Prvi maj u BiH: Na protestima bez krovnog sindikata
Najveći broj radnika ima platu oko 300 eura, potrošačka korpa iznosi 1.078 eura, pa ljudi odlaze raditi u bogate zemlje Zapada.
Prvog maja, koji se obilježava kao Međunarodni praznik rada, Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine će predstaviti svoj prijedlog zakona o najnižoj plaći od 1.000 konvertibilnih maraka (513 eura), što je skoro duplo više od plaće koliko trenutno zarađuje najveći broj uposlenih u jednoj od najsiromašnijih zemlja u Evropi.
Selvedin Šatorović, predsjednik Sindikata, kazao je da je položaj radnika u Bosni i Hercegovini nezavidan, da najveći broj radnika ima plaću do 600 KM (308 eura), a da su troškovi života u pandemiji korona virusa veoma porasli. Sindikalna potrošačka korpa koju je Savez izračunao za mart ove godine iznosila je 2.106 KM (1.078 eura) i za 114,44 KM (58 eura) je skuplja od potrošačke korpe za prethodni mjesec.
Ali, saopćenje Sindikata bit će samo još jedno u nizu saopćenja koje neće imati skoro nikakav utjecaj na stvarni položaj radnika u toj zemlji. Premda sindikalno udruživanje radnika u Bosni i Hercegovini postoji još od prije Prvog svjetskog rata, njihova iscjepkanost i međusobne podjele danas ih čini skoro beznačajnim, bez bitnog utjecaja na standard radnika.
Protesti a ne sopćenja
Na primjeru nekih drugih zemalja vidi se važnost odlučnosti i energičnosti sindikata. U decembru 2019. godine francuski sindikati izveli su više od 510.000 demonstranata na ulice 70-ak gradova širom zemlje kako bi protestirali protiv najavljene penzijske reforme. Zabrinuti da bi vladina reforma mogla značiti da će morati raditi duže, a da će im penzije biti snižene, sindikat je paralizirao deset od 14 linija podzemne željeznice u Parizu. Nacionalne željeznice SNCF objavile su da je otkazan saobraćaj kod 90 posto vozova velikih brzina, odnosno 50 posto vozova na liniji Eurostar.
Osim zaposlenih u sektoru transporta, štrajku su se odazvali i nastavnici te ljekari u hitnim službama. Svi oni izvršili su pritisak na predsjednika Emmanuela Macrona kao bi ga odvratili od reforme penzijskog sistema.
To nije bi prvi slučaj da sindikat Franuske paralizira zemlju. Slično se dogodilo u decembru 1995. godine tadašnjem predsjedniku Jacquesu Chiracu. Mobilizacija protiv penzijske reforme i sistema socijalne sigurnosti tri sedmice paralizirala je javni saobraćaj i primorala tadašnju vladu da odustane od izmjena.
Loše nasljeđe Jugoslavije
Belma Buljubašić, univerzitetska profesorica sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, kaže da su inertnost sindikata u Bosni i Hercegovini, i njihova podložnost političkom utjecaju neka vrsta lošeg nasljeđa iz bivše Jugoslavije. Jugoslovenski sindikat bio je samo sredstava vladajuće i jedine partije, Saveza komunista. To se pokazalo i na prvim protestima 80-ih godina, ali i na kasnijim protestima, kada su radnici iskorišteni za širenje nacionalizama i nacionalističkih ideja.
“Sindikat može biti važan politički akter, kreirati bolju političku klimu… Ali, to se u Bosni i Hercegovini ne dešava“, rekla je Belma Buljubašić za Al Jazeeru.
Jasmin Hasanović, viši asistent iz oblasti politologije na istom fakultetu ide još dalje. Vjeruje da sindikat u Bosni i Hercegovini, ali i drugdje, čak i kada je jak, više ne može biti dovoljan u borbi za radnička prava. Kaže da je potrebno uključiti i druge elemente. Sindikat je, po Hasanoviću, samo jedan, prvi organizacioni korak koji radnike treba organizirati, upućivati na solidarnost, na borbenost, na borbu za svoja prava i politizaciju svojih zahtjeva. Ali, on sam ne može riješiti izvor problema – a to je ekonomski poredak koji eksploatira radnike.
Sve veća prekarizacija, nesigurnost radnog mjesta i fluidnost radnog mjesta stavlja sindikatu značajna ograničenja u njegovom djelovanju, rekao je Hasanović za Al Jazeeru.
“Zato, pored toga što mislimo o sindikatu, moramo misliti i o drugim formama političke i društvene borbe radnika. U SAD-u, sve se više vraća značaj sindikata u političkom osnaživanju radnika, ali on postaje tek jedna od karika u lancu. Radnici, s druge strane, moraju biti jasnije politički organizirani, ali bojim se da kod nas nema, niti postoji politička stranka koja bi objedinila radnike i borila se za njihove interese. I kada kažem radnici, zaista mislim na ovaj široki spektar radništva, od manuelnih preko nematerijalnih do prekarnih, uslužnih, akademskih…“
‘Potrebna nam je nova ljevica’
U knjizi Socijalna demokratija u Bosni i Hercegovini, u izdanju njemačke fondacije Friedrich-Ebert-Stiftung, od prošle godine profesorica Belma Buljubašić detaljno je opisala 1909. godinu i formiranje Socijaldemokratske stranke u Bosni i Hercegovini, proizašle iz radničkog sindikalnog pokreta. Osnivanje te stranke smatrao se velikim uspjehom za dalju borbu za radnička prava u zemlji.
Hasanović kaže da je socijaldemokratija propala politička ideja – kako globalno, tako i lokalno – te da ona više nije u stanju nuditi odgovore na brojne krize. Naprotiv, i sama je pristala biti dio igre koja stvara krize.
“Potrebna je ona ljevica koja će propitivati podjednako ekonomski poredak kao i onaj politički poredak. A to je, bar kod nas, lako – politički poredak koji danas imamo nastao je društvenom pljačkom ‘90-tih godina, koja se održava na pričama o patriotizmu, nacionalizmu i ratu“, kaže Hasanović.
Radnici u Bosni i Hercegovini su posljednjih godina dobili malo bolje uslove zbog potpuno bizarne činjenice – zemlja je suočena s velikim odlivom stručne radne snage, ljudi odlaze raditi u bogate zemlje Zapada, poput Njemačke. Kako bi zadržali neke od radnika, poslodavci podižu plaće, ali to još uvijek ni izbliza nije dovoljno.