Bh. ‘djeca’ i roditelji: Produžena mladost pod istim krovom

U Bosni i Hercegovini oko 250.000 mladih do 30 godina živi kod roditelja, kako zbog finansijskih razloga, tako i zbog tradicije i osjećaja sigurnosti.

U praksi svaka druga mlada osoba u Bosni i Hercegovini živi s roditeljima (EPA - Ilustracija)
U praksi svaka druga mlada osoba u Bosni i Hercegovini živi s roditeljima (EPA - Ilustracija)

To je sada i Facebook štos, koji kaže da su “roditelji u Bosni izbacili iz kuće 42-godišnjeg sina zbog lijenosti”. Zgodna šala ukazuje tradicionalnu balkansku praksu i kliše “produžene mladosti”, koji je, opet, proizvod sumorne bh. ekonomske slike.

Bizarnih slučajeva poput ovakvog iz urbanog Facebook mita poznaje i stvarnost poput onog nedavnog u New Yorku, kada su roditelji sudskim putem pokušali iz svog doma istjerati 30-godišnjeg sina Michaela Rotonda zato što nije radio, nije se školovao, nit pomagao bilo šta u kući, a odbio je čak i ponudu roditelja da mu nađu stan i plaćaju ga dok se ne snađe.

Za razliku od ovog njujorškog lijenčine s predumišljajem, u Bosni i Hercegovini s roditeljima u slozi i toleranciji, brozovski i nehruovski rečeno, u miroljubovoj koegzistenciji, prema procjenama, živi oko 250.000 mladih starosti do 30 godina.

‘Postali su zatvoreni, nevidljivi, učahureni…’

U praksi, svaka druga mlada osoba u Bosni i Hercegovini živi s roditeljima. Vrijeme dokolice koristi savršeno – mobitel u ruci, “cener” u džepu, očevo auto i “dnevna karta” u kafiću u centru.

Na ljestvici razloga zašto je to tako kao glavni “krivac” navodi se ekonomska situacija, ali finansije svakako nisu jedini kriterij. Tradicija ovdašnjih porodica, bez obzira na sve promjene i transformacijsko-tranzicijske procese ovih prostora, koji su izmijenili i “primordijalnu” sliku roditeljstva, braka, autoriteta i uloga, još uvijek drži na okupu poput velikog emotivnog kišobrana očeve, majke i djecu u prividnoj idili. Ta sigurnost roditeljskog doma je dvosjekli mač za mlade u smislu izgradnje vlastitog identiteta i slobodne ličnosti.

“U savremenoj porodici autoritativnost roditelja potpuno je iščezla, deca su postala ‘životni projekat’ roditelja, koji su spremni da preuzimaju na sebe sve više obaveza, odgovornosti i troškova oko dece i mladih. S druge strane, mladi su postali zatvoreni, nevidljivi, učaureni u okrilju porodice i nespremni za društvo. Pri tom, savremena porodica i u ekonomskom pogledu nastoji obezbediti deci i mladima optimalne, ponekad i maksimalne materijalne uslove za njihovo odrastanje”, objašnjava u knjizi Sociologija porodice beogradska sociologinja Anđelka Milić.

Smatra da se radi o prividnom blagostanju i slobodi izbora, jer iza mlade osobe stoji potpuna ekonomska i finansijska ovisnost od roditelja.

‘Kako da išta planiram s platom od 350 eura?’

Ključanka Sana Mušanović, sa završenim fakultetom, uslijed, kako kaže, veoma teške i složene ekonomske situacije u Bosni i Hercegovini, prinuđena je, kao i brojne njene studentske kolege, nakon punoljetstva stanovati kod roditelja. Kod kuće ima sve, ali…

“Takav način života ima svoje prednosti, ali i mane. Prednosti su to što postoji čvršća emotivna povezanost s roditeljima, ali i uzajamno pomaganje. Međutim, velika mana je ta što to onemogućuje sazrijevanje i osamostaljenje kada već uveliko u razvijenim državama vršnjaci imaju svoju porodicu, samostalni su i žive od vlastitih prihoda”, kaže Mušanović.

Ova mlada i angažirana djevojka, svjesna vrijednosti porodice, ali i tranzicijske socijalne kulture s dramatičnim promjenama, i u tim “osnovnim ćelijama društva” pokušava pronaći posao, pa u trenucima kad s njom komuniciramo preko društvenih mreža nalazi se u Sloveniji upravo zbog poslovne ponude.

“Kako da išta planiram kad su nam plate između 500 i 700 konvertibilnih maraka [250 i 350 eura]? Kad na to dodaš ratu kredita za stan ili kuću tri-četiri ‘stoje’ [150-200 eura] ostane ti dvije-tri ‘stoje’ [100 -150 eura] da živiš sa ženom mjesec dana, da poplaćaš režije i ostalo. To nije život, nego preživljavanje, a kamoli još dijete, pelene… Nije niko lud da pravi sirotinju od sebe. Svako ko može otići će odavde. Jedino ako imaš roditelje s privatnim biznisom, ili ako si u javnom sektoru, tada se moze razumijeti zašto želiš ostati u Bosni i Hercegovini”, razmišlja jedan bh. 25-godišnjak na društvenim mrežama.

‘Da odem u podstanare mami bi srce puklo’

A da mladi Bosanci i Hercegovci sigurnost roditeljskog doma uglavnom mijenjaju za inostranstvo potvrđuje i statistika. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 730.850 mladih ljudi između 15 i 30 godina, dok ih je 1991. godine bilo 1.091.775.

Od ukupnog broja osoba starijih od 30 godina, 186.090 ih je živjelo s roditeljima. Unija za održivi povratak objavila je da je posljednjih sedam godina državu napustilo 172.101 osoba, a među njima ogroman broj mladih.

Senad iz Bosanske Krupe kaže da ima 28 godina, posao u rodnom gradu, ali i dalje živi kod roditelja. Neoženjen je i sa sadašnjom platom ne bi mogao “spojiti” prvi i zadnji dan u mjesecu.

“Glupo bi i bilo da kod velike roditeljske kuće, u kojoj imam sve, idem u podstanare i da mi se smije cijeli grad, a mami bi ‘srce puklo’. Kao ja razmišljaju i moji prijatelji, kod roditelja ostajemo što duže jer bi osamostaljenje, s ovakvim platama i cijenama kirija, bilo ne samo socijalno neinteligentno, nego i nemoguće”, objašnjava mladi Krupljanin.

Čak 60 posto mladih to smatra najjednostavnijim rješenjem

U opsežnom istraživanju Studija o mladima u Bosni i Hercegovini, koju su zajednički proveli Fakultet političkih nauka u Sarajevu i Fondacija “Friedrich Ebert” prije dvije godine, potvrđena je teza o produženom boravku mladih kod roditelja.

“Da mladi u zemljama Jugoistočne Evrope, za razliku od svojih vršnjaka na sjeveru Evrope, imaju tendenciju produženog ostanka u roditeljskoj kući potvrđuje podatak da 77,4 posto mladih u Bosni i Hercegovini živi u roditeljskom domu. Čak 59,9 posto mladih to smatra najjednostavnijim rješenjem, dok 35,8 posto mladih navodi da im finansijski razlozi ne dozvoljavaju da žive samostalno”, navodi se u ovoj studiji.

Istovremeno, svaka treća mlada osoba u Bosni i Hercegovini se izjašnjava kako bi živjela samostalno ako bi im to finansije dozvoljavale.

Zanimljiv je primjer Nikoline Bulović iz Gradiške, koja je sa 19 godina napustila roditeljski dom i počela studij u Banjoj Luci.

‘Samostalan život na početku nije bio lagan’

“Mogla sam da živim sa roditeljima i tokom studiranja, jer Gradiška je svega sat vremena vožnje busom udaljena od Banjaluke. Mnogi studenti iz moga rodnog grada su putovali na predavanja i ispite. Međutim, moji roditelji su smatrali da je studenski period, period preuzimanja odgovornosti i period sazrijevanja. Samostalan život na početku nije bio nimalo lagan, jer radiš sve sam: raspoređuješ mjesečni budžet, radiš kućanske poslove… Pored toga ideš na predavanja i učiš za ispite. Tada sam naučila da je u životu najvažnija organizacija. Nažalost, ja se još uvijek ne smatram samostalnom, bar ne u potpunosti u finansijskom smislu. Naime, radim freelencerski kao grafička dizajnerica, što znači da nemam stalna primanja i da me roditelji još uvijek jednim dijelom finansijski podupiru u periodima kada imam malo projekata ili kada ih nemam uopšte”, priča Nikolina.

Dodaje kako razumije što se mladi ne osamostaljuju, s obzirom da nemaju redovne i dobre prihode, pa su prinuđeni da ostanu s roditeljima.

“Naravno, ima i onih koji ne žele da se osamostale i da preuzmu odgovornost koje nosi osamostaljivanje, nego radije uživaju u komoditetu roditeljskog doma”, kaže Nikolina.

“Mladi u Bosni i Hercegovini su ekonomski i finansijski zavisni od svojih roditelja najčešće zbog sve dužeg školovanja, koje ih u pojedinim profesijama onemogućava da do svojih srednjih godina steknu profesionalni status u društvu. Osim toga, sve je veći broj mladih koji nakon završetka školovanja ne mogu pronaći odgovarajuće zaposlenje te su primorani da svoj život grade u roditeljskom domu, gdje njihova samostalnost i sloboda ostaju nerealizirani”, navodi se u pomenutoj studiji.

‘Plata jeste mala, al’ se barem naradim’

Oko 60 posto mladih u Bosni i Hercegovini je nezaposleno, pa se samo iz tog podatka može izvesti zaključak da veliki postotak ovih mladih živi kod roditelja. Da osim posla nemaju riješeno ni stambeno pitanje potpuno je jasno.

Tek poneki kanton, poput Kantona Sarajevo, Zeničko-dobojskog i Bosansko-podrinjskog kantona, imaju projekte za krov nad glavom mladih parova. Bh. entitet Republika Srpska već 20 godina subvencionira stambene kredite, mladima nudi niže kamatne stope ili ih subvencionira preko Razvojne banke RS-a.

“Kako da kupim stan kad komercijalne banke ‘deru’ kamatama!? Da podignem 100.000 konvertibilnih maraka [50.000 eura] mjesečna rata bi mi bila oko 660 konvertibilnih maraka [330 eura], a plata mi je 800 konvertibilnih maraka [400 eura], plus topli obrok. Od čega i kako da živim?”, pita Jasmin iz Bihaća, a svoju platu kod privatnika opisuje sarkazmom: “Jeste mala, al’ se barem naradim.”

Izvor: Al Jazeera

Povezane

U Centru za interdisciplinarna istraživanja Univerziteta u Sarajevu predstavljena je Studija o emigracijama BiH, koja je potvrdila da je trend iseljavanja iz zemlje i dalje u porastu.  Prema procjenama iz studije, u proteklih deset godina iz Bosne i Hercegovine je iselilo oko 230.000 ljudi.  Tokom 2018., u 32 evropske zemlje odobren je boravak za više […]

Više iz rubrike TEME
POPULARNO