Koji su razlozi za egzodus miliona Iračana iz njihove zemlje?

Piše: Taha al-Ani

Milioni Iračana bili su prisiljeni pobjeći iz svoje zemlje zbog političkih, sigurnosnih i ekonomskih uvjeta i previranja u posljednje tri decenije. Na Svjetski dan izbjeglica, koji se obilježava 20. juna, stotine hiljada iračkih izbjeglica i dalje žive u teškim uvjetima, dok blijede nade u bolje sutra.

Motivi koji su doveli do raseljavanja

Irački novinar Ahmed Saeed kaže da je veliki dio mladih napustio Irak tokom devedesetih zbog nametnute ekonomske blokade. Međutim, nakon američke invazije 2003. godine, kršćansko stanovništvo i pripadnici vjerskih manjina bili su među prvima koji su se raselili jer su postali direktna meta.

Saeed ističe da o napuštanju zemlje najviše razmišlja mlađa populacija, jer oni traže bolji život i žele izgraditi budućnost, međutim, u državi vlada haos, sigurnosna i ekonomska situacija je sve gora, a rješenja za ove probleme nema ni na pomolu.

Riskantan put

U početku su Iračani pokušavali potražiti utočište na legalne načine, putujući prvo u Tursku, Jordan, Egipat i druge zemlje, a zatim preko ureda Ujedinjenih nacija za imigraciju u Ameriku, Australiju, Kanadu isl. Izbjeglicama je trebalo gotovo dvije godine da dovrše procedure za odlazak u neku zapadnu zemlju, kako objašnjava vođa volonterskog tima za spašavanje utopljenih izbjeglica Ahmed Younes.

Za Al Jazeeru je pojasnio da je UN-ovo odlaganje zahtjeva za stjecanje statusa izbjeglice nagnalo brojne Iračane da krenu ilegalnim rutama: poput krijumčarenja ljudi preko Turske u Grčku, a odatle u ostale zemlje morskim ili kopnenim putem. Iračani su se odlučivali za takav potez uprkos brojnim poteškoćama, riskirajući vlastite i živote svojih porodica nadajući se boljoj budućnosti u dijaspori.

Younus je spomenuo mnoge opasnosti s kojima se suočavaju Iračani na migrantskim rutama, među kojima su i opasnosti koje vrebaju na kopnenim putevima. Primorani su putovati kroz šume i preko rijeka u kojima su se mnogi utopili. Mnogi su umrli i od gladi i žeđi nakon što su se izgubili u šumama, a pojedini se na grčkim granicama suočavaju sa vojnim snagama koje vrše represiju nad migrantima i ponovo ih vraćaju u Tursku.

Opasan je i pomorski put, nastavio je dalje, jer se irački migranti voze gumenim čamcima čija je veličina šest metara. U čamcima se vozi 50 do 60 migranata, iako ova plovila ne mogu podnijeti tako veliki broj putnika, zbog čega putovanje završava utapanjem.

Younus, trenutno nastanjen u Turskoj, govorio je o hiljadama žrtava ovih čamaca, koje je nazvao “čamcima smrti”. Groblja u Turskoj i groblja neznanih u Grčkoj puna su takvih stradalnika, a većina njih su Iračani i Sirijci, pored mnogih nestalih osoba čija je sudbina nepoznata.

Skrenuo je pažnju na velike iznose koje izbjeglice plaćaju krijumčarima na putu do Evrope, pa tako troškovi putovanja gumenim čamcima do Grčke dostižu i do 1.400 dolara po osobi, dok troškovi putovanja kopnom dostižu 2.500 dolara, pod izgovorom da je to sigurnija opcija, mada nije ništa manje opasna od putovanja morem. Cijena prebacivanja izbjeglica motornim čamcima kreće se do 1.800 dolara.

Younus je naglasio da krijumčari, prilikom dogovora, obmanjuju migrante da će prevoz morem vršiti sigurnim turističkim trospratnim brodovima, po cijeni do 2.500 dolara po osobi. Međutim, kada migranti stignu na mjesto polaska, shvate da se umjesto tih brodova zapravo nalaze gumeni ili drveni čamci, nakon čega krijumčari spuštaju tu cijenu.

Mapa migracije

Ne postoje tačni i centralizirani statistički podaci o broju iračkih izbjeglica u inostranstvu, s tim da prije 2003. godine taj broj nije bio veći od dva miliona. Od  2014. godine, taj se broj povećao za oko tri miliona, no sve su to približne brojke, smatra Hussein Arab, zamjenik šefa Odbora za rad i migracije u iračkom parlamentu.

O raspoređenosti raseljenih osoba i izbjeglica, za Al Jazeeru kaže da je većina Iračana utočište potražila u Evropi i Americi, a neki su pronašli posao u Jordanu, Emiratima, Egiptu i drugim zemljama.

Dodao je da su Njemačka i Amerika zemlje koje su primile najviše iračkih izbjeglica, dok ostale zemlje imaju stroga pravila i upute da ograniče taj broj. Ističe da Irak potiče dobrovoljni povratak, ali da se protivi prisilnoj deportaciji koju provode neke zemlje prema iračkim izbjeglicama.

Arab primjećuje da su iračke vlasti intervenirale kako bi riješile probleme iračkih imigranata u nekim zemljama, međutim, nije učinjeno dovoljno kako bi migranti mogli reći da su zadovoljni, jer je njihov broj velik, a ambasade ne mogu doći do njih brzo i na način koji je neophodan.

U istom kontekstu, prema podacima nevladine organizacije SFRDA, koja se bavi pitanjem iračkih izbjeglica i raseljenih osoba, broj izbjeglica u petogodišnjem razdoblju, u periodu između 2015. i 2020. godine, iznosio je 562.293 ljudi, raspoređenih u 35 zemalja svijeta. Organizacija napominje da je 242 ljudi umrlo na tom putu, dok se 171 osoba vodi kao nestala, a ova statistika nije obuhvatala izbjeglice koje se privremeno nalaze u Turskoj i drugim zemljama.

Nepoznata sudbina

Većina iračkih izbjeglica živi danas u uvjetima koji su, najblaže rečeno, surovi. Uskraćivanje prava, glad i stanje socijalne potrebe neke su od glavnih karakteristika ovih uvjeta u kojima žive u različitim zemljama, izuzev pojedinih sretnika koji su dobili azil u državama koje postupaju bolje prema izbjeglicama od drugih, smatra profesor sociologije, dr. Waad Ibrahim Khalil.

Za Al Jazeeru dodaje da je obrazovanje jedan od glavnih problema s kojima se suočavaju iračke izbjeglice, što je povezano s nekoliko faktora, od kojih je prvi razlika u metodama obrazovanja u tim zemljama. Također, to mogu biti i jezične barijere i poteškoće koji se odnose na materijalne uslove vezano za troškove obrazovanja. No, najvažniji od svega su irački zakoni koji ne priznaju neke diplome koje su studenti stekli.

S druge strane, istraživač i novinar Mahmoud al-Najjar kaže da se iračke izbjeglice ne žele vratiti u svoju domovinu uprkos teškim uvjetima u kojima se nalaze. Smatraju da u Iraku nema budućnosti zbog dominacije političkih stranaka nad mogućnostima i potencijalima države, te zbog ubistava, hapšenja i atentata koje izvode oružane skupine.

Objašnjava da izbjeglica iz Iraka traži bolju budućnost za svoju djecu i porodicu ili barem priliku da živi u slobodi i dostojanstvu do kraja života, stoga prihvata da strpljivo čeka dok ne dobije posao i prilagođava se životu u sigurnom okruženju koje poštuje čovjeka.

Al-Najjar je izrazio čuđenje zbog ravnodušnosti iračke vlade prema situaciji u kojoj se nalaze iračke izbjeglice i zbog činjenice da iračke ambasade ili konzulati u stranim zemljama ne obavljaju svoju ulogu u rješavanju problema imigranata. Štaviše, s njima se postupa na neciviliziran način.

Isključio je mogućnost da vlada ima planove za poticanje povratka izbjeglica u domovinu imajući u vidu sigurnosna previranja i pogoršanje ekonomske situacije.