Zašto nam je teško suočiti se s problemom seksualnog zlostavljanja?

Dok ne pristanemo sebe gledati kao dio problema nećemo moći shvatiti poziciju žrtve, kaže Đuro Gavran, autor dokumentarnog filma ‘Jedna od nas’.

Ispovijest bivše kolegice iz školske klupe i otkazana 15. godišnjica mature potaknuli su Đuru Gavrana da snimi dokumentarni film (Ustupljeno Al Jazeeri)
Ispovijest bivše kolegice iz školske klupe i otkazana 15. godišnjica mature potaknuli su Đuru Gavrana da snimi dokumentarni film (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kako je moguće da to niko od nas nije primijetio?, zapitat će se petnaestak bivših učenika bjelovarske gimnazije nakon što ih popusti prvobitni šok uzrokovan saznanjem da je njihova kolegica iz prve klupe godinama bila seksualno zlostavljanja. Pripreme za proslavu 15. godišnjice mature u drugi plan će potisnuti osjećaji nevjerice, sumnje, ljutnje – tipične reakcije koje kao društvo imamo kada se susretnemo s ovom temom od koje se glava okreće na drugu, “ljepšu” stranu i koja je na Balkanu još uvijek dosta tabuizirana.

Potaknut njenom hrabrošću i snagom da se desetljećima poslije suoči s ocem koji ju je zlostavljao te željom da njenu ispovijest podijeli sa svijetom i time skrene pažnju na ovu problematiku, prikazujući istovremeno tipične reakcije društva na slučaj seksualnog zlostavljanja, nagrađivani hrvatski scenarista i reditelj Đuro Gavran snimio je dokumentarni film Jedna od nas.

“Moja prva reakcija, kada sam pročitao mail koji je M. poslala, bila je ta da sam zanijemio. Odgovorio sam joj tek nakon sedam dana, kad sam se pribrao i shvatio što joj želim reći“, kaže Gavran u razgovoru za Al Jazeeru, dodajući kako se ideja za film instant pojavila.

“To je bilo moje prvo susretanje s temom seksualnog zlostavljanja djece i taj osjećaj sam htio filmom prikazati. Želio sam gledateljima prikazati njen mail i odlučio sam to uraditi kroz prikaz večere na kojoj ćemo mi (u tom trenutku nisam znao kako) na jedan očito težak način iskomunicirati kako je svatko od nas primio taj mail. Film je moj posao, pa sam puno brže došao do toga što s tim mailom želim napraviti i s kojim ciljem, a puno teže mi je bilo nositi se sam sa sobom, s tim osjećajima u odnosu s M.”, dodaje.

Nakon premijere na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, film je prikazan na još nekoliko festivala. U isto vrijeme, organizirane su i projekcije po školama, a film je moguće pogledati i online, na zahtjev, putem web stranice Jedna od nas.

  • Kako je reagirala M. kada ste joj rekli da želite raditi film, a kako nakon što ga je pogledala?

– U prvom obraćanju nakon njenog maila sam joj rekao da ne znam, zapravo, što bih joj odgovorio, ali da znam što bih ja napravio. Tada je rekla da podržava moju ideju, da imam zeleno svjetlo da slobodno koristim njen mail, jer su u samoj inicijalnoj ideji bili dijelovi maila koje čitatelj čita. Ona je pristala, samo smo izbacili sve identitetske odrednice, zato što to nije film o konkretnom slučaju i istograf samog slučaja, nego je to film o našim reakcijama na pojedini slučaj.

Film je gledala preko internetske veze, skupa s ostatkom razreda, i rekla je da je to, zapravo, jako, jako teško za gledati, ali da se divi ljudima koji su sjeli za taj stol, da su bili toliko hrabri i da, zapravo, i dalje ne vjeruje da su ljudi u stanju izgovoriti neke stvari, kao, naprimjer, ono da je za nas to i dalje fikcija, što je tipična nekakva društvena reakcija na seksualno zlostavljanje, da je to nešto što boli, ali da razumije zašto je to tako. S druge strane, rekla je da je prvi put uspjela spojiti nekako te dvije stvarnosti koje je živjela, tu stvarnost doma iza četiri zida, gdje je trpjela zlostavljanje, i drugu, socijalnu, koja je prikrivala sve moguće tragove.

  • Je li postojao scenarij ili je sve bilo spontano, neplanirano?

– Svi protagonisti koji su u filmu dobili su uputu od mene da želim raditi film i da ćemo svi skupa snimati, uključujući mene, da ćemo na ulasku u restoran dobiti mikrofon ispod majice, potpisati privolu za sudjelovanjem i da jednostavno nakon toga ja više neću imati nikakvih intervencija, nitko ih ništa neće pitati, jer želim pratiti samo kako će se ta večer razvijati, to je ono što je mene zanimalo.

Na kraju je nas deset pristalo na to i onda smo krenuli, našli se u restoranu i tako se ta večera odigrala. Pisani scenarij je postojao za potrebe filmskih fondova, jer moram nekako prikazati što se za tom večerom zbiva, ali nije bilo scenarija u smislu da su protagonisti čitali scenarij.

  • Kada drugari iz razreda napokon počnu pričati o spomenutom pismu zlostavljane M. vidimo tipične reakcije koje društvo ima kada je riječ o seksualnom zlostavljanju – dakle nevjerica, sumnja, prijetnja… Kako te tipične reakcije društva utječu na žrtvu, da li je navode na šutnju?

– Jako puno, mislim, mi kao društvo smo jako veliki dio tog problema. Nama je puno lakše uperit prst u pravosudni sustav, zdravstveni sustav, socijalne radnike i kriviti njih kako nisu vidjeli, a zapravo ne želimo osvijestiti da smo mi sa svojim tipičnim reakcijama veliki dio tog problema.

Gavran podsjeća da je svako peto dijete doživjelo neki oblik seksualnog zlostavljanja (Nina Đurđević/Ustupljeno Al Jazeeri)

Dakle, dok god mi agresijom javno, ali i privatno komuniciramo, dakle dok god smatramo da je agresija odgovor na suočavanje s takvim slučajevima, i to agresija prema počinitelju, mi djeci šaljemo vrlo jasnu i nedvoznačnu poruku da ćemo – ako nam se povjeri i kaže da je doživjelo nešto tako – mi fizički nauditi počinitelju; ubiti, povrijediti, polomiti ruke, zube… i šta već sve govorimo. Znači, to je nešto što mi konstatno koristimo u našem vokabularu i što je toliko prisutno da više ne zamjećujemo i ne smatramo to bilo kakvim djelom problem. Pa čak i ja osobno kažem da bih uzeo pajser, otišao pred kuću i rekao ‘E čuj, znamo!’ Jednostavno tako reagiramo, a trebamo se staviti u poziciju djeteta.

Ako uzmemo činjenicu da je 85 posto počinitelja osoba bliska djetetu ili obitelji, onda moramo biti svjesni toga da nama dijete nikad neće reći da ga je, naprimjer, djeda zlostavljao, jer ćemo mi tog djeda ubiti ili mu polomiti ruke i noge. To je sigurno jedan od razloga.

Drugi, najveći razlog je sumnja i nevjerovanje. Dakle, dijete u startu zna da ćemo mi sumnjati i ne želi se ikome povjeriti, jer jednostavno zna da je odgovor na to sumnja i zašto bi se onda povjeravalo? Treća je pitanje ‘Zašto nisi rekla prije deset godina, kada se to desilo?’ – to je nešto što je nama toliko lako za izgovoriti, a toliko boli žrtvu da i dalje je to motiv zašto ne progovoriti.

  • Zanimljivo je da se uvijek fokus društva stavlja na (ne)spremnost žrtve da progovori, no nikada se ne govori o našoj (ne)spremnosti da nešto takvo prihvatimo.

– Istina. Znači, nama je puno lakše pitati zašto nisi progovorila i čak naći razloge zašto mislimo da je trebala progovoriti o tome ranije, nego se suočiti sami sa sobom i pitati da li je to pitanje koje postavljamo uopće legitimno, da li mi imamo pravo postaviti to pitanje žrtvi koja je prošla neku vrstu traume. Pitajte bilo koju žrtvu šta njima znači takvo pitanje.

Niz je socijalnih, ekonomskih i psihičkih razloga zašto žrtve ne progovaraju. Problematika je veoma kompleksna i dok mi ne pristanemo sebe gledati kao dio problema, nećemo moći shvatit poziciju žrtve.

  • Prije nego krenete pričati o pismu svoje kolegice, pričate o standardnim stvarima – porodica, posao, karijera… Sve je prožeto tipičnim balkanskim humorom, koji obiluje seksističkim i neprimjerenim šalama, koje su čest oblik komunikacije u javnom prostoru. Koliko je taj način komunikacije važan za priču ovog filma, s obzirom na ono što uslijedi nakon toga?

– Sigurno da je, ali je to realna situacija. Mislim, ja sam to mogao uljepšati, maknuti i svoje neke izjave i izjave svojih kolega, tako da to bude politički korektniji film, ali jednostavno nije to poanta; poanta jeste suočiti taj javni diskurs takav kakav je s onim što se nama stvarno dogodilo i kako smo mi stvarno na to reagirali.

Kažem, mi smo ti koji zbijamo te šale, koji komuniciramo na taj način problem i koji imamo te tipične reakcije, a žrtve su te koje slušaju kako mi to sve skupa hendlamo. To je taj dio naše odgovornosti i dok god to ne promijenimo šaljemo vrlo lošu poruku žrtvama, ono bolje vam je šutjeti i ne talasti.

  • Uporedo s prikazivanjem filma, na društvenim mrežama ste pokrneuli edukativnu kampanju o sekualnom zlostavljanju djece.

– Da, riječ je o nastavku mog istraživanja koje sam provodio u pripremi filma i za vrijeme produkcije, jer sam  prvo naišao na šokantnu činjenicu da je svako peto dijete doživjelo neki oblik seksualnog zlostavljanja. Kad to pročitate, onda vam, zapravo, nije jasno kako do sad za to niste čuli. I tu kreće cijeli moj istraživački rad i znatiželja, u kojoj pokušavam shvatiti zašto mi to nismo čuli, zašto niko nama o tome ne govori, koji su točno problemi ove tematike… Onda sam zaključio da bih i gledateljima mogao pružiti tu neku podršku u smislu edukativnog materijala, koji može na jednostavan i pitak način konzumirati, to su prvenstveno kratki edukativni članci i videa koje sam radio za vrijeme istraživanja.

Cijela ta kampanja se, zapravo, svodi na to da ja jednu po jednu temu – zašto djeca šute, ko su počinitelji, kako razgovarati s djetetom kada vam se povjeri te cijeli niz nekakvih najbazičnijih pitanja i odgovora, zapravo, nudim kroz tu kampanju, koja se onda širi kroz društvene mreže i web stranicu na kojoj članci stoje trajno.

  • Film prikazujete i maturantima u školama…

– Krenuli smo s tim ovog proljeća i stvarno je prekrasno iskustvo vidjeti koliko su maturanti željni ovakve tematike. Naravno da ih šokira, naravno da ih praplave negativne emocije, ali nakon što to splasne, oni su prepuni pitanja. Te razgovore vodimo ja, kao autor filma, i psihologica, stručna suradnica na projektu Silvija Stanić. Sat vremena, koliko razgovaramo s maturantima nakon odgledanog filma, pitanja ne staju.

  • Zbog čega je seksualno zlostavljanje i dalje tabu tema u našem društvu i kakvu ulogu tu imaju film i umjetnost, mogu li takvim temama dati prostor koji im je neophodan i, u konačnici, dovesti do stvarnih promjena?

– Tabu je zato što nam je o tome jako teško pričati, zato što je to toliko mučno da nam je puno lakše okrenuti glavu, nama je čak lakše uvjeriti dijete da to što nam govori nije istina, da je počinitelj koji je napravio neko kazneno djelo možda ipak nešta drugačije mislio ili da je to dijete možda izmislilo iz nekih drugih razloga.

Kroz istraživanje koje sam vodio pitao sam zašto u Hrvatskoj u 30 godina postojanja države nitko nije na nacionalnom nivou proveo kampanju Svako peto dijete, nisam dobio niti jedan konkretan odgovor i to je ono što zabrinjava. Znači, mi imamo kampanju za psihičke bolesti, sigurnost u prometu, rak dojke i razne društvene i zdravstvene problematike, ali za ovo, koje se tiče naše djece, koja su u takvim situacijama nemoćna, nitko nikada nije napravio kampanju. Jednostavno bježimo od toga da se suočimo s ovim problemom, zato što je to direktno zadiranje u pitanje obitelji kao nekakve osnovne ćelije društva i nečega čistoga, nečega što je sveto, a u biti se 85 posto slučajeva dešava unutar vlastita četiri zida. Možda se tu krije neki odgovor.

Što se tiče drugog dijela pitanja, mislim da bi bez ove kampanje koja prati film bilo jako teško vjerovati da će sam film nešto promijeniti, mada je teško vjerovati da će i kampanja išta promijeniti. No, čini mi se da pravimo minimalne pomake, da se tu dese neke male promjene, da djeca osvijeste da nešto nije u redu. Preventivni programi u školama su veoma bitni, zato što oni dolaze izvana i govore što je ok, što nije ok, kakve su tajne dobre, a kakve loše, tu govorim o djeci u osnovnoj, pa kasnije u srednjoj školskoj dobi. Za sve postoje primjereni programi kroz koje se može djelovati.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO