Inicijativa ‘zaboravljene djece rata’: Bez imena oca u dokumentima

Kada joj je bilo 15 godina, Ajnu Jusić je profesor u srednjoj školi pitao za ime oca, nakon što je vidio da je u školskom dnevniku mjesto gdje se upisuje taj podatak prazno. Za nju koja pripada jednoj od najranjivijih kategorija društva, djeci rođenoj nakon ratnog silovanja, ovo iskustvo je bilo ponižavajuće i bolno, ali ne i jedino koje je doživjela tokom školovanja i poslije toga.

“Ja sam tada bila dijete, rekla sam da ne znam to ime, a profesor me pitao da li mi mama zna, što je bilo direktno ponižavanje mene i nekako udarac na mamin obraz. Kroz cijeli život, kroz taj dnevnik, kroz taj sistem školovanja, uvijek sam bila diskriminirana zbog podataka koji se traže”, prepričava Jusić, predsjednica udruženja građana „Zaboravljena djeca rata“ koje okuplja djecu rođenu nakon ratnog silovanja, djecu nekadašnjih pripadnika mirovnih snaga ili stranih humanitarnih radnika koji su bili u ratu u BiH.

Tokom studiranja na Univerzitetu u Sarajevu, Jusić je pokušavala da “prevari” studentski informacioni sistem tako da je kucala ime majke tamo gdje se tražilo ime oca, misleći da će onda to pisati i na diplomi. Ipak je na kraju morala pisati molbe fakultetu kako bi se to napravilo, a sam taj čin koji je izdvojio od ostalih studenata bio je za nju poražavajući.

“Najviše bola sam doživjela kroz to školovanje, jer me to ime često izbijalo iz društvenih grupa, u koje sam se uvijek jako teško uključivala shodno cijeloj mojoj životnoj priči, imala sam raznih problema, ali sistem obrazovanja me najviše na ličnom nivou pogodio i povrijedio. Ja sam dobila tu korigovanu diplomu, na njoj sada piše samo ime i prezime studenta i ne traži se ime roditelja, tako da je to na Univerzitetu Sarajevo riješeno.”

Zanemarivanje uloge majke

Međutim, u većini situacija dokumentacija koja se traži zahtijeva ime oca kao identifikacijsku stavku. Zato su slična iskustva u školama, na fakultetima, zdravstvenim ustanovama, općinama, na birou i drugim institucijama imali i drugi članovi i članice udruženja ‘Zaboravljena djeca rata’, a kao rezultat ove dugogodišnje diskriminacije i ignorisanja jednoroditeljskih porodica kroz administrativu politiku oni su pokrenuli inicijativu “Ime jednog roditelja” i zatražili od opština i gradova u bh. entitetu Federacija da uvedu jednoliku dokumentaciju gdje se neće isključivo tražiti ime oca.

“Inicijativa je nastala nakon što smo mi članovi i članice udruženja pričali o tome koje oblike diksriminacije mi kroz život kontinuirano porlazimo i ime oca je nešto što nam je od samog djetinjstva urezano, gdje smo mi bili uvijek izloženi tome da ne možemo da damo informaciju koju nam sistem traži”, objašnjava Jusić.

Dodaje da zakonodavni sistem zanemaruje i ulogu majke, te da su prilikom analize i istraživanja ovog problema uvidjeli da ne postoji neki zakonski okvir koji nameće da se traži isključivo ime oca, što, kaže Jusić, pokazuje koliko je patrijarhalno društvo u kojem živimo.

Pitanja na šalteru

Otac Ivane Barbare Cook bio je britanski humanitarni radnik u BiH, ali su se on i njena majka, kako kaže, razveli prije njenog rođenja.

“Mama se vratila u BiH, pošto je otišla u Britaniju 1994, a on je odlučio da mene ne prizna. On postoji u mojim papirima, ali mi se nismo nikada ni vidjeli niti čuli. Tri puta me je porekao na sudu, a pošto je engleski zakon takav, moja mama nije htjela dalje da nastavlja sa tužbama jer je postojala mogućnost da me oduzmu od nje i da ostanem kod oca. Problem kod moje administracije je bio taj što mog oca nikad nije bilo da se potpiše na papire, jer ovdje kod nas traže potpis oba roditelja bez obzira što su roditelji razvedeni, i ako ne možeš da dođeš do oca, onda moraš da izvadiš hiljadu papira da bi moja mama mogla da dokaže skrbništvo”, prepričava Ivana.

Ističe da se uvijek bunila kada je trebala da napiše očevo ime na dokumentima, jer on nije bio osoba koja je odgajala, niti je bio tu kada je njoj bilo najteže ili najljepše. Stoga je smatrala da ne treba da ima čast da njegovo ime stoji na papiru uz njeno. Također, dodaje, htjela je da ima pravo izbora, kao i pravo na privatnost.

“Meni je to uvijek jako teško padalo što nisam mogla da napišem ime majke. Sjećam se jedne prilike, na samo jednom dokumentu kada sam se upisivala na fakultet, pisalo je pored mog imena i prezimena – ime jednog roditelja, i ja sam po navici upisala ime oca i onda to vidim. Krvnički sam iskrižala njegovo ime, čak nisam otišla po novi obrazac i onda sam napisala ime majke, ponosno!”

Ivana prepričava da se ovdje privatnost ozbiljno narušava, jer doživljavaju situaciju da na šalteru dobijaju različita pitanja zašto upisuju ime majke.

“Ja nisam dužna odgovarati osobi na šalteru na ta pitanja, niti su ljudi u redu dužni niti trebaju da slušaju to. Kada napišeš ime majke postave ti milion pitanja i ne može tako nego onako kako su oni na šalteru zamisli, iako to jest po zakonu. Upisujem nečije ime nerado. Ruka piše ali mozak ne bi da se to napiše.”

Obrasci kod doktora

Jelena, također članica udruženja, potvrđuje da se susretala sa istom vrstom diskriminacije kroz život, od osnovne škole pa do fakulteta, te poslije kada se krenula javljati na konkurse za posao, na biro, i u bilo koju drugu instituciju.

“Svaki obrazac je bio isti, uvijek se traži ime oca, a kada navedemo ime majke nailazimo na razna pitanja kako to. Čak i kod doktora. Nedavno smo poprilično često popunjavili ove upitnike za COVID, i ja sam samoinicijativno križala to ime oca i pisala svojom rukom ime jednog roditelja, jer ja svakako mogu upisati samo ime majke. Svi smo mi to prošli i tako zajedno smo odlučili da bi trebali uraditi nešto, jer ne odnosi se to samo na našu kategoriju, djecu rođenu zbog rata, već na sve porodice koje nisu šablonske, koje imaju samo jednog roditelja.”

Za sada se pozivu na ovu inicijativu odazvala Općina Stari grad u Sarajevu.

“U RS-u se nismo obraćali jer smo pratili njihove obrasce i oni ispunjavaju ono što smo mi tražili da se uvede u FBiH. Poslije Općine Stari Grad dobili smo odmah informaciju da je Općina Centar već izmjenila svoje obrasce, mada tu ima još nekih greškica. Dobili smo povratnu informaciju iz Novog Sarajeva, Maglaja, Bihać je potvrdio, Travnik, Novi Travnik, Zavidovići, to su opštine koje su pozitivno reagovale, nažalost tek nakon medijskih objava”, kaže Jusić.

Prema njenom mišljenju, sadašnji porodični zakon u BiH je diskriminatorski prema jednoroditeljskim porodicama.

“Samohrana majka i dijete po zakonu ne predstavljaju porodicu, to je to omalovažavanje majke u zakonodavnom sistemu. Moja majka i ja smo porodica i to nam niko ne može oduzeti ali zakon u BiH nam to oduzima.”