Peter Handke se uvrstio na listu ‘Who is Who’ genocidne politike

Austrijskog pisca i dobitnika Nobelove nagrade Petera Handkea primili su svi ‘viđeniji’ političari srpske javne scene, među njima Aleksandar Vučić i Milorad Dodik.

Handkeov defile kroz „srpski svet“ proteklog vikenda samo je logičan nastavak njegovog fatalnog savezništva sa jednom destruktivnom ideologijom (Tanjug)
Handkeov defile kroz „srpski svet“ proteklog vikenda samo je logičan nastavak njegovog fatalnog savezništva sa jednom destruktivnom ideologijom (Tanjug)

Posjeta austrijskog nobelovca Petera Handkea Republici Srpskoj i Srbiji proteklog vikenda privukla je mnogo pažnje, najviše činjenicom da je poznati pisac opet uspio proklamovati svoje antimoderne stavove ne odstupajući od ponašanja koje je još početkom 90-tih godina prošlog stoljeća bilo skandalozno i skaredno. Poznat kao podržavalac politike Slobodana Miloševića i kao negator genocida Handke je prošlog vikenda u društvu najviših političkih lidera RS-a i Srbije pokazao nedostatak empatije prema žrtvama Miloševićeve velikodržavne politike, iznova proizvodeći gnusni performans na mjestima najvećih stratišta.

Primajući “Veliku nagradu Ivo Andrić” u Višegradu iz ruku režisera Emira Kusturice, Handke je pokazao kako ne odustaje od promovisanja svojih političkih svjetonazora, a činjenica da ničim nije dao do znanja kako posjeduje svijest o tome da je Višegrad jedno od mjesta u topografiji ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima jasno je izražavanje promišljenog prešućivanja najelementarnijih historijskih istina. A nešto docniji pristanak da bude nosilac “Ordena Karađorđeve zvijezde prvog stepena”, koji mu je lično uručio aktuelni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, ilustruje Handkeovu upornost u promicanju ideologije koju je cijeli svijet osudio kao nazadnu i zločinačku.

Detalj sa uručenja Ordena austrijskom nobelovcu Peteru Handkeu (Tanjug)

O Handkeovom “paradiranju” dijelovima BiH i Srbijom pisano je mnogo uz ulaganje dosta truda da se istakne činjenica kako je riječ o izvanrednom piscu i Nobelovom laureatu. Njegov posjet obilježile su “kafanske eskapade“ i banalizacija njegovog ponašanja čime se uz dosta uspjeha skrenula pažnja sa suštine njegovog javnog djelovanja.

Ali, germanist i profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Vahidin Preljević nije upao u tu zamku, a njegovi javni istupi, u kojima je nastojao javnosti objasniti prirodu Handkeovove performativnosti, podsjećaju koliko je duboko i promišljeno strukturirana piščeva posjeta „srpskom svetu“ i s kojim je to namjerama učinjeno.

Ikona ‘antimoderne ideologije’

“Handkeov defile kroz ‘srpski svet’ proteklog vikenda samo je logičan nastavak njegovog fatalnog savezništva sa jednom destruktivnom ideologijom i grupama koje tu ideologiju otjelovljuju, a koje traje već 25 godina. Od tog savezništva obje strane imaju višestruke koristi, otuda ono toliko i traje. Kao i velikosrpski nacionalisti, kojima se okružuje, tako i on kao autor sklon grotesknoj samoinscenaciji, ‘parazitira na srpskoj nesreći’, kako je to još davno efektno primijetio Teofil Pančić. Istovremeno, on kao istaknuti pisac svjetskog glasa, ovjenčan i Nobelovom nagradom, istina žestoko osporavanoj, tom agresivnom šovinizmu daje privid legitimiteta. Ali ipak da dodam jednu bitnu stvar: nije riječ samo o pukoj interesnoj zajednici, autorovoj sklonosti ekstravagantnom skandalizmu, koji ga prati još od ranih dana, ili pak simpatiji za Miloševića, nego je sve jasnije da postoje i ideološka bliskost“.

Handke je, pojašnjava profesor Preljević, danas prepoznat kao ikona jedne „antimoderne ideologije“ koja možda i polazi od velikosrpskog nacionalizma, ali ga u mnogim stvarima i nadilazi pokazujući opasnu izdržljivost, jer uspijeva spojiti elemente ljevica sa nekim principima koje zagovara evropska ekstremna desnica.

“Taj koncept ‘Querfronta’, pojma koji potiče iz ranih dvadesetih godina u Njemačkoj kada se javila ideja saradnje komunista i nacionalsocijalista u borbi protiv demokratije i građanskog društva, isproban je u Srbiji devedesetih saradnjom radikala i socijalista, a danas ga vidimo u mnogim populističkim pokretima, koje podržava Putinova Rusija. Podržavaoci Handkea širom Evrope uglavnom su bliski ovom miljeu. A u liku Kusturice ili Milorada Vučelića imate, osim retrogradne verzije srpskog nacionalizma, školske primjere ovog ideološke mješavine“.

Za jednu akademsku njemačku izdavaču kuću profesor Vahidin Prljević s kolegom Clemensom Ruthnerom iz Dublina priprema zbornik o Handkeovom „jugoslavenskom kompleksu“, kako su nazvali taj fenomen (Facebook)

Šta je cilj ‘Handkeove predstave’

Cilj predstave upriličene za najširu javnost možda i nije odmah jasan, ali je sasvim jasno da je glavni protagonist tog performansa Peter Handke. Skretanje pažnje sa političkih problema s kojima se suočavaju Dodik i Vučić, ponovno podsjećanje na galvanizirajuću snagu nacionalizma, ili čisto promocija uz elemente jeftinog televizijskog programa namijenjenog najbanalnijoj zabavi mogući su razlozi. Šta god bio pravi razlog činjenica je da postoji određena simbioza između Handkeovog nastojanja da bude ekstravagantan i želja srpskog političkog establišmenta da iskoriste tu njegovu potrebu za zgražavanjem javnosti.

“Svakako, to je svakako interes režima u manjem bh. entitetu i u Republici Srbiji. Nema tu nikakve dileme. Dodik je u potpunoj međunarodnoj izolaciji, a Vučić se općenito doživljava autokratom, pa im ovaj vid promocije sigurno koristi, ali to je uglavnom za unutrašnju upotrebu, jer Handke nakon svih debata o njemu i njegovom djelu, uključujući i polemike iz 2019. godine definitivno više nije pogodna figura za promociju prema vani, pošto je već odavno poznat, da ne kažem obilježen kao neko ko negira genocid i relativizira zločine. Taj njegov imidž nije popravila Nobelova nagrada, naprotiv, samo ga je pogoršala“.

Oni koji očekuju, ili se možda potajno nadaju da će Handke, nekom pozorišnom gestom, priznati svoje zablude i odreći se stavova koje nailaze na osude svuda osim u Srbiji i Republici Srpskoj biće razočarani. Profesor Preljević sasvim jasno potencira kako se „Handke nikada neće suočiti sa istinom“ a njegovi stavovi, koji su se početkom 90-tih, u početnim ratnim metežima, mogli tumačiti kao izraz sentimenta za nestajućom državom, danas su u potpunosti “otvrdnuli“

“Handke se nikad neće suočiti sa istinom. To je iluzorno očekivati, jer je on u međuvremenu internalizirao pozicije velikosrpske ideologije, što je pokazala debata iz 2019.godine, kad je možda imao šansu da se ispriča za svoje greške. On to nije učinio iz prostog razloga što tu unutar njegovog svjetonazora i nema greške. Nije riječ o ispadima, već o konzistentnom, otvrdnulom stanovištu, o kojem sam maločas govorio. Da ne govorim o tome da je teza o politički naivnom književniku, koju tu i tamo čujemo, naprosto smiješna. Pa da li uistinu vjerujete da Handke nije znao da je orden koji je primio u Banjoj Luci ustanovio Radovan Karadžić, da je isti bio i njegov nosilac, kao i Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Vojislav Šešelj i dr? Pa lista dobitnika tog ordena je Who is Who genocidne politike i ratnih zločina“.

Zloupotreba Andrićevog imena

U Handkeovom ponašanju nikada nije došlo do stvaranja moralne pukotine, jer pisac nikada nije pokazao interes da barem sasluša šta oni koji su ga tri decenije upozoravali, savjetovali i kritikovali žele da mu poruče. On je uvijek dobro znao, kaže profesor Preljević, šta radi i s kakvim se ljudima okružuje.

“Kao što je dobro znao ko je Milošević, ko su bile poete krvi i tla, kao što su Rajko Petrov Nogo ili Gojko Đogo, koji su mu ranije uručivali priznanja, tako zna on dobro i ko su ovi koji su ga okruživali proteklog vikenda, uključujući tu i kojekakve Miloševićeve advokate, Dodikove savjetnike, šovinističke trubadure poput Matije Bećkovića, ili pak njihove jadne bošnjačke ljubitelje, izgubljene u vrtlogu vlastitih identitetskih kompleksa. Žalosno, sramotno je pritom i to što su svi oni, skupa s njim, okrutno zloupotrijebili ime našeg književnog klasika Ive Andrića, koji već desetljećima služi za legitimaciju jednog antikulturnog monstruma kao što je Andrićgrad  i za nobilitiranje jedne opskurne i krvave ideologije“.

I danas, kao i prije tri decenije, postoje mnogo onih koji veličaju i opravdavaju Handkeove stavove i njegovo ponašanje. Neki od njih koriste političku naivnost, poput glumca Sergeja Trifunovića, koji slikanje sa Handkeom koristi kako bi banalizirao njegovu ulogu u promoviranju Miloševićeve ideologije, a drugi sa mnogo opasnijih i dalekosežno štetnijih pozicija, kako to čini bosansko – srpski pisac Muharem Bazdulj, kako bi razorili narativ o genocidu i ratnim zločinima.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Sergej Trifunović (@whistler_dick)

I dok bosanska javnost razočarano i zgroženo posmatra to „bezobrazno i gnusno“ ponašanje ljudi kojima je poklanjala povjerenje, pažnju i ljubav gotovo da i nije upoznata da se o Handkeovim „zlodjelima“ priprema zbornik radova koji će biti objavljen u Njemačkoj.

„Inače, za jednu akademsku njemačku izdavaču kuću pripremam s kolegom Clemensom Ruthnerom iz Dublina zbornik o Handkeovom „jugoslavenskom kompleksu“, kako smo nazvali taj fenomen, i autori iz različitih perspektiva u više od 20 članaka u ovoj knjizi analiziraju ovu problematičnu opsesiju. Neki zastupaju čak tezu da se radi o zamjenskom ili obrnutom nacionalizmu, odnosno da Handke pristajanjem uz narative i motive tuđeg nacionalizma zapravo posredno iživljava svoj vlastiti nacionalizam; neki pak smatraju da je riječ o krizi identiteta, o pobuni protiv modernog svijeta i potrazi za nekom tobožnjom autentičnošću, koju nalazi u projekciji Balkana kao predmoderne utopije, neki u njegovom cinizmu prema žrtvama i solidariziranju s počiniteljima na Balkanu prepoznaju odbljesak historijske traume. Kako god bilo, u Handkeu je ideolog nažalost porazio nekad izvanrednog književnika“.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO