Iskustva zdravstvenih radnika: Za sve je kasno kad pacijent prestane da diše

Doktorica Jovana Malić govori o iskustvu liječenja Covid-pozitivnih pacijenata u Klinici intenzivne medicine za nehirurške grane UKC RS u Banjaluci.

Doktorica Malić kaže da je pomjerena starosna granica pacijenata koji leže na odjeljenju intenzivne terapije Foto: Almir Kljuno

Doktorica Jovana Malić je specijalista pulmolog i radi u Klinici intenzivne medicine za nehirurške grane UKC RS u Banjaluci. Od kada je u tu kliniku primljen prvi Covid-pozitivan pacijent, prije više od godinu, počela je danonoćna borba za ljudske živote. Kapaciteti su puni – postoji 28 kreveta s respiratornom podrškom – a novi pacijenti stalno pristižu.

Klinika intenzivne medicine za nehirurške grane u Banjaluci je jedina klinika tog tipa u Bosni i Hercegovini. Tamo se liječe pacijenti koji dožive teški srčani ili moždani udar, čiji je organizam u stanju teške sepse ili snažne upale pluća, akutni respiratorni distres sindrom, pacijenti kojima je neophodna podrška ECMO aparata (vještačka pluća)… Dakle, “sva stanja koja su životno ugrožavajuća, ali se ne mogu liječiti operativno, a time i stanje teške kliničke slike izazvano virusom COVID-19.”

Kontinuirana vizita

Ovdje je koncept rada takav da se osoblje ne može odmaknuti od kreveta, respiratori se moraju podešavati svakih sat-dva prema rezultatima gasnih analiza, rada srca, bubrega… Na djelu je kontinuirana vizita; “krenete od prvog pacijenta i dok pregledate posljednjeg prošla su tri-četiri sata, a onda opet ispočetka.”

Sobe u kojima leže oboljeli pacijenti su odvojene od ostalih. Da fotografiramo unutrašnjost, dobijamo odobrenje od načelnika klinike. Na ulasku u kliniku neophodna je adekvatna oprema – odijelo koje se oblači naopako i veže na leđima, kapa na glavu, viziri ili naočare, navlake za obuću, rukavice. Sve će to biti uništeno kad se svuče. Zdesna su prostorije za medicinsko osoblje, a slijeva sobe za pacijente. Vide se kroz stakla na prozorima i vratima. Teško se fokusirati na jednu stvar; svaki od kreveta je prepun kablova, cijevi, sondi, monitora… Zvučni signali dolaze sa svih strana. Uređaje koji upumpavaju prijeko potrebni kisik u pluća pacijenata kao da smo gledali u naučno-fantastičnim filmovima.

Doktorica Jovana Malić je specijalista pulmolog i radi u Klinici intenzivne medicine za nehirurške grane UKC RS u Banjaluci Foto: Almir Kljuno

U ovoj klinici radi dvadeset ljekara i rad je organiziran u dvije smjene, uz dežurstva. Dežurstvo podrazumijeva 24-satni boravak na odjeljenju. “Posla ima, umora ima, ali nije to sada kraj svijeta” i “svaki novi sat je novi izazov. Pacijenti dolaze i odlaze. Neki se oporave, pa im ne treba respirator, neki nažalost umru…”

Put pacijenata je utvrđen, ali s obzirom na broj oboljelih, taj put često izgleda drugačije. Nekada se u jedinicu intenzivne terapije prime pacijenti direktno iz ambulante. Ovdje najčešće dolaze oboljeli sa infektivne i plućne klinike ili urgentnog centra. Kada doktori pregledaju pacijente, “često traže da im pomognemo odrediti za koji nivo liječenja je njihov pacijent”.

Ako pacijent treba neki vid kiseoničke podrške, zbrinjava se na nekom od odjeljenja. Ako se pak ustanovi da je klinička slika teška, a na to upućuju vitalni parametri – tjelesna temperatura, izmijenjeno stanje svijesti, nizak nivo kiseonika u krvi, način disanja – onda takve pacijente zbrinjavaju u Klinici intenzivne medicine za nehirurške grane i oni nerijetko budu intubirani.

Sve više mladih pacijenata

Postoje indikatori koji upućuju na respiratorni distres i to je znak da pacijentu treba neki vid mehaničke ventilacije. Mehanička ventilacija može biti neinvanzivna i invanzivna. Neinvanzivna je uz pomoć specijalizovane maske i ona se primjenjuje ukoliko je pacijent svjestan, ne povraća, ne krvari iz usne duplje, želuca, nema povreda na licu, itd.

Ukoliko je pacijent ekstremno teške kliničke slike, tada bude uspavan, sediran, relaksiran i spojen na respirator. Respiratori imaju različite oblike ventilacije, a parametri se određuju shodno kliničkoj slici i procjeni ljekara. Ukoliko su pacijenti dugo na mehaničkoj ventilaciji bez mogućnosti odvajanja, onda se traheotomišu, “postupak u kom se napravi rupica na vratu i postavi se traheostomska kanila kao manji arteficijalni disajni put od endotrahealnog tubusa”, i tako bivaju dalje liječeni uz naknadno lakše odvajanje od respiratora.

Trenutno je na UKC RS Banja Luka najviše pacijenata srednje životne dobi Foto: Almir Kljuno

Doktorica Malić kaže da je pomjerena starosna granica pacijenata koji leže na odjeljenju intenzivne terapije. Sve više je mladih “vjerovatno zato što su stariji ljudi sada oprezniji”. “Virus kod mladih zdravih ljudi često izazove stanje bure upalnih medijatora u organizmu i zato im napravi tešku kliničku sliku.”

Trenutno je na UKC RS Banja Luka najviše pacijenata srednje životne dobi.

“Kad radite u intenzivnoj njezi, svjesni ste da pacijent poslije vas nema kuda dalje. Onda dajete najviše od sebe, čak i više nego što ste mislili da možete. I koliko god teška ova situacija bila, ona je nama otvorila oči, suočila nas s onim što smo i što možemo.”

Doktorica Malić razumije građane koji su ogorčeni novim mjerama. Razumije da one utiču na egzistencijalnu stabilnost mnogih, ali tvrdi da se jedino tim putem, uz neophodnu što veću imunizaciju stanovništva, može stati na kraj ovoj bolesti. Kaže da “postojeće mjere nisu usmjere ni protiv koga, nego su u interesu svih građana” i da “sve oboljele nećemo moći zbrinuti jednako, ako priliv pacijenata nastavi ovim tempom”.

Sve ovo unatoč tomu što su i na drugim klinikama i odjeljenjima podijeljeni kapaciteti na dva dijela; jedni rade s Covid-pozitivnim pacijentima, a drugi nastavljaju raditi kao i do sada. Moja sagovornica priznaje da ni sama ne zna “koliko uopće ima smisla slati apele” kad “ljudi ionako postupaju po svojoj savjesti”.

Vakcina i priče o njoj

Uz one ranije izdate mjere epidemiologa – obavezno nošenje maski i poštivanje socijalne distance – “danas imamo još i vakcinu i o njoj možemo čuti i čitati različite komentare koji su tako apsurdni”.

“Danas o vakcinama priča svako i svi su najednom stručnjaci.” Doktorica Malić tvrdi da čak ni ljekari, jer se ne bave molekularnom medicinom, ne postavljaju pitanja kakva se mogu čuti u javnosti. “Neka se svako na ovom svijetu bavi svojim poslom, a ja se nadam da će se ljudi osvijestiti i postupiti prema preporukama struke”.

“Vakcinacija nije preporuka koju smo poslali iz Banjaluke ili Sarajeva. Iza nje stoji cijeli svijet. Ne postoji ni u njoj stopostotna sigurnost, ali u čemu ona postoji?“

Na tržištu je dostupno više vakcina različitih proizvođača. Naša sagovornica se nada da će ih biti još dodavši da se ne smatra dovoljno kompetentnom da neku vakcinu pohvali ili osujeti. “Tu su riječi ljudi koji se bave isključivo time i naše je da postupamo prema njihovim preporukama.”

“U ovo vrijeme ne možemo i ne smijemo pričati samo o ličnoj sigurnosti; kao pojedinci možemo napraviti mnogo za zajednicu ali isto tako ugroziti mnoge ljude oko sebe. Život i zdravlje nemaju cijenu i taj interes mora biti interes svih nas. Ovo je ujedno i test naše ličnosti; koliko smo sebični?”

Doktori na ovoj klinici u ovom momentu nemaju vremena za neki vid psihološke podrške… Možda u nekom budućem periodu, nada se moja sagovornica, koja je teško podnijela smrt kolege za čiji su se život borili mjesec i po. “U intenzivnoj jedinici je opis posla takav. Teško je taj posao raditi ako niste psihički uravnoteženi.”

Doktorica Malić napominje da dnevni troškovi liječenja jednog pacijenta u klinici na kojoj radi dosežu cifru do nekoliko hiljada eura i da zahvaljujući sposobnosti menadžmenta i podršci vlade uspijevaju osigurati optimalne uslove za oboljele.

Rješenje zvuči vrlo jednostavno: “poštujući mjere i preporuke, vakcinišući se, smanjit ćemo troškove liječenja, što bi nas vodilo uštedi koju možemo raspodijeliti nezaposlenima kao naknadu za pretrpljenu krizu. Sve vuče jedno drugo, ali za sve je kasno kad pacijent prestane da diše.”

Naša sagovornica će provesti dan i nadolazeću noć sa pacijentima. Gledat će ih kako leže na leđima i potrbuške, sa cjevčicama u ustima, nosu ili vratu. Obilazit će ih i osluškivati da li dišu. Vidjeće kako se samo jedan među njima usturio na krevetu toliko da može čitati novine. U novinama, kao i svakoga prethodog dana, najviše priče o virusu. A virus, kad ga vidite u sobama intenzivne njege, gdje se izdigao do posljednjeg stadija, izgleda tako da konačno shvatite zašto je svijet najednom stao.

(Priča iz autorskog serijala Covid 19: Iskustva zdravstvenih radnika nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO