Hrvatska je izabrala, a je li na sve pazila…

Odluka je pala – Hrvatska je, nakon fijaska s kupnjom izraelskih F-16 Barak, odabrala, po mnogim stručnjacima, izvrstan francuski dvomotorac Rafale, polovni doduše, čime je drugi pretendent na brigu o hrvatskom nebu, američki F-16, ispao iz igre.

No, radi se o dugoročnom obrambenom rješenju i velikom poslu u financijskom i simboličkom smislu, koji tako, osim sigurnosne i obrambene, ima i važnu (geo)političku dimenziju.

Hrvatskoj je svakako stalo – i zbog globalnih, a još više regionalnih pitanja i potencijalnih kriza te brojnih američkih vojnih donacija – držati SAD blizu sebe.

S druge strane, Hrvatska nije američka savezna država, nego članica Europske unije, a tamo je, pogotovo za mandata Donalda Trumpa, ojačala ideja oslanjanja na vlastite obrambene snage.

Političko i strateško pitanje

Posebno glasan zagovaratelj toga bio je upravo francuski predsjednik Emmanuel Macron.

Uzevši sve to u obzir, kao i financijsko pitanje, jasno je da službenom Zagrebu odluku nije bilo jednostavno donijeti.

Sigurnosni stručnjak Marinko Ogorec kaže da je kupovina svake vojne tehnike u prvom redu političko i strateško pitanje.

“Kada se radi o borbenim zrakoplovima, onda su u pitanju dugoročni i sveobuhvatni politički i strateški interesi, jer se ne kupuje samo borbeni avion, već i tehnologija koju morate implementirati u sustav vlastitih oružanih snaga. Pod time se podrazumijeva nabava odgovarajućih sustava naoružanja i opreme koju koriste ti zrakoplovi, izgradnja ili adaptacija odgovarajuće infrastrukture za njihovo smještanje i održavanje, nabava kompatibilnih sustava navođenja, praćenja i komunikacije te druge aerodromske opreme, obuka pilota i tehničkog osoblja, rješavanje problematike održavanja i servisiranja, kao i cijeli niz drugih sustava bez kojih borbeni zrakoplovi ne bi mogli biti učinkoviti, niti bi mogli obavljati svoje zadaće”, kaže Ogorec.

Stoga takva odluka, navodi, intenzivira strateško savezništvo zemalja na znatno višu razinu te zahtijeva dodatnu suradnju njihovih oružanih snaga.

Promjene nakon Trumpa

Upravo zbog tolikog stupnja povjerenja i proširenja suradnje, brojne zemlje koje nude svoje zrakoplove spremne su na razne druge oblike zajedničkih aktivnosti, koji ne moraju uključivati samo vojne programe.

“Odluka o nabavci borbenih zrakoplova predstavlja posao koji će trajati naraštajima, upravo zbog usvajanja nove tehnologije i vrlo specijaliziranog pristupa izobrazbi potrebnih kadrova. Kada jednog dana tako nabavljeni zrakoplovi postanu zastarjeli i borbeno manje učinkoviti, većina zemalja nabaviti će nove, suvremenije zrakoplove kod istog proizvođača ili barem u istoj zemlji prodavaču, kako bi zadržala određeni kontinuitet te samim time smanjila svoje vojne izdatke – u većini slučajeva obuka pilota i tehničkog osoblja samo se nadograđuje na već usvojena znanja i vještine, postojeća aerodromska infrastruktura i sustavi se mogu nadograditi sa znatno manjim ulaganjima”.

Hrvatska je članica NATO-a i već je time bio sužen izbor na zrakoplove komplementarne NATO standardima. Zato je, kaže, logičan izbor bio neki od zrakoplova koji se proizvodi u članici NATO-a, iako to nije nužno.

Unatoč tome što se radi o pozicioniranju koje nije samo obrambenog karaktera, Hrvatska je, ističe, samostalna i suverena zemlja i izbor je primarno stvar njezinog čelništva, koje odluku donosi sukladno temeljnim nacionalnim interesima bez obzira na stavove u međunarodnoj zajednici.

No, s druge strane, odlaskom Donalda Trumpa u velikoj mjeri se promijenila i američka vanjska politika te SAD ponovno doživljavaju EU poželjnim partnerom i saveznikom, a NATO se i dalje smatra konkretizacijom osnovne vojno-sigurnosne stabilnosti na europskim prostorima.

Neproduktivnost međusobne konkurencije

“U tom kontekstu je donekle reterirala i politika pojedinih europskih lidera, u prvom redu predsjednika Macrona, o nužnosti i neizbježnosti samostalnog vojno-obrambenog redefiniranja EU-a i većeg odmaka od NATO-a. Sukladno tome, hrvatski odabir borbenog zrakoplova ne bi trebao u većoj mjeri izazvati nepoželjne konotacije niti jedne od zainteresiranih strana”.

U NATO-u se, kaže, u vojno-obrambenom smislu, okupljaju na istu stranu SAD i EU i NATO je i dalje osnovni strateški “kišobran” većine zemalja članica EU-a, a SAD i dalje ima glavnu ulogu u NATO-u kao najveća vojna sila, a asocijacija od toga može imati samo koristi.

“U tom kontekstu, neproduktivno je tražiti bilo kakve elemente međusobne konkurencije unutar vojne strukture NATO-a ili diferenciranja obrambene politike EU od NATO-a te nekakvih imaginarnih odnosa ‘zamjeranja’ ili ‘povlađivanja’ u poslu nabave borbenih zrakoplova”, zaključuje Ogorec.

