‘Tražeći Esmira’: Priča o Srebrenici Nizozemca Nicka Teunissena

Na godišnjicu genocida u Srebrenici će biti predstavljena knjiga o fotografiji i putovanju koje je promijenilo živote.

Teunissen: Rahatluk je za mene način definiranja unutarnjeg mira, stanje sreće koje se čini bosanskim filozofskim načinom života (Ustupljeno Al Jazeeri)

U središtu Memorijalnog centra Potočari u Srebrenici nalazi se mezar dječaka Esmira Mujičića, stradalog u genocidu počinjenom jula 1995. godine. Fotografija ovog dječaka u vihoru rata nagnala je nizozemskog književnika i umjetnika Nicka Teunissena da posjeti Srebrenicu i istraži iz prve ruke šta se sve dešavalo u ovom dijelu Bosne i Hercegovine prije i tokom rata.

Za Al Jazeeru Teunissen, koji voli kazati kako je „Nihad“ za bosanske prijatelje, objašnjava kako je nastala knjiga „Tražeći Esmira“.

„'Looking for Esmir’ (Tražeći Esmira) je ne-fikcijska priča o tome kako jednostavno biti čovjek u Srebrenici, i to prije nego su životi ljudi Srebrenice pretvoreni u hladne brojke i metapolitičke priče. U knjizi pokušavam povesti čitatelja sa sobom u potragu za dječakom iz Srebrenice koji se zove Esmir Mujičić“, počinje priču Teunissen.

Ističe kako je rođen 1982. godine u Amsterdamu, te kako je imao 13 godina „kada su se posljednji sati Srebrenice pojavili na nizozemskim vijestima ljeta 1995. godine“.

„Iako su to bili prodorni snimci evropskog grada, to je za mene kao dijete bilo nešto teško prepoznatljivo. No, to se promijenilo jedne noći više od 23 godine kasnije. Prijatelj mi je poslao fotografiju dječaka koji se smješka kameri, usred pakla na zemlji. Lice koje mi je reklo potpuno drugu priču. Bilo je suprotno sa dugogodišnjim emitiranjem poznatih medijskih snimaka. To je bio portret čovjeka, to je bila fotografija Esmira.“

Specijalni program

Naš sagovornik nastavlja kako je, fasciniran drugim fotografijama punim života, krenuo u potragu da otkrije ko je Esmir bio prije ljeta njegove smrti.

„Zajedno sa mnogim ljudima iz Srebrenice, otkrili smo životnu paletu neispričanih priča, punu anegdota i prekrasnih sjećanja na napredan grad, sa predratnim izvorima u očaravajućem planinskom okolišu. Prve ljubavi, muzika, pozorište – sve ono što nas čini Čovjekom. Priča počinje sa prijateljstvom iza bodljikave žice i završava sa Esmirovom majkom koja vidi lice svoga djeteta po prvi put nakon četvrt stoljeća.“

Premijera knjige „Tražeći Esmira“ priprema se uz obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici.

„Zajedno ćemo sa svima koji su doprinijeli nastanku knjige 10. jula poslijepodne predstaviti prvi primjerak ‘Tražeći Esmira’ kod groba pokojnog Esmira Mujičića. Njegov grob se nalazi u samom središtu Memorijalnog centra u Potočarima“, govori Teunissen i dodaje kako će malo kasnije te večeri biti održan specijalni program u Memorijalnom centru.

„Uz prisustvo 50 studenata iz svih balkanskih država, knjiga ‘Tražeći Esmira’ bit će predstavljena međunarodnoj javnosti na tri jezika. Tokom programa, panel stručnjaka će govoriti o knjizi, nagrađivana glumica Selma Alispahić će igrati dijelove knjige zajedno sa mladim glumcem Dinom Hodžićem. Poznati bosanski pjevač Armin Muzaferija dat će impresivan doprinos prilagođenim muzičkim programom. Zbog međunarodnog karaktera programa, bit će osiguran prijenos uživo na engleskom jeziku koji će se moći pratiti širom svijeta.“

Program će, dodaje on, biti realiziran u saradnji sa izdavačima Bloemberk i Dobra Knjiga, Centrom za postkonfliktna istraživanja, Memorijalnim centrom u Srebrenici, Ambasadom Nizozemske u Sarajevu, MasterPeaceom, njemačkim Youth Power Germany i uz pomoć Platforme Hero.

Tunel i Ismir Hero

Ovo nije prvi projekat koji povezuje nizozemskog knjževnika i glumca sa Bosnom i Hercegovinom. Prije nekoliko godina je kreirao predstavu „Karta u jednom pravcu“ sa kojom je nastupio i u Sarajevu, tačnije na lokalitetu legendarnog tunela spasa i u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR).

„To je pozorični komad u kojem prenosim izbjegličku priču moga bliskog prijatelja Ismira Here. Ismir je 1994. napustio Sarajevo kroz Tunel spasa. Sve počinje jedne hladne novembarske noći kada se Ismir pozdravlja sa porodicom i sa jednim koferom prolazi kroz tunel i ide u nepoznatom pravcu i ka nepoznatoj budućnosti. Na kraju dobija nizozemsko državljanstvo i biva primljen u nizozemsko društvo“, govori nam naš sagovornik.

Dalje nastavlja kako se, zanemarujući prošlost i ratna iskustva, trauma odjednom pojavljuje 20 godina kasnije pa „odlučujemo da izazivamo ta sjećanja povratkom u Sarajevo“.

„U biti, ovo je pozorišna priča o izbjeglicama, dijaspori i o Tunelu nade koji simbolično veže dva svijeta – Istok i Zapad, Nicka i Ismira, Nizozemsku i Bosnu. Tunel je glavni dramaturški element predstave“, dodaje mladi Nizozemac koji je čest gost u Sarajevu i BiH.

Neprevodivi ‘rahatluk’

On prilikom svakog istupa, razgovora ne skriva svoju ljubav prema BiH, prema Bosancima i Hercegovcima, a naročito prema bosankom načinu života kako ga on pojmi.

„Moja ljubav prema BiH je počela davno. Tokom srednjoškolskih dana u naše razrede su došla djeca – izbjeglice. Jedna od njih, po imenu Amela, ispričala je svoju životnu priču jednom od mojih profesora koji je na kraju napravio od toga pjesmu i od mene zatražio da je pjevam. Naslov je bio „Bosna“ i to mi je bio prvi nastup na bini. Mislim da sam imao 13 godina i to je jako utjecalo na mene“, navodi Teunissen.

Kaže kako je nešto kasnije upoznao Ismira i mnogo ljudi iz bh. dijaspore u Nizozemskoj koji su „vremenom postali moja porodica i prijatelji, a često sam u Sarajevu i Bosnu nazivam svojim drugim domom“.

„Kada pokušavam objasniti tu ljubav prema BiH, često koristim termin ‘rahatluk’. To je za mene način definiranja unutarnjeg mira, stanje sreće koje se čini bosanskih filozofskim načinom života. Skoro je nemoguće naći drugu riječ za takvo stanje na bilo kojem drugom evropskom jeziku. Mislim da je ‘sreća’ nešto najbliže, to jeste kada definirate sreću kao cijenjenje onoga što imate u životu, dok sa druge strane imate ‘uspjeh’ što se definira kroz dobijanje onoga što želite.“

„Nizozemska je država gdje je novac veliki motiv (i historijski je uvijek bilo tako), dok je kultura života motiv u BiH (i na Balkanu općenito). Možda je zbog toga sam koncept posebno bosanski. Smiješna stvar: u nizozemskom jeziku čak ni ne postoji neka riječ bliska ‘rahatluku’, to dovoljno govori o svemu“, ističe.

Manjak duhovne povezanosti

Teunissen govori kako Evropljani mogu uzeti BiH kao primjer (ponovnog) povezivanja sa duhovnim, umjesto što teže individualizmu i materijalističkom redukcionizmu i smatra kako ljudi na zapadu Evrope boluju od manjka duhovne povezanosti sa samim sobom, a zatim i sa okruženjem.

„Pored toga, Evropa treba priznati kako je BiH (više od bilo koje države kontinenta) historijski simbol i primjer evropskih principa multietničnosti za što su se mnogi borili i poginuli tokom 1990-ih. Bosna je od 12. stoljeća pa naovamo multietničko društvo bez etničkih sukoba sve dok nacionalistički ekstremisti nisu iskoristili svoju propagandu 1990-ih da uvjere svijet da to nije tako. Još imam problema kada pokušavam objasniti svojim sunarodnjacima kako je etnička podijeljenost i podijeljenost u Bosni danas rezultat rata, a ne njegov uzrok.“

Dodaje kako, sa druge strane, BiH od ostatka Evrope može dosta toga naučiti o sistemu upravljanja.

„Evropa treba aktivno pomoći u uspostavljanju boljeg pravnog sistema u BiH, sa aktivnim visokim predstavnikom, kako bi se donijela istinska Pravda narodu BiH. Pomirenje je jedino moguće kada se dođe do istinske Pravde. Mislim kako se to još uvijek nije uradilo kako treba. Još uvijek…“, zaključuje Teunissen.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO