Selma Spahić: Važno je da bh. stvarnost nije isključivo politika

Pozorište nije tu da nas tapše po našim utvrđenim uvjerenjima, a još manje je tu da bi nas isključivo zabavljalo, kaže u razgovoru za Al Jazeeru rediteljica Selma Spahić.

Spahić: Ne može postojati zdravo, emancipovano i otvoreno društvo bez kulture (Marko Lukunić / Pixsell)
Spahić: Ne može postojati zdravo, emancipovano i otvoreno društvo bez kulture (Marko Lukunić / Pixsell)

Od 2008. godine, kada se publici prvi put predstavila diplomskom predstavom Buđenje proljeća, za koju je dobila MESS-ovo priznanje Hrabri novi svijet, Selma Spahić režirala je na desetine nagrađivanih predstava koje su igrane u cijelom regionu, ali i u Evropi.

Progovarajući o temama koje su veoma važne za naše društvo, a koje su većinom tabuizirane i s kojima nam se kao društvu teško suočiti, ova višestruko nagrađivana rediteljica jedinstvenog i prepoznatljivog umjetničkog izraza stvara zapažena i snažno angažovana djela, istovremeno pomjerajući granice regionalnog teatra.

Sigurno je da izuzetak neće biti ni njen naredni teatarski projekt koji je vraća u Zenicu, grad u kojem je odrasla. Riječ je o predstavi Sedam strahova, koju će na scenu Bosanskog narodnog pozorišta postaviti po motivima uspješnog prvijenca bh. književnika Selvedina Avdića, za kojeg su kritičari i najvažniji svjetski časopisi imali samo riječi hvale, a publika ga odlično prihvatila.

Tom ansambl predstavom, u kojoj će zeničke glumce podržati i kolega iz Sarajeva Ermin Bravo, počet će i XX festival bh. drame. Uz Selmu Spahić dramatizaciju potpisuje Emina Omerović. Muziku predstave potpisuju Nedim Zlatar i Leonardo Šarić, dok je za scenski pokret zadužen Thomas Steyaert. Premijera je predviđena za prvu sedmicu juna.

  • U Bosanskom narodnom pozorištu u toku je rad na predstavi Sedam strahova, koja nastaje po motivima istoimenog romana Selvedina Avdića. U kakvoj atmosferi protiču probe i kako izgleda kreativni proces nastanka ove predstave (naročito ako uzmemo u obzir vanredne, pandemijske uvjete koji uslovljavaju način rada)?

– Probe za Sedam strahova su za mene prve od početka pandemije i svaki dan pomislim kolika je privilegija što smo u pozorišnoj sali. Ovo mislim u svakom smislu, i zbog vanrednih okolnosti i zbog broja teatarskih produkcija uopće. Prije nekoliko dana sam sjela u publiku sa scenografkinjom Mirnom Ler i dramaturginjom Eminom Omerović i ponavljala: drugarice, kako sam sretna što smo ovdje.

Pod maskama smo, držimo se propisanih mjera i većina proba se održava na Velikoj sceni koja zaista u svakom momentu omogućava fizičku distancu za sve učesnike i učesnice. U kreativnom smislu, proces je vrlo uzbudljiv jer radimo, po meni, jedan od najboljih bosanskih romana uopće, beskrajno maštovit, subverzivan, bolan i duhovit.

  • Već ste sarađivali sa Avdićem te ste, također na scenu zeničkog BNP-a, uprizorili njegov roman Moja fabrika. Šta je to što Vas intrigira u pričama Selvedina Avdaića i koliko je on uključen u postavljanje ove priče na scenu?

Moja Fabrika je potpuno drugačiji materijal jer je to intimna monografija grada, dok je Sedam strahova fikcija i narativno vrlo kompleksan roman. Predstavama će biti zajednički BNP i njegov divni ansambl, Selvedinov senzibilitet, možda humor i sjeta, te toponimi grada Zenice. Zenica u njegovim djelima postaje neki mitski grad, fascinira svojom izbrisanom ili zaboravljenom historijom, a oronule ulice postaju mjesto susreta stvarnih i nadrealnih bića, onostranog i ovozemaljskog.

Dok smo radili Moju Fabriku, a i sada u radu na Sedam strahova, u stalnom smo kontaktu sa Selvedinom. On ne radi na dramatizaciji, ali je prva osoba sa kojom sam razgovarala o predstavi. S njim smo u konsultacijama kontinuirano za sve veće dramaturške odluke ili odmicanja od romana, a on će biti i prva osoba koja će vidjeti predstavu. Meni je saradnja sa Selvedinom veoma posebna umjetnička razmjena i mnogo mi znači njegovo povjerenje.

  • Osim režije, potpisujete (zajedno s Eminom Omerović) i dramatizaciju romana. Da li je i koliko bilo teško “prevesti” ovaj roman na pozorišni jezik i koliko je izazovno bilo prenijeti unutrašnji svijet protagoniste ovog romana na scenu?

– Najveći izazov jeste prenijeti unutarnji svijet protagoniste na scenu, ali polako pravimo scenske slike od njegovih misli ili fizičkih stanja i, zajedno sa Erminom Bravom koji ga igra, ispisujemo emotivni put koji on prolazi. Još uvijek otkrivamo jezik predstave. Emina i ja smo uradile dramatizaciju koju sada nadopunjujemo kroz rad sa glumcima i glumicama. To je, najčešće, moj način rada, gradim predstavu kroz proces, dugo vremena sve ostavljam otvorenim. Znam gdje idem, ali put do tamo otkrivam na probama. Za sada se stvari odvijaju istovremeno u više epoha, na javi i u snu, u žanrovima psihološkog trilera i horora, ali i u surovoj bosanskoj ratnoj i postratnoj stvarnosti. Publici će, nadam se, to biti zanimljivo, da ih predstava stalno iznenađuje i da ih zanima da s nama otkriju gdje je Aleksa Ranković, voljeni radijski voditelj za kojim se u romanu traga.

  • O Avdićevom romanu kritičari su već rekli dosta toga, najvažniji svjetski časopisi imali su samo riječi hvale, a publika ga je odlično prihvatila. Kolika je doza odgovornosti postaviti ovo djelo na scenu i je li ona tim veća?

– Naravno, osjećam veliku odgovornost, ali se trudim da me ona ne opterećuje u radu. Divno je da ljudi vole roman i nadam se da će ih to potaći da dođu i pogledaju našu inscenaciju, koja neće biti posljednja, sigurna sam, niti će se roman adaptirati samo za taj medij. On se zaista može uprizoriti na bezbroj načina. Naša verzija će se nekome svidjeti, nekome ne. Jedino što ja mogu uraditi je da se maksimalno potrudim napraviti dobru predstavu, zajedno sa svojim saradnicima i saradnicama. Roman otvara ekstremno važne teme za naše društvo, pitanja individualne i kolektivne krivice, odnosa prema manjinama, priznavanja zločina, korupcije i kriminala, mogućnosti ozdravljenja društva. O tome je važno govoriti na sceni i to nam je svima pokretač.

  • Protagonista romana se nakon devet mjeseci rezignancije i depresije vraća u stvarni svijet, u život, nakon čega prvi put svoje okruženje vidi u pravom svjetlu. Koliko smo, kao društvo, u stanju promatrati stvari onakvim kakva ona zaista jesu i zbog čega nam je teško nazvati ih pravim imenom (zločin zločinom, korupciju korupcijom…)?

– Iz života protagoniste ode osoba koju najviše voli. Takav gubitak izmijeni percepciju, istovremeno vas učini ekstremno subjektivnim i pomuti vam mozak, ali i izoštri čula i aktivira nagon za preživljavanjem. Tako da njegov izlazak poslije devet mjeseci za mene nije nužno povratak u stvarni svijet. Upravo zato što je toliko načet bolom gubitka i krivicom, protagonista je osoba kojoj se mogu obraćati i živi i oni koji možda više nisu živi, može vidjeti i ovu i paralelne stvarnosti.

Kada govorimo o nazivanju stvari pravim imenom, mislim da odgovor leži u nepovjerenju prema sistemu. Nisu ljudi slijepi na zločin i korupciju. Čini mi se da se plaše ili su rezignirani jer ne vjeruju da će sistem adekvatno procesuirati počinioce, a zaštititi njih. Već predugo svjedoče beskrupuloznosti, nekažnjavanju kriminala, bjesomučnom bogaćenju političara, da bi mogli vjerovati da će se pravda ostvariti. A decenije izostanka sistema su kreirale i dio populacije kojem sve navedeno naravno odgovara.

  • Suočavajući se sa svojim strahovima zaključit će da nakon svega ništa više ne može biti isto. Zbog čega često insistiramo na “povratku na staro”? Je li taj povrtak nužno i bolji? Da li nas i koliko nostalgija za (često idealiziranom) prošlošću koči da krenemo naprijed i napravimo neophodne promjene?

– Kraj romana je otvoren za interpretaciju. Možete ga tumačiti na različite načine, od apokalipse do bizarnog sretnog kraja. Moguće je se protagonista u određenom smislu i vratio na staro, ali zauvijek promijenjen. U društvenom smislu, nostalgija je, pored toga što je dio ljudske prirode, u slučaju naše čežnje za uređenijim i pravičnijim sistemom, potpuno opravdana. Ali već dolaze generacije kojima taj minuli sistem ne znači ništa osim časa historije, nemaju s njim nikakvu emotivnu povezanost, osim eventualno preko roditelja, mada i to iščezava. Njihovo djetinjstvo je vezano za postratni period, koji kod nas nažalost još uvijek traje.