Vanjskopolitički i sigurnosni analitičar Denis Avdagić kaže da je Hrvatska poslala poruku i pozicionirala se kao zapadna zemlja već s obzirom na to koji su zrakoplovi dolazili u obzir, a očekuje se da će kupac biti jasan zbog čega je odabrao određenog partnera, pogotovo kada se natječu proizvođači i zemlje saveznici – ključno je poslati poruku transparentnosti jer je i sudjelovanje na natječaju kompleksno i zahtijeva resurse onih koji se odazovu.

‘Ne uvrijediti nikoga’

“Upozorio bih kako je bitno ne uvrijediti nikoga bez obzira koga odaberete na samom kraju. Prodavatelj sigurno cijeni povjerenje i u političkom smislu se tu rađaju svojevrsna državna prijateljstva s povlasticama”.

Hrvatska se, navodi, držala kruga zemalja i proizvođača koji su saveznici, a SAD je, kaže, jedina stvarna globalna sila, dok je Francuska trenutačno najmoćnija vojna sila EU-a i u takvim kupovinama uvijek je legitimno i pitanje je li se bolje prikloniti “jačemu”.

Ipak, unutar NATO-a otvorene su nabave među članicama i kada bi svi uzimali opremu i tehnologiju od SAD-a, drugih proizvođača ne bi ni bilo.

“S druge strane, s obzirom na golemu vojnu pomoć koju Hrvatska prima od SAD-a, moje pitanje je da li je bilo mogućnosti da se ova nabavka direktno dogovori s američkim partnerima i time u budućnosti i dalje osigura njihova potpora, a posebno u danima kada nam je teško nešto direktno platiti. No, nadam se da se na to mislilo”.

Najbolji “sigurnosni jamac” je, smatra, SAD, no u obzir treba uzeti i položaj države i njene dugoročne interese – a kada su u pitanju male države poput Hrvatske, strategije su vrlo važne.

“Jer nemate sami deku kojom se možete dobro pokriti pa je važno da nikad niste sami te da vam, u prenesenom smislu, nije hladno. Balans je jedino u transparentnom odabiru, s tim si pokrivate oba boka”.

Pouzdan partner i transparentan kupac

U takvim situacijama, navodi, najbolje je biti ili pouzdan partner i transparentan kupac – ili se vežete uz partnera ili ste dobri sa širim krugom partnera i prema svima postupate jednako, bez skrivenih motiva.

U tom slučaju, kaže, negativnih posljedica po odnose nema te je dojma da se proces djelomice razvukao i zbog promjene političke administracije u SAD-u.

“Ako je tako, mislim da je hrvatska strana postupila jako korektno i promišljeno. Moglo se, dakle, čuti mišljenje i administracije novog američkog predsjednika, a vjerujem kako se u visokoj diplomaciji cijeni svaka gesta bez obzira na odluku”, zaključuje Avdagić.

Vojni analitičar Robert Barić kaže da je svaka kupovina zrakoplova uvijek slanje poruke – od toga da zemlja ozbiljno shvaća svoju nacionalnu sigurnost i probleme, do toga da je odabir puno više od pukog izbora.

U tome se Hrvatska trebala voditi onime što je najbolje za nju samu.

“Morate imati obrambeno planiranje koje će te strateške ciljeve pretočiti u konkretne vojne sposobnosti, što je jako dvojbeno kakvo je naše obrambeno planiranje. Ako pogledamo ekonomski, kupnjom Rafalea ne možemo dobiti ništa jer na jedinstvenom tržištu nema više ‘offseta’ – 2009. godine Europska komisija je zabranila ‘offset’ na unutarnjem jedinstvenom tržištu EU-a jer on dovodi do distorzije tržišta, poremećaja i nelojalne konkurencije”, kaže Barić.

Pitanja ‘offseta’ i stava

U “offset” ulaze ekonomska i druge vrste ulaganja u iznosu cijene ugovora, no u ovom slučaju, navodi, nema ekonomskih, znanstvenih ulaganja ni znanstveno-tehničke suradnje.

S druge strane, kada se kupuje izvan EU-a, takvo ograničenje ne postoji.

Politički gledajući, Hrvatska se, ističe, nalazi u nestabilnoj regiji i treba imati na umu tko može biti pravi saveznik – mogu li Njemačka, Francuska, Švedska ili EU u 24 sata na vojne vježbe u Hrvatsku dovesti mehaniziranu brigadu sa zračnom potporom i logistikom?

“Da mi strateški razmišljamo, nastojali bismo se postaviti kao ključni partner u regiji Amerikancima – imali su prilike još od kada je administracija Billa Clintona odlučila Hrvatsku odabrati za partnera za rješavanje situacije u BiH – što nas je spasilo sankcija i još gorih stvari što bi nam dala EU zbog, budimo otvoreni, ponašanja [Franjo] Tuđmanove politike prema BiH”.

No, Hrvatska je, kaže, za sve i sve podržava. Čak i strateški dokumenti, navodi, pokazuju da nema stava, a odabir zrakoplova je uvijek politička odluka kojom se daje na znanje što kupac namjerava raditi u vanjskoj i sigurnosnoj politici.

SAD: Suradnja se nastavlja…

“Kupnja aviona uvijek šalje snažnu poruku, političku orijentaciju, naglašava strateško stajalište i partnerstvo sa zemljama koje imaju uređenu vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku”.

Kada je u pitanju daljnja suradnja sa SAD-om, navodi, ona će i dalje postojati – tako je rečeno od SAD-a.

No, ističe, nije konkretno rečeno ništa više.