Stolica: Šta bi se dogodilo da učenici pročitaju Mehmedinovića?

Pisac Ante Zlatko Stolica odbio je biti ad hoc rješenje za upražnjeno mjesto nakon što je odlučeno da pisac Semezdin Mehmedinović ne može bit dio projekta “Nagrada mlade kritike” u organizaciji hrvatskog Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Projekt je zamišljen na način da se pet djela živućih autora napisanih na hrvatskom jeziku proslijede u ruke srednjoškolaca iz raznih gradova, koji bi nakon čitanja, na radionicama uz sudjelovanje nominiranih autora, razgovarali o književnosti. Poslije svega “mladi kritičari” bi izabrali djelo koje je po njihovu sudu najbolje.
Stručni žiri među pet autora izabrao je i pisca iz Sarajeva Semezdina Mehmedinovića, ali je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek insistirala da Mehmedinović ne može ostati na spisku, jer nije hrvatski autor. Neovisni stručni žiri, na čelu sa Đurđicom Ćilić, u znak protesta se povukao, a cijeli projekt završio neslavno.

• Rekli ste da ste iz konkurencije za nagradu istupili primarno vođeni običnim refleksom da se ne nađete negdje gdje Semezdin Mehmedinović ne smije doći. Na šta se tačno mislili?

– S moje strane čitava je priča bila jako nespektakularna, ali dosta tužna. Dobio sam poziv i pristao sudjelovati, a onda kad sam saznao da bih trebao doći na mjesto koje je uskraćeno Semezdinu, istupio sam kao i svi ostali autori i žiri.

Kad sam rekao da je reakcija bila refleksna, mislio sam reći da je bila lagana – nisam se našao u posebno kompliciranoj poziciji, bilo mi je dosta lako odlučiti što učiniti u tom trenutku. Ne mogu reći da sam bio šokiran svime što se dogodilo (i još se događa), više me uhvatio neki jad. Interes za književnost sve je manji pa je posebno tužno da se onda netko upravo na ovakav način ide baviti književnošću. S obzirom na sužavanje tog kruga očekivali bismo i veću autonomiju, kao što je vjerojatno visok stupanj autonomije u krugovima ljudi koji se bave sakupljanjem salveta, ali ne – Ministarstvo silno želi spriječiti odluku stručnog žirija. Zašto? Što bi se dogodilo da učenici pročitaju Mehmedinovića? Napustili bi srednju školu s pogrešnom informacijom da je on Hrvat i onda hodali svijetom poremećenih identita i sluđeni trošili plaće na psihoterapije?

• Premda je to ozbiljno pitanje, i traži mnogo više prostora za odgovor, možete li reči jesu li hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski, po vama, isti ili različiti jezici?

– Dosta je toga već rečeno i napisano na tu temu, nemam mnogo za dodati pa mi je sasvim dovoljno i ovoliko prostora – to je jedan jezik koji ima svoje varijante i nitko nikom ne brani da svaka varijanta ima svoje ime. S prijateljima sam prije par godina snimao po Hrvatskoj dokumentarni serijal za HRT pod imenom Kartoline o malim mjestima s neobičnim govorima – uvjet je bio taj da mjesni govor mora biti do te mjere nerazumljiv da ga je potrebno titlovati za hrvatsku publiku. S druge strane, Rane nije trebalo titlovati (kao što su to uradili 1999.) – ne zato što taj film ceo svet razume, nego zato što ga razumijemo mi.

• Pa, kako doživljavate pokušaj razgraničavanja hrvatskog od susjednih jezika, ili susjednih od hrvatskog?

– Razgraničavanje ovih susjednih jezika ne događa se zato što su različiti, nego upravo zato što su isti. U jedinom službenom obrazloženju koje je do mene stiglo rečeno je da nisu dobro iskomunicirane propozicije nagrade. Koje su to točno propozicije bile nikada nismo saznali, čak ni nakon nastojanja predsjednice stručnog žirija, Đurđice Čilić. Naravno da je riječ o političkim odlukama iznimno štetnima za književnost i kulturu – tko god to pokuša osporiti jednostavno se pravi blesav.

U nekom boljem svijetu, možda bismo mogli govoriti je li netko srpskiji ili hrvatskiji pisac pa reći da je netko tko češće spominje Zagreb hrvatskiji, a netko tko češće spominje Beograd srpskiji, ali u polju koje je toliko politički zatrovano, to nije moguće.  Mislim da ne bi izbio nikakav skandal da se zapitamo je li Ranko Marinković više otočki ili gradski pisac. Ili – spominje li Ezop češće vuka ili lisicu. (Vuka spominje 42 puta, a lisicu 95 puta pa možemo reći da je duplo više lisičar nego vukovac i mirna Bosna.) A naravno da ovakvi uskogrudni ispadi pridonose tome da se to polje još dodatno zatruje.

• Ako bi se pitalo vas, jeste li za neku vrestu jedinstvenog književnog tržišta na Zapadnom Balkanu? Da li bi književnicima koristilo odbacivanje discipliniranja jezika “idejom nacije i državnim granicama”?

– Književnicima i čitateljima koristilo bi jednostavno zato što više dobrih knjiga znači bolju književnost. Knjiga iz Beograda putuje do Zagreba jednako dugo kao i knjiga iz Amerike. Osim spomenutih duboko skrivenih propozicija za to je odgovorna i tržišna logika kojoj možda odgovara da istu knjigu prodaje u svakoj zemlji kao novu.

• U zbirci kratkih proznih i poetskih crtica “Blizina svega” pišete o ljudima i trenucima. Čini li vam se da zemlje nastale raspadom Jugoslavije više posvećuju pažnje kolektivnim, nacionalnim, etničim pravima a manje individulnim?

– Ne znam čime se bave zemlje, književnost se uvijek primarno bavi individualnim iskustvom. Zato su knjige dobar način da se upoznamo. Znam da je prethodna rečenica patetična, ali 2021. godina je proglašena Godinom čitanja u Hrvatskoj. U toj vjeri reći ću da je debakl ove Nagrade mladih uzrokovan i time što je jedna knjiga ostala nepročitana.