Mrtvare iz grobnica: Priča o životima Srebreničana prije smrti

Fotografije Armina Durguta će prvi put biti prikazane na izložbi 1. jula u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Fotoreporter Armin Durgut [Aida Redžepagić]

Fotoreporter Armin Durgut snimio je seriju fotografija cipela pronađenih u masovnim grobnicama u istočnoj Bosni želeći pokazati da su ljudi patili i prije konačnog čina genocida u Srebrenici, u kojem je ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka u julu 1995. godine.

Na cipelama pronađenim u masovnim grobnicama, ili duž Marša smrti, nepristupačnog šumskog terena kojim su se ljudi iz opkoljene Srebrenice pokušavali dokopati slobodne teritorije pred naletom vojske Republike Srpske, vidljivi su tragovi popravki, i to na vrlo primitivan način. Za Durguta je to neupitan dokaz da su ubijeni ljudi bili izloženi najbrutalnijem oskudijevanju u samo srcu moderne Evrope, i prije njihove tragične smrti.

Za mnoge se traženje novih detalja o patnji u Srebrenici, 26 godina poslije tog najvećeg zločina na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, može činiti velikom ekstravagancijom. Ali, Armin Durgut kaže da je naprosto iznenađujuće koliko je zastrašujućih priča u Srebrenici koje i dalje stoje neprikazane.

Fotografije će prvi put biti prikazane na izložbi 1. jula u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Nakon toga izložba će biti postavljena i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima, i gradovima u susjednim zemljama.

Izložbu kao i fotopublikaciju u cijelosti je finansirao i podržao Memorijalni centar u Srebrenici, koji prikuplja predmete i drugu arhivsku građu iz srebreničkog genocida.

Fotografije cipela pronađene u masovnim grobnicama nakon genocida u Srebrenici bit će prikazane na izložbi 1. jula u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu (Ustupljeno Al Jazeeri)

„Projekat je nastao iz želje da se prikaže priča o genocidu u Srebrenici i životu u enklavi na jedan drugi način“, kaže Durgut za Al Jazeeru.

„Fotografije su snimljene iz drugačije perspektive i na njima se vidi jedan otisak vremena i posmatrača navodi na razmišljanje o posljednjim koracima osobe koja ih je nosila“.

Fotografije koje ne uljepšavaju

Durgut je mladi fotoreporter koji je rođen u Zenici nekoliko mjeseci prije genocida u Srebrenici. Njegove dokumentarne fotografije, uključujući i fotografije migranata koje je snimao od Bosne i Hercegovine do Grčke i Španije, objavljivane su u više svjetskih medija, i nagrađivane na više domaćih i međunarodnih takmičenja. Prema kritičarima, Durgutove fotografije ne uljepšavaju, naprotiv svijet prikazuju onakvim kakav jeste, najčešće surov i bolan.

„Koliko god to bilo teško, mislim da je naša obaveza govoriti istinu i pokazivati stvarno lice onoga što nas okružuje“, kaže Durgut.

„Ako nešto uljepšavamo, ako popravljamo, ako prikrivamo tamnu stranu našeg okruženja, onda smo saučesnici u kreiranju zla, jer pomažemo da se nepravda i ljudska patnja širi još i više, bez šansi da nekada greške budu ispravljene“.

Opisujući Durgutovu ideju da fotografiše i predstavi javnosti cipele iz masovnih grobnicama, Paul Lowe, poznati britanski fotograf kaže da „oblikovane stopalima vlasnika, istrošene i popravljane, pohabane i poderane, te cipele su već nosile tragove vremena kada je život njihovih vlasnika užasom ugašen“. „Armin Durgut se prema tim cipelama odnosi pažljivo i sa namjerom, kao da su predmeti izgubljene civilizacije u muzejskoj zbirci“, napisao je Lowe.

Kako je izložba dobila ime?

Durgut je izložbu nazvao Mrtvare, prema posebnoj vrsti cipela sa fotografija, a koje su ljudi u Srebrenici dobivali kroz humanitarnu pomoć. Grad je prije konačnog pada bio pod snažnom, skoro četverogodišnjom opsadom, a vojska Republike Srpke je propuštala malo toga u konvojima humanitarne pomoći, izuzev cipela „mrtvara“ i drugih bezvrijednih stvari. U Srebrenici je tokom rata, naprimjer, nedostajalo soli.

Ljudi u Srebrenici su cipele iz humanitarne pomoći prozvali mrtvare jer su vjerovali da u toj obući, zapravo, na zapadu sahranjuju pokojnike. Ali, u Srebrenici više nisu imali izbora i bez obzira kakav su osjećaj razvijali prema toj vrsti pomoći bili su primorani koristiti je.

Cipele mrtvare su bile nove i u dvije boje; crnoj i bež, ali loše kvalitete. Raspadale su se nakon nekoliko pređenih kilometara, ili dva kišna dana. Kako bi im produžili vijek trajanja, vlasnici su ih opšivali šatorskim platnom.

Veći broj muškaraca i dječaka koji su u julu 1995. krenuli na neizvjestan put, preko šuma, prema Tuzli bili su obuveni u mrtvare. Mnogi od njih su ostati ležati u šumi zajedno sa njihovim istrošenim i zloslutnim cipelama.

Na fotografiji je prikazana ‘mrtvara’, vrsta cipela loše kvalitete koje su ljudi u Srebrenici dobivali kroz humanitarnu pomoć (Ustupljeno Al Jazeeri)

Cipele su postale nekada čak i jedini predmet po kojim je porodica identifikovala ubijenu žrtvu.

„Tokom pravljenje ove izložbe razgovarao sam sa mnogo ljudi, i otkrio sam da cipele mrtvare nisu dobivali samo ljudi u Srebrenici tokom rata u BiH. Neki ljudi su ih nosili u Zenici, Sarajevu i drugim bosanskohercegovačkim gradovima“, kaže Durgut, ne sumnjajući da su humanitarne organizacije koje su slale i takvu obuću za Bosnu i Hercegovinu željele ljudima olakšati barem jedan dan u njihovim tragičnim životima.

Za Durguta je jako bitno da njegov rad ne postane uzrok produbljivanja traume. Također kaže da ne želi dokazivati zločin genocida ili druge zločine koji su počinjeni u Srebrenici tokom devedesetih, nakon što je to već uradio Međunarodni sud u Haagu. Njegov cilj je napraviti fotografije koje će biti dio materijala koji će ostati kao trajni zapis o tragediji koja je pogodila hiljade ljudi u Bosni i Hercegovini, pedeset godina nakon što je Evropa nakon Holokausta rekla  da se zločini neće ponoviti više nikada i nikome.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO