Put od svilene bube do kulturne stanice Svilara

Prva državna fabrika tekstila u Vojvodini osnovana 1770, od prije tri godine je nastavila sa proizvodnjom – kreativnih ideja i kulturnih sadržaja. 

Kulturna stanica Svilara Novi Sad [NS EPK - V. Veličković]

Kulturna stanica Svilara deo je mreže od osam kulturnih stanica širom Novog Sada, jedinstvenog modela kulture u ovom delu Evrope, pokrenutog u sklopu projekta „Novi Sad – Evropska prestonica kulture”. Ti prostori (nekadašnja industrijska postrojenja, sportsko nasleđe, mesne zajednice i domovi kulture), među kojima je Svilara prva otvorena kao kulturna stanica, su ne samo fizički obnovljeni već su stavljeni na raspolaganje kulturnim sadržajima, uključujući i građane i umetnike u stvaranju novih toponima grada. Stara fabrika svile, sa svojim prepoznatljivim dimnjakom, deo je kulturnog nasleđa Almaškog kraja, koji je 2019. proglašen zaštićenom kulturno-istorijskom celinom. Glavna programska tema Kulturne stanice Svilara je upravo kulturno nasleđe.

Iza postojanja novosadske, ali i svih ostalih vojvođanskih svilara, ne stoji samo priča o određenoj privrednoj aktivnosti. Svilarstvo je bilo strateški osmišljen društveni projekat, i dan-danas vredan izučavanja.

Gajenja svilene bube

Nakon Požarevačkog mira 1718. godine, cela teritorija današnje Vojvodine potpala je pod habzburšku vlast. U narednim godinama u Beču se oblikovala ideja gajenja svilene bube jer je vojvođansko zemljište veoma pogodno za uzgoj belih i crnih dudova. Njihova funkcija je višestruka: izvlače prekomernu vlagu iz tla te su na taj način štitili kuće od naboja, guste krošnje su pravile debelu hladovinu u dvorištima i ispred kuća, stabla posađena uz puteve između sela su činila vetrozaštitni pojas i svojevrsni orijentir, neophodan tokom ravničarskih vejavica. Njihov plod je jestiv pa se  koristio za izradu džemova i sokova, za ishranu svinja i proizvodnju rakije dudovače; drvo je otporno i lako se glača, te se upotrebljavalo u stolarstvu, a za našu priču najvažnije je da su listovi belog duda hrana gusenicama svilene bube.

I tako je već u prvoj polovini 18. veka, kao strateški državni projekat, zaživelo svilarstvo – svojevrsni čuvar socijalnog mira jer se uzgojem svilene bube bavio siromašni sloj stanovništva.  Za uzgoj nisu bili potrebni posebni uslovi. Dovoljno je bilo imati jednu suvu prostoriju i volju za radom, a za sve ostale faze celokupnog procesa pobrinula se država, obezbedivši jajašca svilene bube i besplatnu hranu za gusenice masovnom sadnjom duda. Nadležni su pravili spiskove domaćinstava ispred kojih su bili zasađeni dudovi, a o plantažama dudova su policija ili za to određeni kontrolori, vodili posebnu brigu. Na kraju procesa, država je garantovala i otkup svile.

Prva fabrika svile je osnovana u Pančevu 1733. godine i do kraja 18. veka svilarstvo je postalo važna privredna grana. O tome svedoči dokument koji se čuva u Istorijskom arhivu Pančeva, datira iz 1797. godine, u kojem se od tadašnje uprave grada zahteva izveštaj o otkupljenim svilenim i sačuvanim semenskim čaurama, kao i o stanju stabala duda.

Novosadska svilara je osnovana 37 godina kasnije, kada je svilogojstvo već uzelo maha, o čemu svedoče brojke od više hiljada dudova u Novom Sadu i okolini.

19. vek je doneo industrijalizaciju pogona vojvođanskih svilara, te se u novosadskoj nije više vršilo samo prikupljanje kokona i odmotavanje, već se započelo i sa predenjem na 120 vretena. Krajem 80-ih godina kupljene su parne mašine za predenje i tada je svilara proizvodila od osam pa čak i do 18 tona delimično obrađene svile koja je odvožena u Beč i Peštu. U sezoni je bivalo angažovano do 500 radnica. Svilarstvo se, kao obavezan predmet, tada uvodi u vojvođanske osnovne škole, uputstva o uzgoju svilene bube su štampana na srpskom, mađarskom i nemačkom, i obučavani su kontrolori koji su proveravali kvalitet čaura prilikom otkupa.

Jugoslavija – peti proizvođač svile u svijetu

Deset godina nakon završetka Prvog svetskog rata, Jugoslavija je bila treći proizvođač svile u Evropi. Novosadska, pančevačka i fabrika u Novoj Kanjiži su proizvodile oko 40 tona sirove svile godišnje, zapošljavale blizu 1.000 ljudi, a u Vojvodini nije bilo ni jednog mesta gde se nije gajila svilena buba. Novi Sad je u to vreme imao i Institut za proizvodnju i testiranje čaura sa tada najmodernijom laboratorijom. Pred drugi svetski rat Jugoslavija je u proizvodnji svile bila peta sila u svetu, sa zasađenih dva i po miliona stabala belog duda.

U godinama neposredno nakon završetka drugog svetskog rata svilarstvo je doživelo potpuni krah. S jedne strane, ratom izmučen svet se okrenuo proizvodnji veštačkih materijala koji su bili daleko jeftiniji i time pristupačniji; s druge strane, 50-ih godina se u Vojvodini pojavila bolest koju je izazvala štetočina dudovac i Federativna Narodna Republika Jugoslavija donosi uredbu o uništavanju svih dudovih stabala.

Ipak, nisu sva uništena. Nataša Knežević, viši kustos-biolog Narodnog muzeja Zrenjanin, za potrebe izložbe “O dudu i svilarstvu” bavila se i potragom za starim dudovima. Zahvaljujući tom istraživanju znamo da je u Orlovatu sačuvan dud u dvorištu kuće slikara Uroša Predića, koji je na nekoliko svojih slika oslikao orlovatske dudove, a čuveno delo “Deca pod dudom” nastalo  je 1887. godine na porodičnom imanju u Tomaševcu. Zatim, u Belom Blatu ima sačuvanih stabala duda, među njima i stogodišnjak pod zaštitom, u Jaši Tomiću su sačuvani drvoredi dudova, u Zrenjaninu ih ima stotinak, a u Bečeju se nalazi dud star oko 400 godina. Preživeli, divni i gorostasni, čuvaju sećanje na svilarstvo u Vojvodini.

Izložba ‘Priča o dudu i tradiciji svilarstva’ u Narodnom muzeju Zrenjanin [Ustupljeno Al Jazeeri]

Zgrada novosadske svilare takođe čuva uspomenu na vreme kada je svilarstvo bilo pokretač industrijskog razvoja Novog Sada i Vojvodine. 2018. godine Svilara je revitalizovana u okviru projekta “Novi Sad 2021 – evropska prestonica kulture” i sada živi svoj drugi život, opet temeljen na stvaralaštvu i društvenom projektu.

U prostoru Svilare se održavaju raznovrsni umetnički sadržaji i programi. Dvogodišnjicu postojanja Kulturne stanice Svilara obeležio je projekat “U zemlji dudova” arhitektice Dragane Kojičić, koji je kroz priču o dudovima povezao Svilaru, Almaški kraj i zemlju kao građevinski, ali i materijal pogodan za umetničko izražavanje. Na pet radionica čiji su učesnici bili i deca i odrasli, zemljanim bojama su se bojili motivi vezani za svilarstvo, od zemlje i slame su se izrađivale svilene bube, tri velika panela od blatnih maltera su se ukrašavala zgrafito tehnikom sa motivima dudovog lišća, svilene bube i svilenih niti, slušala su se predavanja o zemljanoj arhitekturi u Vojvodini – zemlji dudova i vrednih, kreativnih ljudi.

Izvor: Al Jazeera