Osovina ‘otpisanih’: Složeni odnos Putina i Erdogana

Turski i ruski lider imaju isto nepovjerenje prema Zapadu, ali ih mnoge stvari dijete – uključujući jačanje tenzija oko Ukrajine.

Prijateljski prikazi dvojice predsjednika koji izrazito ne vjeruju Zapadu, međutim, prikrivaju složenost odnosa između ove dvije države (AFP)
Prijateljski prikazi dvojice predsjednika koji izrazito ne vjeruju Zapadu, međutim, prikrivaju složenost odnosa između ove dvije države (AFP)

Za mnoge su snimci ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog turskog kolege Recepa Tayyipa Erdogana dok zajedno uživaju u sladoledu na ljetni dan najbolji prikaz bliskih veza dvojice autoritarnih lidera koji imaju reputaciju da su „crne zvijeri“ (oznaka za ličnosti koje se izbjegavaju) za Zapad.

Vesela scena se desila u vrijeme aviosajma kod Moskve u augustu 2019. godine, mjesec dana nakon što je Turskoj, članici NATO-a, isporučen prvi sistem ruskih raketa S-400, što je natjeralo SAD da je izbaci iz programa razvoja mlaznih aviona F-35 i nametne joj ograničene sankcije.

Dan-danas je ovo pitanje na vrhu pritužbi Washingtona kada je riječ o Ankari.

Prijateljski prikazi dvojice predsjednika koji izrazito ne vjeruju Zapadu, međutim, prikrivaju složenost odnosa između ove dvije države jer je daleko bilo drugačije četiri godine ranije kada je Turska oborila ruski ratni avion iznad sirijske granice.

Ipak, povezanost je opstala – uprkos podršci suprotnim stranama u sukobima u Siriji, Libiji i Nagorno-Karabahu – kroz razne podjele.

No, posljednja kriza (između Rusije i Ukrajine) mogla bi biti drugačija obzirom na direktnu umiješanost Rusije na teritoriji koju smatra svojim dvorištem.

„Ukrajina je potpuno drugačija priča. Tu imamo blisko partnerstvo koje je Turska sa Ukrajinom gradila posljednjih pet, šest godina i to je jako važno Ukrajini. No, Rusija smatra [istočnu ukrajinsku regiju] Donbas dijelom Velike Rusije i to je odmah na granici. Putinu je Ukrajina daleko važniji prostor. To znači kako će biti agresivniji u odbrani, kako on gleda, svojih suverenih prava“, govori za Al Jazeeru Gonul Tol, direktor turskog programa pri vašingtonskom Institutu za Bliski istok.

Posljednjih sedmica je Moskva dovela desetke hiljada vojnika, kao i mnoge tenkove i komade artiljerije kod istočne ukrajinske granice. Moskva i Kijev se spore od 2014. kada je Rusija anektirala Krim i podržala separatiste koji se bore protiv Vladinih snaga na istoku Ukrajine.

Iako je Ankara pokušavala istaći svoju nepristranost u eskalaciji situacije, Moskva je pokazala znakove nestrpljenja. Tokom susreta sa ukrajinskim predsjednikom Vladimirom Zelenskim ranije ovog mjeseca, Erdogan je objavio zajednički poziv za „de-okupaciju“ Krima i istočne Ukrajine.

Pored vojne saradnje sa Kijevom, Turska ima historijske i etničke veze sa krimskim Tatarima zbog čega je osudila rusku aneksiju ukrajinskog poluotoka 2014. iako nije slijedila druge sa izricanjem sankcija.

Susret u Ankari se desio dan nakon što je Erdogan razgovarao telefonom sa Putinom i turske objave kako će dva američka ratna broda proći kroz Bosfor u Crno more – a to je kasnije promijenjeno.

Istog dana sastanka Erdogan-Zelenski, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je upozorio Tursku da se „suzdrži od ohrabrivanja militarističkih tendencija Kijeva“.

Ankara je prodala određen broj bespilotnih letjelica Bayrakter Ukrajini 2019, a ti dronovi su dokazali svoju vrijednost protiv ruskih oružanih sistema posljednjih godina.

Moskva je kasnije objavila kako će obustaviti letove za Tursku do juna. Iako se suspenzija letova pokriva odgovorom na povećanje broja oboljelih od COVID-a 19, mnogi komentatori ovaj potez vide kao „kaznu“ koja će uskratiti poljuljanom turskom ekonomiji 500.000 ruskih turista.

„Otkaz letova je početna salva i vrh ledenog brijega od onoga što Rusija može uraditi“, kaže Tol.

Ekonomske veze

Analitičari navode kako postoje mnoge sličnosti koje povezuju Erdogana i Putina. Obojica vide zapadnjačke liberalne demokratske vrijednosti; na poziciji su uz povećanje autoritarizma i oni koriste historijske i vjerske teme pri uokviravanju nacionalnog identiteta.

U dokumentu za Istraživački institut Foreign Policy, Anna Mikulska i Robert E Hamilton opisuju ovaj odnos kao „jedan od najvažnijih u Euroaziji danas“ koji se „brzo kreće od sukoba do saradnje, često u nekoliko mjeseci“.

Ljepilo koje sve održava je ekonomija, naročito energetika. Turski manjak izvora energije znači kako trgovina tradicionalno ide u korist Rusije. Većina od ruskih izvoza tokom 2019. godine, vrijednih 23,12 milijardi dolara, odnosi se na plin, dok 4,15 milijardi dolara robe koja je iz Turske stigla u Rusiju većinom se odnosi na poljoprivredne proizvode, mašineriju, tekstil i vozila.

Međutim, Turska radi na diverzifikaciji svojih energetskih izvora kako bi smanjila ovisnost od Rusije dok sarađuje na plinovodu koji prenosi ruski plin do Europe preko svoje teritorije.

„Odnos je išao u korist Rusije jer je turska dobra lakše zamijeniti nego ruske uvoze u Tursku. To se promijenilo u posljednje dvije do tri godine na osnovu promjena tržišta prirodnog plina jer se Turska strateški razvila, te postala tranzitna teritorija ne samo za plin iz Rusije već i iz Azerbejdžana“, kazala je Mikulska, ekspert za energetiku sa Bakerovog Instituta za javne poslove Univerziteta Rice.

„Turska je također izgradila terminale za ukapljeni prirodni plin (LNG) i uvozi mnogo LNG-a što je poboljšalo njenu poziciju u odnosu na Rusiju. Rusija ne može dozvoliti gubitak Turske niti kao tranzitne teritorije niti tržišta. Turska to vidi i sada može izvuči korist iz toga.“

‘Skoro šizofrena’ vanjska politika

Dok smanjenje prevelike ovisnosti o Rusiji ima smisla, Turska i dalje mora da živi u istom susjedstvu zajedno sa državom sa kojom ima-pa-nema rivalitet od 16. stoljeća. Ova potreba za slaganjem sa Moskvom često se prikazuje kao „okretanje“ Turske od Zapada nakon što je odslužila kao „južna brana“ protiv SSSR-a.

No, nesporazumi zbog turskih promjena, „očito skoro šizofene“ vanjske politike potiču od Erdoganove mješavine pragmatizma i ideoloških granica, navodi Selim Sazak, istraživački direktor pri TUM Strategyju u Ankari.

„Dio zabune dolazi od Erdoganove veoma krute posvećenosti određenim priblemima i njegove totalne fleksibilnosti kod drugih što on može koristiti kao sredstva za dogovor. U sirijskoj močvari, trebate biti u stanju dati nešto Rusima kada dođe potreba da kupite S-400 jer je to prevaga od tri milijarde dolara za neko drugo sredstvo“, navodi on.

Uprkos stalnom isticanju prijateljstva, put koji Erdogan i Putin dijele nekada ima blokade.

Obaranje ruskog mlaznog aviona krajem 2015. dovelo je do Putinove zabrane uvoza turske hrane, ranijeg okončanja čarter letova i jakih restrikcija na turske građevinske projekte. Svađa je izglađena kada se desio pokušaj puča za svrgavanje Erdogana jula 2016. godine – Putin je prvi izrazio bezuvjetnu podršku turskom lideru. Čak ni ubistvo ruskog ambasadora u Ankari tokom te godine nije naštetio obnovljenim vezama.

Ruska podrška sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu pružila je mnogo prilika za sukob sa Turskom, ali je to sve izbjegnuto uprkos stalnoj turskoj podršci milicijama protivnika Assada koje Moskva i Damask smatraju „teroristima“.

Umjesto toga, Erdogan je posljednjih godina ublažio svoju retoriku protiv sirijskog predsjednika, više ne traži njegovo svrgavanje i pridružio se Rusiji i Iranu u Astanskom procesu kojim se pokušava okončati rat.

Smrt 34 turska vojnika u zračnom udaru februara prošle godine malo je poremetio njihovu saradnju. Ankara je prihvatila objašnjenje da su sirijski avioni izvršili napadi iako su svjedoci govorili o ruskoj umiješanosti, dok je Rusija bila mirna kada su turski dronovi, artiljerija i avioni gađali sirijske mete u znak odmazde.

I preko Mediterana, u Libiji, imali su različite interese, gdje Ankara podržava međunarodno priznatu Vladu u Tripoliju koja se bori protiv istočnih snaga koje prikriveno podržava Rusija.

Nešto bliže domu, prošlogodišnje borbe u Nagorno-Karabahu između Azerbejdžana i armenskih separatista okončane su ruskim pozivima na okončanje nasilja nakon što su turski dronovi odigrali veliku ulogu u pobjedi Azerbejdžana.

U sukobu dvije bivše sovjetske republike – od kojih je Armenija i članica Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti koju predvodi Rusija – Moskva je nametnula prekid vatre koji su provodili ruski mirovnjaci (2.000 njih), dok je Turska ponudila da bude posmatrač.

Ideološki, i Turska i Rusija se povezuju zbog antizapadne situacije ojačane razočaranošću – Rusiju su bivši europski partneri napustili i prišli NATO-u i Europskoj uniji, a Turska uviđa da ima sve manje šanse da postane dio EU-a.

„Oni imaju sličan odnos sa Zapadom, premda je ruski daleko više napet. Zbog toga pričamo o osovini isključenih, gdje su obje države razočarane onime što Zapad nudi i što im je dao“, navodi Mikulska.

„No, više je onoga što ih dijeli od onoga što ih povezuje. Obje države pokušavaju biti prvaci euroazijske regije, a Nagorno-Karabah je bio sukob koji je to otkrio. Turska je možda pobijedila u nekim regionalnim borbama sa Rusijom, ali je svjesna da ne može biti hegemon regije dok je Rusija tu.“

U međuvremenu, priče o turskom „okretanju“ Rusiji izgledaju pretjeranim.

„Turska nema interesa u olakšavanju Rusiji da proširi svoju zonu utjecaja. Što vam je Rusija bliže, veće su vam šanse da vas polomi ruski medvjed“, ističe Sazak.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO