Godina psihičkog mrcvarenja: Kako iz krize izaći normalan

Sarajlija, čiji je identitet poznat redakciji, punu godinu se uspješno borio protiv zaraze korona virusom. Poštovao je mjere, čuvao se i pazio koliko je to bilo moguće u društvu u kojem je zov kafana, kladionica, zabava i nargila često jači od brige za sopstveni život.

No, korona virus je ipak pronašao put i do njega.

Nakon poremećaja u čulu okusa, uslijedila je opšta slabost i, kako to često bude slučaj, upala na oba plućna krila. Terapiju prima redovno, stanje varira, “kako koji dan“, no ono što mu, kako kaže, možda i najteže pada je loše psihičko stanje.

Nemir, strah i napadi panike s trenutnim preznojavanjem samo su neke od psihičkih tegoba koje napadaju bez najave, čineći svakako mučnu borbu protiv COVID-19 još težom.

“Bez table ‘xanaxa’ bilo bi mi još teže“, kaže.

Ovo, sigurno, nije jedini ovakav slučaj. Iza nas je godina psihičkog mrcvarenja, strepnje, straha, srdžbe, panike, malodušnosti, anksioznosti… pa ne treba čuditi što dugom spisku lijekova, vitamina i čega sve ne mnogi koji zapadnu u vrtlog zaraze dodaju i antidepresive.

Neminovne posljedice po mentalno zdravlje

U zemlji poput Bosne i Hercegovine, mnogi će se složiti, za njih svakako ne treba nužno nikakav poremećaj, jer se tamo u opštem poremećaju isuviše često živi. Dovoljno je pogledati oko sebe, otvoriti nekoliko portala i sve će se samo kazati.

Korona virus i svi njegovi valovi kojima se ne nazire kraj sami su po sebi dovoljan razlog za anksioznost. No, ukoliko tome dodamo sve ono ga je pratilo u protekloj godini – haotično političko stanje u zemlji, sunovrat ekonomije, rast nezaposlenosti, nedostatak vakcina i svu silu pesimističnih prognoza, onda su, kako tvrdi psiholog Dželila Mulić Čorbo, posljedice po mentalno zdravlje Bosanaca i Hercegovaca neminovne.

“Iza nas je vrlo teška godina, a čini se da smo ušli u još težu. Godinu poslije, mi smo u još težoj situaciji, jer su sada brojke zaraženih od dvocifrenih stigle na hiljade, broj umrlih je dvocifereni, a u isto vrijeme upravo sistemska podrška je nejasna i nekoordinirana. Ekonomska situacija je teža, a teško da ćemo uskoro vidjeti izlaz iz ove situacije. I to je ono što nas sve dodatno opterećuje. Od straha i anksioznosti, čini se da smo došli do osjećanja bezizlaznosti i potpunog nepovjerenja, posebno prema sistemu. I to je ona opasnija pozicija u kojoj se možemo naći kao pojedinci, da ne vidimo izlaz, da ne vjerujemo da će do njega doći“, kaže Mulić Čorbo.

O velikom porastu broja onih koji u epidemiji osjećaju ozbiljne psihičke smetnje stručnjaci odavno upozoravaju, no, da toj tendenciji još nema kraja, kažu i u Call centru za psihološku pomoć koji su Domovi zdravlja Kantona Sarajevo nedavno uspostavili kako bi svima koji osjećaju smetnje te prirode, pružili adekvatnu podršku i pomoć.

“S radom smo počeli 19. marta i od tada poziva je sve više. Ne mogu precizno reći koliko ih je na dan, ali svjedoci smo toga da su iz dana u dan sve češći“, kaže Irma Džambo, jedan od 16 psihologa iz Centra za mentalno zdravlje koji su na usluzi građanima na pet uspostavljenih telefonskih linija.

Panika, strah od budućnosti…

“Ljudi se najčešće žale na strah, tegobu, neizvjesnost… Neraspoloženi su i plaše se budućnosti, a jedan od uzroka je svakako egzistencijalne prirode – kako će izdržati bez posla, kako će prehraniti porodicu, školovati djecu… Ima i dosta slučajeva panike“, dodaje.

Psiholozi iz centra svima koji ih pozovu nude savjete, razgovaraju s njima i pokušavaju im dati adekvatne smjernice u cilju olakšanja stanja. U slučaju da je riječ o nezaraženim osobama s izraženijim tegobama, one se mogu uputiti u centre za mentalno zdravlje, gdje će dobiti ozbiljniji tretman, no problem je s onima koji se bore s COVID-19. Njima se mogu dati samo telefonske preporuke.

A takvih je, također, sve više.

“To su osobe koje se plaše kako će izaći iz situacije u kojoj su se našli i koje svakodnevno strahuju hoće li im se stanje pogoršati. Njihovo stanje je razumljivo, naročito ako imaju problem s plućima i ne mogu udahnuti dovoljno zraka. Naravno da to vodi ka osjećaju nelagode, straha i anksioznosti“, dodaje Džambo.

Tvrdi da među pozivaocima ima i osoba koje su već preboljele COVID-19, a koje se, zbog novih valova epidemije i novih, opasnijih sojeva, plaše ponavljanja iskustva na još teži način.

‘Ljudi prepušteni sami sebi’

“Već smo godinu u istoj situaciji. Na početku su se ljudi plašili nečeg o čemu nisu znali ništa, osim što ubija ljude širom svijeta. Sada dosta ljudi zna šta je u pitanju. Mnogi su preboljeli bolest, neki lakše, neki teže, i stoga znaju čega se plaše“, kaže Džambo.

No, neovisno od toga jesu li preboljeli COVID-19 ili ne, Mulić Čorbo tvrdi da nas je godina epidemije dovela do psihičkog zamora i zasićenja, što je i logično.

“Pojačanu brigu za sebe, članove porodice i one koji su nam bitni prati briga o egzistenciji i to crpi našu mentalnu snagu. Mi smo prilagodljiva i misleća bića i to su prirodni mehanizmi odbrane koji nam pomažu da preživimo, ali to ne znači da nećemo osjećati metalnu iscrpljenost, strah, tugu, ali i apatiju. Izostanak koordinisane masovne vakcinacije dodatno pogoršava mentalno stanje, a mi znamo da će upravo masovna vakcinacija mentalno rasteretiti ljude i ponuditi nam da vidimo izlaz iz ovog stanja“, dodaje.

A šta je s onima koji su pretrpjeli teške gubitke? Mulić Čorbo kaže da za njih nema strateške i sistemske podrške te su, kao i u mnogo čemu drugom, prepušteni sami sebi.

“U ovom trenutku veliki broj građana traži psihoterapijsku podršku zbog žalosti zbog gubitaka uzrokovanih COVID-19, koji su dodatno specifični, jer su se desili iznenada. Osobe se nisu mogle oprostiti od najmilijih, onemogućeni su rituali tokom pokopa i žalovanja. Čini se da su ljudi prepušteni sami sebi da se nose s teškoćama, koji su prevelike za njihove mentalne kapacitete“, kaže.

‘Opterećenost razmišljanjem je destruktivno’

Za sve one koji imaju psihičke smetnje ona ima rješenje, koje se nameće kao najjednostavnije i najlogičnije.

“Izlaganje medijskom sadržaju u kojem pratimo broj oboljelih, umrlih, kolapsu zdravstvenog sistema, političkim prepucavanjima… potpuno je pogubno i pojačava naš strah i paniku. To su situacije koje ne možemo kontrolisati i mentalno nas dodatno troše. Trebamo se usmjeriti na ono što možemo, a to je da se pridržavamo mjera koje smo do sada odlično savladali, usmjerimo na aktivnosti koje nas umiruju i da smanjimo razinu hormona koje se luče pod stresom. Opterećenost razmišljanjem i analizom situacije je destruktivno. Svjetlo na kraju tunela ćemo vidjeti, ne samo mi, nego i cijeli svijet. Briga i empatija prema drugima je, također, jako važna i pomaže nam da se osjećamo bolje“, savjetuje ona.

O tome kakve će biti dugoročne posljedice po naše mentalno zdravlje teško je davati prognoze. Mulić Čorbo nije stava da ćemo poslije epidemije imati “društvo mentalno oboljelih“.

“Povratak u ‘staru’ realnost bit će veliko olakšanje, s tim što neće baš sve biti isto. Svaka kriza donosi promjene, ne nužno loše, ali u većini slučajeva donosi pozitivne, u kojima se kao pojedinci i društvo razvijamo i rastemo. Pojedinačnih slučajeva teških posljedica će biti, ali to neće biti većina ljudi. Ono što će biti veći izazov za Bosnu i Hertcegovinu su ekonomske posljedice“, konstatuje sagovornica.