Damir Ovčina: Koliko je gluposti tamo gdje treba pameti

Istina spašava i obavezuje, kaže bh. književnik koji radi na ekranizaciji romana prvijenca ‘Kad sam bio hodža’, ali i priprema njegov nastavak ‘Ko sam ti ja’.

Damir Ovčina: Današnjica je duboko u sebičnosti (Ivan Šebalj/Klix/Ustupljeno Al Jazeeri)
Damir Ovčina: Današnjica je duboko u sebičnosti (Ivan Šebalj/Klix/Ustupljeno Al Jazeeri)

Mart 1992. U trenucima kada su pripadnici paravojski bosanskih Srba i tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA) sarajevsko naselje Grbavica stavili pod svoju kontrolu, jedan osamnaestogodišnjak se igrom slučaja našao u tom dijelu grada. Nazad nije bilo, pa je u narednom periodu postao dio “radnog voda”, koji je raznosio ukradeni namještaj i bijelu tehniku, ali i kopao mrtve sunarodnjake.

Desetljećima kasnije će Damir Ovčina traumu koju je tih godina proživio na okupiranoj Grbavici predočiti u roman Kad sam bio hodža. Djelo, koje je privuklo veliku pažnju u Bosni i Hercegovini, ali i zemljama regije, uskoro će dobiti nastavak radnog naziva Ko sam ti ja, ali i ekranizaciju u režiji bh. reditelja Ademira Kenovića.

“Završio sam prvi roman s 19. martom 1996. To je slika od koje sam i pošao i tražio put do nje, jer mi je bilo jasno da je tu kraj romana. U drugom, a zove se Ko sam ti ja, opet me povuklo da krenem, al’ nisam znao do neka doba koja je slika koju tražim i koja će opravdati cijeli zahvat pisanja. Kad sam je naš’o bilo je lako vozit’ do kraja. Do te zadnje slike. Pišem tu o 2016. Rat bio poodavno. Al’ prošlost, zapravo, nikad ne prestaje. U nama je na razne načine. Teško shvatljive. O tome pišem. Kroz priču o vremenu kad je rat sa svijetom oko sebe pojedinačan, ali duboko stvaran. Jer zlo nikad ne prestaje. Pa ni potreba za borbom. Potreba za pravdom. Književnost hoće to. Hoće pravdu. Istinu. Ljepotu. Ne bježanje, ni popuštanje. Novi izazov života današnjice je okvir. Isti grad. Isti ljudi. Iste ulice”, kaže Ovčina.

  • Kada roman Ko sam ti ja možemo očekivati na policama knjižara? 

– Zamislio da ga objavim brzo. Mjesec-dva, kolko mi uzme priprema oko štamparije i drugog. Nastaj’o je dok je prvi ček’o objavljivanje. I večeras ću vjerovatno, ako ga otvorim, smislit’ neki detalj. Naću sigurno nešto što ne treba bit’ u njemu. Ipak, izlazim iz njega i rastajem se s tim svijetom ubrzo. Nakratko, jer ću mu se vraćat’ u drugim formama.

Dok sam se hrv’o s prvim romanom, još nisam bio osjetio da je i drugi u prvom. Da je tu. Kao što je puno toga oko nas a da ne osvijestimo do posebnih trenutaka. Život je puno složeniji nego vidimo. Kolko se sjećam, da sam glavninu nekad prije možda dvije godine napis’o. Zadnju godinu ga popravio dodavanjem dijelova. Kad sam počeo pisat’, osjećo sam da me vuče u drugom smjeru ovaj drugi roman. I stvarno me vratilo na pravo mjesto. A pravo mu je mjesto nastavak prve priče.

  • S obzirom na to da, kada govorimo o Vašem romanu prvijencu, većina prvo spominje Vaš stil pisanja, zanima me koliko ste toj konciznosti, neizravnosti, crnom humoru i izostavljanju glagola ostali dosljedni? Da li Vam je stil pisanja i u ovom slučaju bio tako važan?

– U Vašem pitanju mi je pohvala. Fala vam. Jesam. Sve sam dao na to, jer jedino to i imam. Taj osjećaj da je za književnost presudan način. On je smisao tog puta. Sve drugo je drugo. Loša rečenica može sve upropastiti. A trebamo puno rečenica. Puno pažnje. Moj način pisanja mi omogućava hvatanje građe. A građa je život koji se opire opisivanju kao paradajz jedenju. Kao paprika što neprimjetno pušta otrove. Ako nemam stila, nemam ni razloga za pisanje.

  • U trenutku najave nastavka romana, Vaš prvijenac Kad sam bio hodža štampan je u četvrtom izdanju, a prodaja (bar ako je suditi prema policama knjižara) ide odlično. Kako komentirate uspjeh ovog romana?

– To što kažete do mene dopire skoro jedino kad neko tako mi nepoznat kao Vi to kaže. To me razgali. Osokoli. Onda mi brige od maloprije, kad mi je pao telefon pa napuk’o ekran, dođu manje.

Mislim da je uspjeh svake književnosti u istinitosti. Književnost je rijetka, k’o i sve drugo vrijedno. Kad uspije, to je zbog te istinitosti, koja uključuje i ljepotu, i pravdu. Čovjekova duša to traži. U književnosti je mora naći. Mora naći smisao života. Mora naći putokaz. Mora vidjeti dublje i dalje nego gledajući u svakodnevnicu. Sanjam da je moj roman na tragu toga.

  • Roman Kad sam bio hodža dobio je i svoje pjesme, što je veoma zanimljivo, jer definitivno nije nešto što se romanima inače dešava. Kako je nastao projekt na kojem radite s Fadilom Redžićem i Jasminom Vesnićem?

– Napis’o sam deset pjesama na osnovu priče romana. Prvu smo Jasmin Vesnić i ja objavili pod firmom Radio dva. Pjesma Snijeg. Otpjevo ju Fadil Redžić. Na naše zadovoljstvo nemalo. Jasmin i ja smo stari drugovi. Gore sam rek’o da čovjek teško prepoznaje u životu sve, pa i prilike i puteve. Tako sam i ja odjednom, pišući neki nacrt, skont’o da je to možda dobro za pjesme, a pjesme bolje s muzikom. Kako smo Jasmin i ja nekad i pričali o nečem zajedničkom, tad’ smo krenuli.

Meni je možda najjači motiv za ovakve pjesme bio baš to što sličnog tome skoro da nema. A nove forme me tjeraju da mislim bolje. S druge strane, sve vrijedno nastaje iz iskonskih stvari. Prijateljstvo je takva temeljna i određujuća pojava. Zato je i rijetko. Dragocjeno. Meni je bilo i sad je uzbuđujuće da čujem svoje riječi otpjevane. Tako da mi se čini da smo svih dosad uglazbljenih devet pjesama dosta lako uradili. A prvo smo napravili zadnju. Zadnju sliku ovog drugog romana. Ovih dana ćemo je zakačit na internet.

  • Nedavno ste otkrili da dovršavate scenarij za ekranizaciju romana Kad sam bio hodža. Da li je, i ako da koliko, bilo teško uraditi adaptaciju i roman ispričati filmskim jezikom?

– Dosta smo radili skupa. Svaki pravi poso je težak. Ovdje je bilo svladati novu formu. Opet, lakše je bilo što nisam radio napamet, već s radnikom s velikim iskustvom.

  • Kako je uopće došlo do saradnje s Ademirom Kenovićem i za kada je planirano snimanje?

– S Ademirom. Da. Rek’o mi Damir Uzunović da se Ademir zanim’o za roman u nekom razgovoru. Upoznali se ubrzo. Dosta pričali o tome. I to je. Drugarstvo je neophodno za ovakve zamisli. Kad će bit’ snimljeno još ne znam. Ali znam da ima šta i ima ko. To je dovoljno. Više nego dovoljno.

Radeći s njim, ustvari sam učio. Radeći na scenariju, kao i na pjesmama, vidio sam nove detalje u romanu. Neprepoznate. Roman, kao ni likovi, ne trpi piščevu diktaturu. Ako ga pustim da diše, otkrije se sam više negoli ja mogu u njemu vidjet’.

  • Koliko je važno da konačno dobijemo film o ratnim dešavanjima na Grbavici? U javnosti je nekako uvriježeno mišljenje da je previše filmova i svega na temu rata, iako je o periodu devedesetih generalno malo i pisano i snimano.

– Uvijek je previše priče, a premalo dobre priče. Prosječnog i lošeg ni o čemu ne fali. Vrijednog uvijek malo. Sve je ljudsko iskustvo od pamtivijeka još neispričano i neiscrpno. Jedino je uvijek i o svemu pitanje kako.

Ljudi puno i rado iznose sudove. Dosta im kao ovoga i onoga. Treba ‘vako, ne treba ‘nako. Istina je da nam je sve slabo il’ nikako poznato dok ne pročitamo il’ ne vidimo to kao umjetnički rad. Tad sine da o tome, ustvari, veze nemamo.

  • Koliko su univerzalne vrijednosti o kojima govorite kroz svoj prvi roman prisutne u društvu u kojem živimo danas?

– Dosta slabo. Sve vrijedno je uvijek rijetko. Zato je vrijedno. Današnjica je duboko u sebičnosti. Strahu. Lažima. Pohlepi. Seljačine u prve redove. Besramnika na sve strane. Narod nije ni osvijestio kolko je gluposti tamo gdje treba pameti. Kolko nepismenosti gdje se traži načitanost. Kolko laži gdje se reklamira istina. Ali, to je povijest svijeta. Bez tog’ bi historija stala. I sve vrijedno postalo obično. Banalno.

  • Niste upali u zamku da bilo kome sudite za njegove postupke, naprotiv – sve vrijeme pokušavati shvatiti šta je to što u čovjeku budi zlo. Zašto Vam je bilo važno da to pokušate objasniti i jesmo li po prirodi, u svojoj suštini, zli?

– Jesmo. Čovjek je u srži zao jer je slab. Dobro je napor. Zlo je životinjstvo. Ludački strah i nemoć. Al’ umjetnost je najjača kad je neprimjetna. Pa tako posebno u odnosu prema zlu. Što se manje objašnjava, to je jasnije. Objašnjavanje je školska zabluda.

  • Koliko je važno da bilježimo i ekraniziramo ratne priče, u kontekstu suočavanja s prošlošću i educiranja mlađih naraštaja, naročito onih koji su rođeni nakon tih ratnih strahota?

– Istina spašava i obavezuje. Nema drugog puta. Obrazovat’ će se ljudi jedino razmišljanjem i čitanjem. Umjetnost ni po tom zadatku nema alternativu. Ne pridikovanjem. Ne izvana. Iznutra. Društvo ipak mora postaviti pametno neke orijentire ka samostalnom traženju vrijednosti za svakog čovjeka. I za mladog, i sredovječnog, i starog. Učenje nikad ne prestaje.

  • Jeste li optimistični, mogu li ti mladi rođeni desetljećima nakon rata u Bosni i Hercegovini skinuti teret prošlosti, pa i sadašnjosti, i okrenuti se budućnosti?

– Jesam. Jer će biti i ima pametnih i poštenih. A samo jedan s karakterom može puno napraviti. Zapravo je nepobjediv. Hiljade bezveznjaka ne mogu ništa jednom s karakterom. Kukavica i lijenčina će uvijek bit more, al’ i pametnih i poduzetnih će se nać’ pokoji.

Izvor : Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO