Lana Barić: Borba za ravnopravnost je često nominalna

Hrvatska glumica scenarističkim prvijencem ‘Tereza37’ portretira ‘nevidljive’ žene Dalmacije, koje, pristajući na norme nametnute tradicijom, gube sebe.

Lana Barić je na 49. FEST-u za ulogu u filmu ‘Tereza37’ nagrađena za 'za hrabru, temeljnu kreaciju žene u potrazi za slobodom' (Ustupljeno Al Jazeeri)
Lana Barić je na 49. FEST-u za ulogu u filmu ‘Tereza37’ nagrađena za 'za hrabru, temeljnu kreaciju žene u potrazi za slobodom' (Ustupljeno Al Jazeeri)

Problematizirajući poziciju žene u Dalmaciji, koja, rastrzana između običaja, tradicije, očekivanja porodice i predrasuda društva u kojem živi, gubi sebe, Lana Barić napisala je scenarij za film Tereza37, u kojem je ostvarila vjerovatno najupečatljiviju ulogu u karijeri.

U fokusu ove psihološke drame, koja je radnjom smještena u Split, a koju je realizirala u saradnji s rediteljem Danilom Šerbedžijom i producenticom Irenom Marković, je 37-godišnja Tereza, krajnje netipična protagonistica balkanskih filmova, koja se u tradicionalnoj sredini i porodici u kojoj živi bezuspješno pokušava ostvariti u ulozi majke.

Scenaristički prvijenac Lane Barić, nakon trijumfa na Filmskom festivalu u Puli, gdje je dobio tri Zlatne arene, prikazan je na festivalima širom svijeta i višestruko nagrađivan. Posljednja u nizu nagrada stiže sa beogradskog Međunarodnog filmskog festivala FEST, na kojem je Barić proglašena najboljom glumicom.

  • Kako se osjećate, jeste li očekivali ovakav uspjeh i šta Vam u konačnici nagrade znače?

– Nisam očekivala, bilo je jako puno filmova u konkurenciji. Naravno da mi znače, koliko god dugo da radim ovaj posao, uvijek propitujem stvari, sebe ponajviše, i uvijek je lijepo kad stigne potvrda. Divno mi je bilo na FEST-u, bilo je lijepo biti u dvorani s ljudima. Bilo je lijepo biti u kinu.

  • Kako ste se uopće našli u ulozi scenaristkinje i šta je u ovom slučaju bio Vaš motiv?

– Uvijek sam koketirala s filmom kao medijem, odmalena gledam jako puno filmova, tako da mislim da me to negdje čekalo. U početku sam počela pisati samo “onako”, da to izbacim, bez nekog konkretnog plana i povoda, a kad se stvar zaozbiljila, kad sam imala producenticu i redatelja, onda sam se više fokusirala, jer sam znala da postoji realna mogućnost da taj film i snimimo. Nisam ni znala da mi je ta priča toliko bitna dok je nismo snimili, osjetila sam neko veliko olakšanje kad smo završili.

  • Čitala sam da ste scenarij počeli pisati prije desetak godina, ni ne sluteći da ćete ga jednog dana pretvoriti u film, no činjenica je da Vam nešto nije dalo da od njega odustanete. Šta tačno? Zbog čega Vam je bilo važno da ispričate ovu priču koja je toliko iskrena i stvarna da se većina žena sa Balkana u njoj može pronaći?

– Često ne znam stvari definirati, čak mislim da nije niti potrebno, nego imam taj neki osjećaj, pratim svoj instinkt, koji je u principu nepogrešiv, pokazalo se. Događalo se to da i kad malo odustanem od te priče, stvari se pokrenu. Ono što je bilo ključno jeste da se oko mene stvorila ekipa koja je zaista željela da se taj projekt realizira i mnoge moji kolege su mu se veselili. Na kraju je i taj film snimljen zajedničkim snagama svih nas, bio je to jako lijep proces. Što se priče tiče, da, ona je sukus svih naših priča.

  • Na filmu ste sarađivali s Danilom Šerbedžijom, koji potpisuje režiju. Kako se on snašao u ovoj ‘ženskoj’ priči i kako je izgledalo vaše partnerstvo?

– Divno. S Danilom je jako lako komunicirati i surađivati, tako je oduvijek. On je uključen u projekt od rane faze scenarija, zajedno smo prošli i neke radionice koje su nam značile. Njemu se jako svidjela priča i ni on, kao ni ja, a ni naša producentica Irena Marković, nije htio odustati od te priče sve ove godine.

  • Kroz priču o Terezinom životu uspjeli ste sirovo predočiti položaj žene u Dalmaciji, no to se lako može preslikati na cijeli Balkan. Čitala sam kako priča nije autobiografska, ali da su u nju inkorporirani istiniti događaji iz mjesta Vašeg odrastanja. Koliko se položaj žene u međuvremenu promijenio, je li situacija danas bolja?

– Izvrsno je da se o tome jako puno govori, to je tema koja je prisutna i kojoj se posvećuje pažnja. Međutim, mikrosituacije su ono što mene poražava, neki svakodnevni, takoreći usputni događaji kojima svjedočim, kroz njih vidim koliko su te stvari ukorijenjene u tradiciju. Moje je mišljenje da će proći dugo vremena dok se uistinu stvari ne promjene, dok se stari uzorci ponašanja ne prestanu kopirati, a to je puno teže od racionalizacije. I sama sam često upadala u razne klopke, ali sam o njima puno mislila i na tome radila. To je moja odgovornost, a mi živimo u društvu u kojem preuzimanje odgovornosti nije naš forte.

  • S obzirom na to da tumačite lik Tereze, koliko ste tog ličnog što ste doživjeli i čemu ste i sami svjedočili tokom odrastanja ugradili u lik? 

– Ona je meni jako bliska, mislim, i ja sam to mogla postati. To sam ja u potenciji, samo što je moj neki instinkt u mladosti bio bijeg iz te sredine i s njom sam se suočavala s određene udaljenosti, tako mi je bilo lakše. Poznajem jako puno takvih žena i one mahom jesu tužne. Znam da se jako puno žena prepoznalo u toj priči, jer sam s puno njih razgovarala nakon projekcija. Mislim da sam je jako dobro razumjela, htjela sam je ispoštovati i dati joj prostor na filmu koji takve žene nemaju u našim životima. One su negdje tu, ali ih, zapravo, ne vidimo, a ja sam htjela da ih se vidi.

  • Tereza je očajna u pokušaju da se ostvari u ulozi majke, no kroz film vidimo da je njena želja više uslovljena pritiskom okoline nego njenim istinskim željama i potrebama. Jasno je da je to sve dio balkanskog društvenog miljea, no pitam se koliko je u svemu tome Tereza koje se ne mogu izboriti s očekivanjima društva i koje, pristajući na norme nametnute tradcijom, gube sebe?

– Jako puno, rekla bih. Čak ni ne dođu do toga da to propituju. To je usko vezano za tradiciju i položaj žene, o kojem stalno i govorim. Ali, uvijek treba skupiti hrabrosti i preuzeti onaj dio odgovornosti koji je naš u tome i ne pristajati na pasivnu ulogu, već punokrvno i protagosnistički do kraja ići u borbu za ravnopravnost, koja je još uvijek nominalna.

  • Koliko je, zapravo, područje na kojem živimo konzervativno i ima li naznaka da bismo se mogli otrgnuti iz tih društveno nametnutih normi?

– Izrazito je konzervativno. Stvari su se toliko poraspadale, čini mi se da se za tu “konzervu” držimo grčevitije nego ikad. Ne ja, ja od nje bježim k'o vrag od tamjana, nego mi kao društvo općenito. Ali, događaju se promjene, moraju se događati. U Zagrebu trenutno na sve strane vise zastave duginih boja, odnosno LGBTIQ zastave, u sklopu obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije, onda hodam gradom i mislim: ‘Evo, ovako se može!’

  • U jednoj krajnje neočekivanoj, brutalnoj sceni, u kojoj se Tereza nađe s prijateljem i kolegom kojeg poznaje godinama, problematizirali ste i seksualno nasilje. Zbog čega Vam je bilo važno da i takva scena bude dio filma?

– Ženu koja iskače iz bilo kakvih normi i okvira u kojima je društvo vidi i stavlja društvo će često i kazniti, to je moje iskustvo i iskustvo mnogih žena koje poznajem. Često je ulozi suca upravo muškarac, nemalo puta je to muškarac koji je jako dobro poznaje. Ja ovdje govorim o nekim iskustvima koja su mi bliska, nipošto ne želim generalizirati, ali u te i takve odnose upisano je jako puno agresije i jako puno nasilja i ta iskustva su često i gora nego što mi mislimo.

  • Sve to dolazi u periodu kada su prvo glumice, a zatim i žene iz ostalih branši, sa Balkana počele otvoreno govoriti o tom problemu. Na fonu toga nastaju različite inicijative, koliko je važno da se takve stvari dešavaju i u našem bližem okruženju i mislite li da će u konačnici imati odjeka?

– Izrazito je važno. Sve je to bolno, prebolno, ali je i prevažno. Meni je to jako teško čitati i slušati, a ne mogu ni zamisliti koliko je teško ženema (i muškarcima) koji odluče o tome javno progovoriti.

  • Kako je pandemija korona virusa, koja je snažno pogodila film i pozorište, utjecala na Vaš rad? I kakvi su Vaši dalji profesionalni planovi?

– Mene je pandemija kao takva potpuno šokirala. I sve ovo što se događa. Nastojim biti odgovorna i progresivna u isto vrijeme, radim puno i tako najbolje funkcioniram, kad je dosta posla, pa mi je onda i drago da ga imam.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO