GI-TOC objavio cjenovnik i rute za krijumčarenje migranata preko Zapadnog Balkana

Hiljade migranata koji sa Bliskog istoka i sa sjevera Afrike preko Zapadnog Balkana pokušavaju doći do Evropke unije, u potrazi za boljim životom, prati vrlo utjecajan i skup lanac krijumčara. Prema posljednjem izvještaju Globalne inicijative protiv transnacionalnog organizovanog kriminala (GI-TOC) tržište krijumčarenja migranata preko Zapadnog Balkana vrijedi najmanje 50 miliona eura godišnje. Iako je ovo znatno manje od zarade u jeku humanitarne krize 2015. godine, GI-TOC-ov izvještaj objavljen ove sedmice pokazuje da je tržište za krijumčarenje migranata kroz regiju Zapadni Balkan još uvijek veliko, uprkos naporima da se zatvori Balkanska ruta.

Taj novac uglavnom ne ostaje na području Zapadnog Balkana, već odlazi van te regije. Rute kretanja migranata kao i cijene krijumčarenja se najčešće ugovaraju na drugim mjestima.

Cijena prelaska granica varira

“Cijena prelaska granica među zemljama Zapadnog Balkana ovisi od tačke polaska granice, te cijena varira od 100 do 5.000 eura po osobi. U samu cijenu nisu samo uključene usluge krijumčarenja, već troškovi mita graničnim policajcima, prevoznicima između gradova, kao i smještaj u skrivenim mjestima, ali i naknadu za prolaz kroz tunel“, kaže Al Jazeeri Anesa Agović, koordinar GI-TOC-a za Bosnu  i Hercegovinu.

Novac djele krijumčari međusobno; nekada su to međunarodni lanci krijumčarenje, nekada organizovane kriminalne grupe u jednoj državi, a nekada pojedinačni slučajevi domaćih ili stranih krijumčara, kao i migranti krijumčari. Dio novca se daje i korumpiranim graničnim policajcima i drugim policajcima. Prije nego su došli do detaljne analize o rutama migranta kao i cijenama koje plaćaju krijumčarima, istraživači GI-TOC-a razgovarali su sa stotinama migranata.

Ruta izmještena preko BiH

Nakon zatvaranja Balkanske rute za migrante u martu 2016. godine, što je olakšano sporazumom između Turske i EU-a, ruta se pomaknula prema Bosni i Hercegovini, a od 2018. godine migracije kroz Bosnu i Hercegovinu su značajno povećane, kaže Agović. S obzirom da se ljudima bilo teže kretati prema sjeveru prelazeći granicu između Srbije i Mađarske, umjesto toga okrenuli su se prema zapadu da bi preko Srbije i Crne Gore ušli u Bosnu i Hercegovinu, zbog lakših prelazaka granica.

Intervjui koje su sprovodili istraživači GI-TOC-a sa migrantima, aktivistima, novinarima, policajcima, pokazali su da su granice na jugu BiH porozne, i da migranti na jugoistoku dolaze iz Crne Gore prema Trebinju, Bileći i Foči. Odatle se često kreću prema Mostaru – ili ih dovode u Mostar. Granica između Srbije i Bosne i Hercegovine, duga 363 kilometra, od čega je 261 kilometar duž rijeke Drine, također je dobro uspostavljena ilegalna krijumčarska ruta. Nakon prelaska rijeke, mješovite migrantske skupine obično se kreću prema Čajniču, Rudom, Višegradu, Zvorniku i Bijeljini i dalje prema Tuzli. Tu se ne zadržavaju dugo, već se kreću prema Sarajevu ili u Unsko-sanskom kantonu na sjeverozapadu BiH, blizu granice s Hrvatskom.

Migranti putuju sami, ili uz pomoć krijumčara

Agović kaže da većina migranata tokom svog putovanja se isključivo oslanja na sebe i svoje snalaženje, ali ima i onih koji se oslanjaju na usluge krijumčara. Prilikom izrade izvještaja GI-TOC je uočio tri kategorije krijumčara migranata – fixers (oni koji popravljaju, rješavaju probleme migranata), gate keepers (čuvari kapija/granica) i package dealers (osobe koje nude ili pružaju paket aranžmane).

Kategorija fixers uključuje manje organizovane grupe ili pojedince koji koriste priliku, od taksi prevoznika koji prevoze iz jednog grada u drugi, ili blizu granice, do vozača kamiona koji prevoze manje grupe migranata, ali urijetko migrante prevoze preko granica. Prema iskazima migranata, cijene prevoza, pretežno taksijem, u BiH, od Trebinja, Bileće i Foče do Unsko-Sanskog kantona, preko Mostara i Prozora, se kreće od 100 do 300 eura po osobi.

Gate keepers (čuvari granica/kapija) su više organizovani i mnogo više profita zarađuju od fiksersa. Ova grupa je najrazvijenija upravo u predjelima granica koje su najteže za preći, između Grčke i Sjeverne Makedonije, Sjeverne Makedonije i Srbije, Srbije i Mađarske, i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Za ovu grupu je važna karakteristika da nisu isključivo pripadnici lokalnog stanovništva, već su u kombinaciji sa migrantima krijumčarima iz zemalja iz kojih dolazi većina migranata (Afganistan, Pakistan, Maroko i Sirija). Neki krijumčari, poput afganistanskih, svoj “posao” vode iz glavnih gradova, uključujući Sarajevo, odakle ugovaraju rute i cijene. Uvećan profit ove kategorije krijumčara naglašava i uvezanost sa graničnim policijama, policijskim i sigurnosnim službama, u cilju što lakšeg i neometanog prolaska “klijenata”. Ovi krijumčari su često i sami na terenu, te predvode grupe migranata i kroz terenska područja.

Na koncu, najviše zarađuju krijumčari package dealers, osobe koje nude ili pružaju kompletne ‘paket aranžmane’ za migrante. Ovakvi dogovori se prave pretežno u Turskoj i/ili Grčkoj gdje se uplate vrše unaprijed. Ti aranžmani su skuplji jer zahtijevaju strateško planiranje i kontakte među policijskim snagama širom regije. Ta vrsta krijumčara često koristi svoje kontakte i u centrima za prihvat migranata. Package dealers podrazumijevaju usluge savjetovanja prilikom putovanja migranata, upute na rutama, osiguravanje smještaj i prijevoz. U nekim slučajevima, uz dodatnu naknadu, paket aranžman može uključivati i nabavku putnih dokumenata. To mogu biti falsifikati ili legitimni dokumenti nekoga ko liči na korisnika. Prema saznanjima GI-TOC-a, iz Turske preko Bosne i Hercegovine, paket aranžmani koštaju od 3.000 do 5.000 eura po osobi; iz Beograda do Bihaća košta 1.500 eura po osobi, dok iz Šapca preko BiH do Slovenije košta 1.000 do 2.000 eura za djecu bez pratnje. Postoji i opcija porodične cijene, odnosno cijene za četveročlanu porodicu, iz Turske do EU, preko Zapadnog Balkana, za cijenu od 15 do 20 hiljada eura.

Čekaonica za ulazak u EU

Zbog pojačane kontrole na granici između BiH i Hrvatske, migranti često ostaju “zaglavljeni” u Unsko-sanskom kantonu u BiH, kaže Agović. Osim koncentrisanja migranata u tom dijelu BiH, ili osoba u pokretu kako se migrante često naziva, posljednjih godina dolazi i do stvaranja humanitarne krize u i oko izbjegličkih kampova u Unsko-sanskom kantonu, kao i sve ozbiljnijih kršenja ljudskih prava osoba u pokretu od strane hrvatskih graničnih policajaca. Najveća žarišta krijumčarenja migranata u Bosni i Hercegovini u Unsko-sanskom kantonu su u gradovima Bihać i Velika Kladuša i u manjoj mjeri Cazin.

“Lokalne vlade nemaju kapacitete ni sredstva za kontrolu masovnih migracija, te s tim u vezi uglavnom je van dosega lokalnih vlada, posebno u USK“, kaže Agović.

Izvještaj GI-TOC zaključuje da tokovi ljudi, ali i tokovi droge i novca kroz Zapadni Balkan nisu prave linije poput vektora na mapi. „Oni se kreću, često na malim udaljenostima, različitim putevima u zavisnosti od prepreka i prilika”, kaže Volter Kemp, jedan od autora izvještaja. Dodaje da osobama koje trguju ljudima, krijumčare ili peru novac regija Zapadni Balkan je privlačna zbog niskih rizika da pređu preko granica ili koriste preduzeća i bankarske sisteme.

„Većina transakcija u kriminalnom ‘podzemlju’ ne bi bila moguća bez saradnika na ‘vrhu'“, zaključuje Kemp.