Može li ukrajinska nuklearna industrija doživjeti još jedan Černobil?

Radioaktivni oblak koji se kratko nadvio nad većinom Evrope nakon eksplozije u nuklearnom postrojenju u Černobilu 26. aprila 1986, imao je, nakon svega, i jednu pozitivnu stranu, kaže Petro Kotin.

Trideset i pet godina nakon što je sigurnosni test izazvao najgoru nuklearnu katastrofu u historiji, on se nalazi na čelu Energoatoma, državnog konzorcijuma zaduženog za četiri nuklearna postrojenja u Ukrajini i njihovih 15 reaktora.

“Mi smo jedinstveni jer nijedna nacija nema praktično iskustvo u prevladavanju takvih katastrofa”, kaže za Al Jazeeru Kotin, koji je imenovan za vršioca dužnosti predsjednika Energoatoma u martu 2020.

Postrojenja kojima upravlja proizvode polovinu struje za bivšu sovjetsku republiku od 43 miliona stanovnika, čime je Ukrajina na listi top deset svjetskih proizvođača nuklearne energije.

“Reći danas da je proizvodnja naše nuklearne energije slabija zbog Černobila je kompletna glupost. Zapravo smo poboljšali naše nuklearne potencijale, naše znanje, vještine, stav prema sigurnosti zbog ove katastrofe”, kaže Kotin.

Dok nekoliko evropskih zemalja i Japan pokušavaju smanjiti ovisnost o nuklearnoj energiji, ukrajinska ekonomija jednostavno nema alternativu.

Nakon aneksije Krima 2014, Moskva je podržala separatiste u dvije jugoistočne provincije, gdje se nalazi većina ukrajinskog uglja za proizvodnju energije. Kremlj je također povećao cijene prirodnog gasa. Nuklearna industrija ostaje najstabilnija grana ekonomije Ukrajine.

Međutim, domaći i međunarodni kritičari tvrde da se industrija suočava sa krizom izazvanom korupcijom, sigurnosnim problemima sa ostarjelim reaktorima, prekidima veze sa ruskom nuklearnom industrijom, i ispolitiziranim prelaskom na američko nuklearno gorivo.

Oni koji poznaju ovu industriju, kao i oni koji se bave zaštitom okoliša i političari, tvrde da izgradnja skladišta za potrešeno gorivo u blizini prijestolnice Kijeva i to što se najveće evropsko nuklearno postrojenje u južnom gradu Zaporizhzhia nalazi u blizini najvećeg evropskog oružanog konflikta, izaziva zabrinutost zbog mogućnosti nuklearnog incidinta, pogotovo u naciji koja je prošla kroz dva vala političkih nemira od 2005. i izgubila dosta teritorije od Rusije.

Pogonske šipke

Više od 400 nuklearnih reaktora proizvodi struju širom svijeta, na sličan način kao termoelektrane.

Termoelektrane trebaju ugalj, dizel ili prirodni gas, dok uranij u nuklearnim postrojenjima traje godinama ili decenijama ne emitirajući zagađujuće gasove.

Čini se jednostavnim, ali uranij dioksid koji se nalazi u kontrolnim šipkama emitira radijaciju koja mora biti sačuvana u hermetički zatvorenim reaktorima. Ukrajinske šipke sovjetskog dizajna su heksagonalne, dok su zapadne šipke u obliku kvadrata.

Prelazak sa jednih na druge je daleko od jednostavnog, ali je potreban, jer je Rosatom, ruski nuklearni monopol koji naplaćuje Ukrajini stotine miliona dolara godišnje, pod kontrolom Kremlja, koji zna ovo koristiti u političke svrhe.

Kada je 2005, nakon prve ukrajinske antiruske Narandžaste revolucije, postavljena prozapadna vlada, ona je odmah počela tražiti načine da skine nuklearnu industriju sa ruskog goriva.

Izabrala je Westinghouse Electric Company LLC, nuklearnog proizvođača energije iz Pittsburga. Neki stručnjaci i političari upozoravaju da se šipke koje pravi ova kompanija mogu otvoriti i potencijalno izazvati topljenje reaktora.

“Prelazak na gorivo Westinghousa je potencijalno opasno”, kaže za Al Jazeeru Oskar Njaa, ruski i istočnoevropski savjetnik za Bellonu, koja prati nuklearnu industriju u Norveškoj.

Westinghouse pogonske šipke su morale 2012. da budu uklonjenje iz nuklearne stanice na jugu Ukrajine nakon što su dva reaktora oštećena.

Ukrajina je pitala Rosatom za pogon i pomoć, zbog čega je ruski predsjednik Vladimir Putin naglasio da su stručnjaci iz Rosatoma morali da “riješe kompleksne tehničke probleme, izbace Westinghouse šipke i napune rusko gorivo”.

Ukrajina je zabilježila gubitak od 175 miliona dolara, rekao je tada Mikhail Gashev, glavni inspektor za nuklearnu sigurnost te je zabranio korištenje Westinghouse goriva.

Ukrajinski stručnjaci su sumnjali u njegovu procjenu, te je njegova odluka ukinuta nakon što je dobio otkaz sa stotinama drugih proruskih zvaničnika, nakon druge antiruske revolucije u Ukrajini, 2014. godine.

Bivši premijer Nikolay Azarov, proruski političar koji je je pobjegao iz Ukrajine nakon toga, rekao je 2017. da je odluka donesena “uprkos ukrajinskim sigurnosnim interesima”.

Westinghouse je modificirao šipke i više nisu prijavljeni nikakvi incidenti.

Ministar energije Ihor Nasalyk je 2018. proglasio je da je Ukrajina “prevazišla svoju ovisnost” o Rosatom gorivu.

Međutim, to nije tačno. Do 2020, samo šest od 15 reaktora je bilo napunjeno Westinghouse gorivom, dok će sedmi biti napunjen kasnije ove godine.

Ipak, diverzifikacija goriva je činjenica. “Ovo je pitanje energetske sigurnosti, pitanje politike i ekonomije. Niko nam ne može zavrnuti ruke i reći nećemo vam više dati nuklearno gorivo i nećete više imati struju tokom zime”, kaže Kotin.

‘Zombi reaktori’

Posmatrači su također bili zabrinuti iz zbog starosti ukrajinskih reaktora, jer njih 12 je u funkciji od 80-tih godina i trebali su biti ugašeni 2020. godine. Međutim, Energoatom je produžio njihov životni vijek, trošeći stotine miliona na to, zahvaljujući uglavnom kreditima iz EU.

Ovo je uobičajena praksa u svijetu – prosječan životni vijek gotovo 100 nuklearnih reaktora u SAD-u je 40 godina, a za 88 je odobreno da rade još 20 godina.

Iryna Holovko, ukrajinska koordinatorica za Bankwatch, grupu za zaštitu okoliša iz Praga, kaže da se godinama Ukrajina pozivala da prestane produžavati životni vijek “zombi reaktora”, bez da ispravi “sigurnosna odstupanja”.

Međutim, Kotin odbacuje njihove tvrdnje kao “manipulaciju činjenicama”. Tvrdi da je nuklearna industrija u potpunosti revidirala svoje sigurnosne smjernice i organizacijsku strukturu.

Svaki od 15 reaktora je izmijenjen i sada je hermetički zatvoren, sa pet zaštitnih slojeva između goriva i atmosfere. Stotine sigurnosnih vježbi je izvedeno.

Potrošeno gorivo se mora baciti

Čim pogonske šipke u nuklearnim reaktorima više nisu dovoljno vruće da proizvode paru, smještaju se u jezera za hlađenje koje ima svaka nuklearna stanica.

Oni ostaju tamo godinama, održavajući vodu vrućom. U jezeru u Černobilu voda se još uvijek ne smrzava zimi i do 2019. je ogromni som živio tamo. Nakon toga se šipke mogu procesuirati ili odložiti hiljadama godina.

Međutim, za razliku od Rosatoma, Westinghouse ne uzima nazad potrošeno gorivo kako bi ga procesuirao ili skladištio.

Do decembra je Ukrajina imala dva postrojenja za skladištenje i jedno koje nije dovršeno. Ono u Černobilu je gotovo puno. U drugom, na otvorenom prostoru pored nuklearnog postrojenja Zaporizhzhia, hiljade potošenih šipki je uskladišteno u betonske kontejnere. Za stručnjake je to zastrašujući prizor.

“Odjednom sam stajala ispred nezaštićenog skladišta”, rekla je Patricia Lorenz iz grupe Prijatelji Zemlje, koja je 2014. posjetila postrojenje. “Nezaštićeno je od rata i terorizma.”

U maju 2014, policija i osiguranje su uspjeli se oduprijeti desecima naoružanih i maskiranih ultradesničarskih nacionalista koji su pokušali ući u postrojenje da ga “zaštite” od separatista.

Energoatom je onda otvorio treće postrojenje, 70 kilometara od Kijeva, u černobilskoj zoni isključenja, koje je spremno da primi potrošeno gorivo u junu.

Međutim, plan da se potrošeno nuklearno gorivo transportuje kroz Kijev, grad od dva miliona ljudi, izaziva oštre kritike.

Zona isključenja

Kotin je napunio 22 godine kada je bio pripravnik u Černobilu, 1983. godine, tri godine prije katastrofe.

“Nakon što se desila eksplozija, sjetio sam se situacija u kojima sam bio tokom pripravničkog staža, i imao sam osjećaj užasa.”

Eksplozija je bila stotine puta jača od atomskih bombi bačenih na Hiroshimu i Nagasaki 1945, zagađujući područje veličine Ujedinjenog Kraljevstva, što je dana Ukrajina, Bjelorusija i Rusija.

Više od 10.000 ljudi je evakuirano iz tog područja, i nekih 390 kvadratnih kilometara najzagađenije zemlje je bilo ograđeno žicom, postajući “zona iskuljučenja” koja će ostati nenaseljena desecima hiljada godina.

Hiljade vatrogasaca i vojnika koji su čistili ostatke postrojenja umrlo je nakon toga, dok je do 200.000 ljudi umrlo od raka ili drugih bolesti povezanih sa eksplozijom, naveo je Greenpeace 2006.

Korupcija glavni problem

Međutim, 35 godina od eksplozije došlo je do još jednog problema s kojim se sovjetska nuklearna industrija nije suočavala, a to je korupcija.

Ukrajina je 2020. bila 117. država od njih 180 na listi organizacije Transparency International, koja koristi indeks korupcije.

Posmatrači i aktivisti su godinama tvrdili da su neki zvaničnici Energoatoma navodno korumpirani te da njihovi netransparentni dogovori kao što je kupovina nekvalitetne opreme mogu rezultirati katastrofom. Povremeno su bili suočeni i sa stvarnim optužbama.

Prošlog jula, Kotin je otpustio Oleha Polishchuka, zvaničnika Energoatoma, koji se žalio zbog navodnih koruptivnih ugovora antikorupcijskim istražiteljima. U oktobru je antikorupcijski biro u Ukrajini pozvao premijera Denysa Shmygala da naredi istragu ovih navoda, a u martu je sud u Kijevu odlučio da je otkaz bio ilegalan.

Neki ljudi iz industrije otvoreno optužuju Kotinov tim za učešće u netransparentnim dogovorima, te za skrivanje finansijskih informacija i otpuštanje iskusnih tehničara i menadžera.

Olga Kosharna, nezavisna stručnjakinja za nuklearnu sigurnost sa višedecenijskim iskustvom u državnim inspekcijama za nuklearne regulacije, kaže za Al Jazeeru da je korupcija najveća sigurnosna prijetnja ukrajinskoj nuklearnoj industriji.

Šta ako se desi da “oprema ne radi, ako ste kupili pogrešan zamjenski dio”, pita se.

Kotin odbacuje njene tužbe: “Svi njeni navodi i publikacije su lažni, to su laži.”