Čini li rodno senzitivan jezik žene vidljivijim u društvu?

U Srbiji je 1. juna na snagu stupio Zakon o rodnoj ravnopravnosti koji ima za cilj značajno poboljšati položaj žena u društvu i doprinijeti ravnopravnosti u brojnim oblastima. No, znatne i važne promjene koje ovaj zakon uslovljava prošle su “ispod radara”, jer se, i mnogo prije nego je ovaj zakon usvojen, prašina podigla oko obaveze upotrebe rodno senzitivnog jezika u institucijama i medijima, koji podrazumijeva upotrebu ženskih oblika za zanimanja i funkcije – poput psihologinje, scenaristkinje, inženjerke, epidemiologinje….

Tako je tek mali dio Zakona o rodnoj ravnopravnosti izazvao brojne polemike i burne rasprave, pa smo u proteklom periodu imali priliku slušati beskrajno duge rasprave konzervativaca koji tvrde da upotreba rodno senzitivnog jezika podrazumijeva upotrebu “rogobatnih” riječi koje “paraju uši” i predstavljaju “inženjering srpskog jezika” i feminističkih aktivistica koje ovu odredbu Zakona smatraju značajnim iskorakom u borbi za rodnu ravnopravnost.

Najviše sporenja je oko upotrebe ženskih oblika za zanimanja i funkcije. No, zanimljivo je da se ne vodi polemika oko svih ženskih zanimanja, primjećuje Zorica Mršević, naučna savjetnica Instituta društvenih nauka, koja je učestvovala u izradi teksta Zakona o rodnoj ravnopravnosti.

“Naprimer, niko ne spori upotrebu termina čistačica, prodavačica, guvernanta, učiteljica, tetkica (u školi), bolničarka, kasirka, domaćica, kuvarica, snajka, babica i slično. To nikome nije ni smešno ni rogobatno, jer su žene na tim malo plaćenim i nisko cenjenim zanimanjima viđene kao na svojim adekvatnim mestima, gde ‘treba da budu’. Ali su problem ona više statusna mesta, ambasadorka, premijerka, predsednica, profesorka, inženjerka, arhitektkinja, psihološkinja, specijalistkinja, oficirka, policajka… Znači u pitanju je specifičan rodno/klasni pristup otvorene dirskriminacije žena”, kaže Mršević u razgovoru za Al Jazeeru.

‘Konzervatizam mizoginog tipa’

Negodovanje zbog Zakona o radnoj ravnopravnosti prvi je izrazio Odbor za standardizaciju srpskog jezika SANU, ističući da “upotreba rodno senzitivnog jezika narušava strukturu srpskog jezika i sprovodi jezički inženjering”, potom Matica srpska, dok je Advokatska kancelarija Radić iz Beograda saopćila da će Ustavnom sudu podnijeti inicijativu za ocjenu ustavnosti ovog zakona.

“To je izraz konzervativizma mizoginog tipa, i to ne naravno cele institucije, već pojedinaca koji jedino u suprotstavljačkom stavu, a ne konstruktivnom dijalogu, vide neki put za sopstvenu promociju. Bili su pozivani dok se tekst zakona pisao, nisu se odazvali jer to je težak i naporan posao van svetla javne pozornice i nije im davao mogućnost da igraju ulogu žrtve, ignorisane i nipodaštavane strane. Nije, naravno, u nevolji ni srpska istorija, ni srpska književnost, jadne bi obe bile kad bi takvi bili njihova jedina odbrana”, kaže Mršević.

Ona podsjeća da se rodno diferenciran jezik javlja krajem devetnaestog stoljeća u medijima te na drugim javnim mjestima (naprimjer, imamo i teroristkinju i atentatorku na kralja Milana), ističući da on ide paralelno sa pojavom žena u javnom prostoru koji javni diskurs polako počinje da prati.

“Odsustvo žena iz javnog prostora bilo je pratećeg diskurzivnog kraktera, ali savremeno doba donosi društveni kontekst u kome žene itekako imaju svoje mesto, i sasvim je normalno da majorica ne bude više žena majora, već oficirka toga čina, doktorica nije supruga dokora, već profesonalka sa završenim medicinskim fakultetom i slično”, pojašnjava Mršević.

“Jezik je živo biće koje se razvija prateći društvene promene, nikako nije jednom zauvek dat, uklesan u kamenu, zauvek diskriminišući žene smeštanjem u donji deo društvene ‘tabele’, rezervišući muškarcima gornji. Najblji primer su pandemijska vremena kada su se pojavile, naprimer, virusološkinje, epidemiološkinje, anesteziološkinje i kao profesije vidljive u javnosti zbog pandemijskih mera, ali i kao termini u ženskom rodu spontano upotrebljenim, bez ikakvih pritisaka, preporuka, prinude sa bilo koje strane. To je dokaz da društvene promene idu ruku pod ruku jezičkim promenama, što je proces koji ne može da se prekine ni sa koje strane, a koji Zakon o rodnoj ravnopravnosti samo prati”, dodaje.

Odakle dolazi otpor?

Sandra Zlotrg, lingvistica i izvršna direktorica Udruženja za jezik i kulturu “​Lingvisti” u Sarajevu, smatra da je populariziranje rodno osjetljive upotrebe jezika borba za vidljivost žena i ženskog rada. Mišljenja je da otpor prema njegovoj upotrebi dolazi prvenstveno iz patrijarhalne svijesti o tome gdje je ženi mjesto.

“A u vezi s ovom temom dolazi i od lingvista koji već decenijama ponavljaju mantru o generičkom muškom rodu: kako je doktor titula bez obzira na spol osobe koja nosi tu titulu. Tako imate svojevrsnu diglosiju da u svakodnevnom govoru bez greške oslovljavamo doktorice, učiteljice, nastavnice u ženskom rodu (npr. pri ulasku u ordinaciju/učionicu), a u formulare, na diplome, vizit-kartice pišemo muški rod. Odnosno, bez problema ‘smislimo’ muški pandan akušer za babicu i medicinski tehničar za medicinsku sestru, a slomismo jezik nad arheologinjom. Ili nam nije neobično da utovarivač može biti i osoba koja nešto utovaruje i stroj koji to isto radi, ali nam je strašno smiješno da je trenerka i žena koja trenira i odjevni predmet u kojem se trenira. (A njima bih poručila da slobodno, bez smijeha, koriste oblik trenerica.)”, kaže Zlotrg.

“Otpor dolazi od muškaraca  kojima ne prija i samo saznanje da žene mogu da zauzmu svaku poziciju u svakoj profesiji, da su im štaviše, jaka i ozbiljna konkurencija na svim položajima u društvu. Tome se suprotstavljaju i žene, uglavnom one nižeg statusnog društvenog položaja, kojima rodno senzitivni jezik ništa ne znači jer ne doprinosi poboljšanu njihovog položaja nimalo. One se protive i svim drugim aspektima rodne ravnopravnosti, npr političkoj participaciji žena, pravu na abortus, pravu na jednake zarade za ista radna mesta itd.”, dodaje Mršević.

Dubravka Valić Nedeljković, penzionisana profesorica Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, smatra da se u tradicionalističkim društvima teško usvajaju bilo kakve inovacije, pa i jezičke.

“Jezički govornici različitom dinamikom usvajaju inovacije u jeziku i to je normalno. Oni tradicionalniji se bore protiv svega novog, pa i jezičkih inovacija. Takođe mi tu imamo i opterećenje što su srpski i hrvatski praktično do nedavno, u istoriji jezika tridesetak godina nije ništa, bili jedan jezik sa dve varijante, dakle srpsko-hrvatski, a pošto su se te dve varijante osamostalile u ratnim prilikama, a u takozvanoj zapadnoj, hrvatskoj, varijanti profesionalije su oduvek bile prisutnije nego li u srpskoj, onda je to za neke postalo i političko pitanje kao da srpski pada pod uticaj hrvatskog, što je naravno potpuno besmisleno”, pojašnjava Valić Nedeljković.

Zlotrg pak smatra kako se promjene u jeziku se dešavaju, bili mi na njih spremni ili ne.

“Sve je više medija gdje žene više nisu reporteri i novinari nego reporterke i novinarke, i gdje se o ministricama (ili ministarkama) i premijerkama (odnosno predsjednicama vlada) piše u ženskom rodu. Možemo čekati da se taj trend proširi na sve medije ili, ako želimo da to ide brže, možemo podržati zakone o rodnoj ravnopravnosti koji će od njih zahtijevati rodno osjetljivu upotrebu jezika. U današnjem društvu, svi znamo, mediji postavljaju trendove. Što nam novi trend ne bi bila rodna ravnopravnost, i u jeziku i u društvu”, poručuje Zlotrg.

Zbog čega je rodno-senzitivan jezik važan?

Na pitanje da li je i koliko je srpsko/hrvatsko/bosanski jezik rodno senzitivan i da li je (i koliko) način na koji ga koristimo diskriminatoran, Zlotrg ilustrativno objašnjava: “Svima nam je rečenica Sudac je dosudila penal negramatična, zar ne? Dakle, jezik jeste rodno osjetljiv, samo nisu svi govornici i govornice osjetljive, pa u javnom prostoru možete čuti razna dovijanja kao naprimjer, kako je Aleksandra Stevović, po obrazovanju filolog koji je završio novogrčki jezik i književnost, svoje mjesto pronašla u svetu digitala. Filološkinja (ili filologinja) rješava gramatički problem. A ako je Aleksandra uspjela naći svoje mjesto u svijetu digitala, ne vidim razlog zašto filološkinja ne bi našla svoje mjesto u rječniku. Kao što Frano Jelić vjerovatno ne bi htio da ga se imenuje sutkinjom, zašto bi Lei Čepo bilo prihvatljivo da je zovu sucem.”

Pojašnjavajući važnost upotrebe rodno senzitivnog jezika, Zorica Mršević ističe da on odražava suštinu društveno egalitarnog položaja žena, njihovog profesionalnog prisustva i njihovih uloga u društvenom kontekstu.

“Nasuprot tome, kada se koristi samo muški gramatički rod kao navodno ‘neutralan’, time se kamuflira ženska profesionalnost do brisanja i negiranja. Poruka rodno senzitivnog jezika, ili rodno egalitarnog, inkluzivnog, nediskriminišućeg jezika je tu smo, mi žene, profesorke, istraživačice, načelnice, savetnice, ekonomistkinje”, kaže Mršević.

Dubravka Valić Nedeljković kaže da je “u svetu rodne diskriminacije, manipulacije i mizoginije, kada je sistemski žena ‘nevidljiva’ u javnoj sferi, važno učiniti je što prisutnijom u javnom govoru”, da bi se, ističe, pokazalo koliko su žene profesija “osvojile” u kojima su izuzetno kompetentne, ali su retko izvor informacija.

“Istraživanja decenijska Novosadske novinarske škole su pokazala da mediji uvek radije citiraju muškarce, a žene, koje su čak u istom poslu i kompetentnije, ređe. Takođe, u predizbornoj kampanji kandidatkinje su samo u 14 posto slučajeva izvor informacija, iako su po zakonu potpuno ravnopravne sa kolegama kandidatima na izbornim listama”, kaže Valić Nedeljković.

“Dakle, da bi bile vidljive više u svojim postignućima moraju biti vidljive i u jeziku”, zaključuje.