Baš smo se pitali, razmišljajući o 2005. godini u koju je smještena radnja romana, koliko su se stvari promijenile do danas? Zapravo, vrlo malo. Ja se trudim da slušam studente i studentice sa kojima radim, da čujem njihov sud o društvu, njihovu viziju budućnosti, njihova maštanja. Istovremeno, znam koje vrijednosti i uvjerenja gajim koja su sigurno povezana sa naslijeđem socijalizma i to se nikada neće promijeniti.

  • Kroz priču o mučilištu i logoru u zeničkoj Muzičkoj školi, Avdić progovara o ratnom zločinu koji je počinjen na dijelu teritorija kojeg je u ratu kontrolisala Armija RBiH. Na fonu toga, koliko je ova priča važna sa aspekta suočavanja s prošlošću i zbog čega nam kao društvu to suočavanje teško pada?

– Izuzetno je važna. Roman se, između ostalog, bavi životima i stradanjem nebošnjačkog stanovništva u dominantno bošnjačkoj sredini za vrijeme rata. U pripremi za predstavu čitala sam studiju o kolektivnoj krivici Bertjana Doosjea. Istraživanja o kolektivnoj krivici u Holandiji povezanoj sa njihovom kolonijalnom prošlošću dovela su do zaključka da osobe koje imaju snažna nacionalna osjećanja manje osjećaju kolektivnu krivicu od osoba koje se u manjoj mjeri nacionalno identifikuju. Ovi drugi imaju i veću potrebu da govore o prošlosti i da je pokušaju rasvijetliti. Iako ne poredim kontekste, zaključak je i ovdje primjenjiv, jer je nacionalizam svugdje nacionalizam. Veći stepen nacionalne identifikacije ne podnosi da se na bilo koji način umanjuje vrijednost ili moralnost grupe kojoj pripada. A suština je da se kao društvo moramo suočiti sa svakim zločinom – u tome leži moralnost.

  • Tematska preokupacija romana su rat i tranzicija, čime autor daje i odgovor na pitanje o mogućnosti postojanja bh. stvarnosti kakvu živimo. Kakva je, prema vašem mišljenju, aktuelna društvena situacija u BiH?

– Moje mišljenje nije ni po čemu posebno, čini mi se da smo svi izmrcvareni svakodnevnim političkim manipulacijama i prepucavanjima, svake sedmice nas se utapa u novom talasu ratnohuškačke retorike. Bijesni smo jer nam je nečijom nekompetencijom i korumpiranošću uskraćeno elementarno pravo da se na vrijeme zaštitimo od pandemije. Toliko ljudi je izgubilo članove porodica u ovih godinu dana, posljedice političkog nemara i bestidnosti po pitanju vakcina su stravične. Važno je za sve nas i hvala im na tome, da bh. stvarnost nije isključivo politika, kako se većinski iz medija doima, nego i fantastični ljudi, kao što su Jasmila Žbanić i cijeli tim filma Quo vadis, Aida? ili brojni primjeri solidarnosti i brige za druge u svakodnevnom životu.

  • U svojim predstavama uvijek progovarate o bolnim društveno-političkim temama, zbog čega su vaše predstave često okarakterisane kao “provokativne”. Zbog čega je važno da to radite i u svojoj misiji istrajete? Gubi li u suprotnom teatar svoju svrhu?

– Iskreno, mislim da moje predstave nisu provokativne, ja se samo trudim da budu istinite. Pozorište nije tu da nas tapše po našim utvrđenim uvjerenjima, a još manje je tu da bi nas isključivo zabavljalo. Mene zanimaju ljudi, a ljudi su sposobni su za najčudesniju nježnost i najveće zlo. Ako se predstava, na primjer, bavi intimom, onda ću istraživati sve slojeve intime: uzbuđenje i neprijatnost i ogoljavanje i stid i sreću i situacije u kojima smo smiješni i zavodljivi i delikatni i destruktivni i dosadni… Zanima me istina, a ona je uvijek slojevita.

  • S obzirom na to da dosta radite i izvan granica BiH, možete li napraviti paralelu u pristupu i radu u teatru u BiH i izvan nje, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da se u BiH budžeti namjenjeni programima iz kulture iz godine u godinu umanjuju?

– Iz godine u godinu pristajemo na sve siromašnije uslove rada, predstave estetski skoro da više ne opremamo. Minimalizam koji je došao iz nužde smo probali pretvoriti u kreativni izbor, ali smo zasićeni. Premalo kontakta imamo sa međunarodnom scenom, premalo predstava se pravi, kolege i kolegice koje žive od autorskih honorara zauvijek napuštaju umjetnička zanimanja i počinju se baviti nečim što će im osigurati egzistenciju.

Skoro petnaest godina radim u teatru i tokom tog perioda svjedočila sam urušavanju naše profesije, kriteriji se spuštaju sve niže i niže. Kultura se uništava dijelom strateški, jer našem neokonzervativnom društvu ne odgovara nikakva subverzija ili otpor, a dijelom stihijski, jer o njoj odlučuju ljudi koji je ne poznaju ili ne cijene. Oba razloga su nedopustiva. Ne može postojati zdravo, emancipovano i otvoreno društvo bez kulture.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO