Marija Sarap otkriva islamsko naslijeđe Herceg Novog

Marija Sarap, dramska spisateljica, scenaristkinja i novinarka, doktorirala je kulturologiju na Univerzitetu Kiril i Metodije, Skoplje, na Institutu za makedonsku literature, a radi u JU KC “Nikola Đurković” Kotor kao rukovodilac programskog sektora.

Autorica je knjige Islamsko naslijeđe Herceg Novog, koja je nastala kroz saradnju s Islamskom zajednicom u Crnoj Gori i Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Sa dr. Sarap razgovaramo o njenoj knjizi, historiji Herceg Novog, kulturi, islamskom naslijeđu i refleksijama sukoba iz 90-tih godina prošlog stoljeća.

• Demistifikacija pojmova Osmanlije, Turci, osmansko i tursko bili su inicijacija Vašeg istraživačkog putovanja  koje je rezultirao knjigom ‘Islamska naslijeđe Herceg Novog’. Ova tematika je izuzetno bitna s obzirom da politička i društvena dešavanja u Crnoj Gori nas skoro svakodnevno podsjećaju upravo na Osmanski period i njegovo naslijeđe. U kojoj mjeri očekujete da će Vaša knjiga doprinjeti boljem razumjevanju islamskog naslijeđa u Crnoj Gori?

– Pisanje je kao plivanje. Prostor u kojem sam “izazvana” za istraživanje teme i nazvala ga Islamsko nasljeđe Herceg Novog ponajviše govori o nama samima i vremenu u kojem živimo. Demistifikacija pojmova Osmanlije, Turci, osmansko i tursko bili su inicijacija ovog pohoda koji je rezultirao potragom i u konačnici publikacijom.

Dokumentacija koja je u načelu bila nedostupna, nevidljiva i besprizorno zagubljena u arhivama i bibliotekama u Crnoj Gori, tjerala me u progonu za podrobnijim i relevantnijim izvorima ove istoriografske građe. Moram kazati da je u toku ove „potrage” bilo svojevrsnih zamki u pronađenim rukopisima, no primijetiću i slobodno izgovoriti konstataciju – sa izrazitim nedostacima etičke i naučno-istraživačke opravdanosti. Uprkos svim nedaćama, uspjela sam zaokružiti prvi dio ovog rada za koji smatram da je složen po dostupnom argumentariju, glede rokova ovog projekta. U drugom dijelu, kojeg sam složila u publicističkom narativu, pratićete hronologiju postanka i završetka mesdžida u Kumboru, koji se nalazi u opštini Herceg Novi.

Kao dio Islamske zajednice u Crnoj Gori, dozvolila sam sebi biti hroničarem hercegnovskog punkta islamske kulture i svojevrsnog svetilišta koji se upravo završava u ovom dijelu svijeta, na Primorju, u Herceg Novom i Crnoj Gori, 2020/2021.godine. Ovaj rukopis sam percipirala kao obavezu, na sufijski i svoj način. Ljepota je u ostvarivanju zadatih ciljeva, kao i u postizanju suštinskog efekta sreće. Ovo je jedan od takvih trenutaka.

• Na području Herceg Novog smjenjivale su se različite vlasti, imperije, države. To je bilo mjesto sukoba interesa kraljevine Bosne i Dubrovnika, kasnije Osmanlija, Mletaka, Austrijanaca, Francuza, Rusa… I danas političko stanje u Herceg Novom, kao i u cijeloj Crnoj Gori obilježeno je previranjima i polarizacijom. Da li ova historijska zbivanja govore o vrijednosti ovog prostora ili nemoći lokalnog stanovništva da samo upravlja svojom sudbinom?

– Kod najvećeg broja gradova teško je ustanoviti tzv. godinu rođenja, jer većina vodi porijeklo iz davne prošlosti. Mlađi gradovi, čiju je pojavu lakše ustanoviti ipak se ne vezuju za određene godine, već za vrijeme u kojem su nastajali. Herceg Novi u tom pogledu predstavlja izuzetak. Godina koja je najvažnija za termin osnivanja Novog je 1382. Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić je podigao grad  kojeg je nazvao Sveti Stefan, ali je ovo ime rijetko korišteno. U dubrovačkom arhivu zabilježeno je kao villa Sancti Stefani, dok su tokom vremena najčešće korišćena imena kao Novi, Castrum Novum, Castelnuovo, Erceg-Novi u istorijskim izvorima zapadne provenijencije, odnosno Kala-i Nova, čak i Neve – prema osmanskim izvorima. Ovaj podatak je važan za istaknuti jer je Novi bio centar nahije, a od početka 1485. godine i kadiluka.

S obzirom da je grad nastao i razvijao se u znaku borbe bosansko-hercegovačkog područja protiv dubrovačkog privrednog posredništva, mlado varoško naselje Novoga imalo je veoma burnu hroniku u tom periodu, te je predstavljalo predmet osvajačkih želja, ne samo susjednog Dubrovnika već i Mlečana. Pored svega toga, iz ovog perioda prošlosti Hercegovog grada nije se sačuvala većina dokumenata.

Što se tiče novije istorije i odnosa države i lokalne samouprave prema Herceg Novom, je stvar politikanstva i volje pojedinih moćnika prema našoj zajedničkoj baštini, koja nije samo na islamskim izvorima. Upravljati sudbinom je “nemoguća misija”. Upravljati svojim nasljeđem je obaveza. Ko razumije, shvatio je davno.

• Šta je cilj pisanja monografije o islamskom naslijeđu Herceg Novog?

– Publikacija Islamsko naslijeđe Herceg Novog se sastoji od prvog i drugog dijela; istorijografskog odnosno naučno istraživačkog i dijela koji se odnosi na reporterski prikaz od ideje do završetka mesdžida u Kumboru. U prvoj fazi sam se bavila aktivnostima prikupljanja podataka, analize, ekspertiza i pisanja autorskog rukopisa, kao i prikupljanjem arhivskih fotografija.

Materijal koji sam istraživala, dobijala sam posredstvom zasluga kao naučni radnik “kopajući” po arhivu Herceg Novog, muzeju grada Kotora i biblioteke u Herceg Novom, Cetinju, Podgorici, Sarajevu, Beogradu, Beču. Najvažnije za napomenuti je da sam do dokumenata koje su bile predmet ovog istraživanja dolazila na najteži način. Na žalost većina materijala su za širu javnost “nevidljiva”, nedostupna ili nepostojeća. Ima više teza oko “teorije zavjere”, odnosno kako objasniti neopravdano loš odnos prema ovoj temi, odnosno iz kojih namjera i za “čiji račun” se lažiraju istorijski podaci, iskrivljuje istina i čini neprocjenjiva nematerijalna šteta.

Projekat Islamsko naslijeđe Herceg Novog ima za cilj prije svega demistifikciju teme i naslova na način kako to zaslužuje svaki naučno-istraživački rad.

• Iako je Crna Gora izbjegla ratne sukobe 90-ih na svojoj teritoriji demografske promjene su se negativno odrazile na društvene procese. Zašto je upravo kultura najveća žrtva takvih zbivanja?

– Kultura je najtananija nit, koju s vremena na vrijeme, istorijografski i kulturološki gledano prekinu društveno štetni tokovi. Kultura je sve što vas čini čovjekom. Nekultura kao oponent ove teze stvara sve one malicioznosti kako na sociološkoj, političkoj a nadasve u psihopatološkom diskursu koji zahtijeva ozbiljan medicinski tretman.

Ovim se trebaju baviti oni koji primaju ozbiljnu apanažu na mjesečnom, polugodišnjem i godišnjem nivou, kako u Crnoj Gori, tako i u regionu. Dakle, Ministarstva, EU fondovi, Međunarodna zajednica i razno razni arbitri i dušebrižnici našeg zajedničkog regiona.

Svima su nam “puna usta kulture” dok se i dalje “bavimo” starim ranama. Kad se uspijemo osvijetliti ljepotom i dobrotom duše, onda ćemo biti spremni za učenje o naslijeđima koja kao kod nosimo pod kožom. Do tada nam ostaje da pišemo i govorimo, pa dokle se dogura. Želim da vjerujem da ćemo biti dobri i “kulturni”, pa makar za 300 godina. Možda i koju godinu ranije.