenju ovih baza – planovi letenja se prilagođavaju civilnim zahtjevima, umjesto da bude obratno. To je važno i zbog činjenice da uvođenje novih borbenih aviona traži intenzivnu obuku pilota. Kako će se to ostvariti u uvjetima očekivanog povećanja intenziteta civilnog zračnog prometa u narednim godinama, kada će potrebe civilnog zrakoplovnog prometa imati prioritet?

Može se postaviti sljedeće pitanje – da li je uopće moguće u ovim uvjetima izgraditi sve objekte i instalacije za održavanje i upotrebu Rafalea? Ovdje se ne radi o nekim minimalnim iznosima, kao je to nagovijestio premijer Plenković kada je objavio odabir Rafalea. Na to ukazuju troškovi drugih zemalja pri uvođenju novih borbenih zrakoplova. U slučaju Danske izgradnja potrebnih objekata za primanje novih lovaca F-35 u zračnoj bazi Skrydstrup je povećana na 61,7 milijuna eura, dvostruko više od prvobitne procjene koju je prihvatio danski Parlament. Navedeni iznos će se dodatno povećati, jer je otkriveno da baza Skrydstrup mora uložiti dodatna sredstva radi smanjivanja razine buke, ali i zbog potrebe jačanja obrambenih i sigurnosnih mjera.

Rješenje bi moglo biti prilagodba neke druge zračne baze. To nije moguće u zračnoj luci u Splitu, koja nema mjesta za izgradnju potrebnih objekata – u njoj je moguće samo privremeno smjestiti dva do četiri lovca za nadzor zračnog prostora nad južnom Hrvatskom. To znači da ostaje samo pomoćna zračna baza u Udbini, ali tu postoje dva ozbiljna problema koji isključuju ovo rješenje. Udbina je u bivšoj Jugoslaviji izgrađena kao pomoćna baza za Zemunik. Prvi problem je prekratka i loše izrađena poletno-sletna staza – nagib staze iznosi čak sedam stupnjeva, umjesto normalnih jedan do dva stupnja, i nepostojanje objekata za smještaj osoblja i potporu djelovanju letjelicama. Drugi problem je u lošim vremenskim uvjetima – uvjeti povoljni za letenje postoje samo tri mjeseca u godini.

Jedina zračna baza koja bi se mogla koristiti za stalni smještaj Rafalea i intenzivnu obuku pilota je Pula. Ova baza je u bivšoj državi izgrađena prema NATO standardu, a nakon Domovinskog rata u njoj su u nekoliko navrata primani borbeni zrakoplovi SAD-a koji su sudjelovali u zajedničkim vježbama s HRZ-om. Ali, ona je predana lokalnim vlastima u fazama od 2012. godine – pri tome Grad Pula ne zna što bi radio s njom, cijela baza je godinama prazna i propada, a povratak nekoliko desetaka vojnika u bazu 2019. godine ne znači i njezino puno aktiviranje. Bez obzira koja se opcija odabere, već postojeća infrastruktura je stara 20-30 godina i nije obnavljana. To znači da će trebati uložiti minimalno nekoliko desetaka milijuna eura u njezinu obnovu, a vjerojatno i znatno veće novčane iznose za potpunu revitalizaciju odabrane baze.

• Mnoge zemlje pri nabavkama borbenih zrakoplova jasno definiraju i navode za što ih točno u strateškog smislu namjeravaju koristiti, dakle detaljno objašnjavaju zašto su se odlučili za nabavku određenog zrakoplova. Ima li Hrvatska jasnu viziju za što zapravo želi koristiti Rafale i zašto baš njega?

– Vratimo se na tvrdnju da je nabava borbenih zrakoplova uvijek motivirana geopolitičkim razlozima. Prvi činilac u ovom odabiru je razvoj suradnje s ključnim saveznikom, a drugi konkretne borbene zadaće koje će izvoditi novi borbeni zrakoplov. Prvi primjer je Australija i praksa nabave američkih borbenih zrakoplova. Za Australiju je SAD ključni saveznik za djelovanje na azijsko-pacifičkom području. Australija je izborom američkih borbenih zrakoplova u zadnjih pet desetljeća jasno naznačila potrebu održavanja interoperabilnosti s ključnim saveznikom u izvođenju zajedničkih borbenih djelovanja, posebno u zaštiti zračnog i pomorskog prostora oko Australije.

Sličan primjer u Europi je slučaj Danske i Norveške. Obje zemlje smatraju savezništvo sa SAD-om temeljem nacionalne sigurnosti te ulažu velike napore za razvijanje borbenih sposobnosti za potporu djelovanju NATO-a. U danskom slučaju to je novi obrambeni koncept u kome je Danska dobila status ključne zemlje za omogućavanje brzog dolaska pojačanja ostalih članica Saveza radi pružanja pomoći članicama koje bi u slučaju sukoba s Rusijom bile na prvoj liniji obrane, kao Poljska ili baltičke republike. U skladu s navedenim, definirane su i borbene uloge koje bi izvodio F-35 – izvođenje borbenih misija na Baltiku, ali i u okviru područja Arktika. Norveška percipira F-35 kao sredstvo konvencionalnog odvraćanja u miru, a u slučaju rata s Rusijom predviđeno je zajedničko djelovanje s drugim zračnim snagama članica Saveza u napadu na strateške ruske instalacije na poluotoku Kola.

Talijanska kupnja američkog F-35 također je motivirana razvijanjem vojnih, ali i ekonomskih veza s ključnim saveznikom. Što se tiče vojnih zadaća, uz primarnu zadaću obrane talijanskog zračnog prostora, F-35 namijenjen je i za davanje potpore talijanskom sudjelovanju u vojnim operacijama upravljanja krizama na području Sjeverne Afrike i istočnog Sredozemlja. Navedeni primjeri pokazuju jasno postojanje strateškog razloga za kupnju lovca F-35 i konkretnih vojnih zadaća koje će ispunjavati. U hrvatskom slučaju ne postoji nikakva naznaka strateške dimenzije kupnje, kao ni konkretnih vojnih zadaća koje bi Dassault Rafale trebao izvoditi.

Zapravo, hrvatski politički vrh bi trebao dati odgovore na nekoliko pitanja. Da li kupnja Rafalea, praćena izjavama o strateškom partnerstvu s Francuskom, znači i prihvaćanje francuskih pogleda na budući razvoj europske sigurnosne arhitekture – postizanje strateške autonomije koja bi postepeno isključila SAD iz daljnjeg razvoja europske obrane, što je u njezinoj izjavi naznačila francuska ministrica obrane Florence Parly. Ako je tako, kako će se navedeno odraziti na daljnje odnose sa SAD-om?

Koje su konkretne zadaće koje će Rafale izvoditi? Za sada se navodi samo “air policing”, ali to je samo mirnodopska zadaća identificiranja letjelica, a ne puna zaštita hrvatskog zračnog prostora, u kojoj bi Rafale bio samo jedna komponenta cjelokupnog sustava. Što je s drugim zadaćama? Kada će biti predstavljena studija na temelju koje je napravljen izbor te posebno kriteriji izbora? Ovo je potrebno uraditi jer je u Hrvatskoj vidljivo nastojanje da se ova pitanja, o kojima se u drugim zemljama raspravlja u okviru struke, ali i u javnosti, proglase vojnom tajnom.