Cijena u životima talijanskog karantinskog broda

Bilo je to kasno proljetno jutro u tunižanskom lučkom gradu Sfaxu i Salah Massoud nije imao pojma da ga sin napušta. To jutro je 22-godišnji Bilel kupio novu odjeću i otišao zubaru. Bio je sveti mjesec ramazan, i kada su ga pitali hoće li biti kući na iftaru, odgovorio je: „Ne čekajte me, bit ću na moru.“

Bilel je radio kao ribar, što je uobičajeno zanimanje u regiji. Bilelova porodica je živjela od ribolova i poljoprivrede, ali novca nije bilo dovoljno. On je želio da jednoga dana ima dovoljno ušteđevine da kompletira poluzavršenu kuću. Kada je Salah nazvao sina na mobitel u 1h, Bilel je ponovo rekao da je „na moru“. Salah je mogao čuti zvuk valova. Ali sati su prolazili, a sin mu se nije vraćao kući.

Bilel je bio jedan od 13 000 Tunižana koji su brodom stigli do talijanske obale 2020, prema procjenama tunižanskog Foruma za ekonomska i socijalna prava. Deceniju nakon pada dugogodišnjeg vladara Zinea El Abidinea Ben Alija, mladi ljudi u ovoj sjevernoafričkoj državi koriste priobalne gradove kao polazne tačke za Evropu, da izbjegnu rastuće troškove života i nezaposlenost. U domovini su stotine ljudi izašle na ulice da protestuju protiv korupcije i ekonomske nejednakosti.

Šta se desilo između 15. maja, kada je Bilelova porodica posljednji put vidjela svog sina, i 20. maja, kada su talijasnki obalski stražari izvukli njegovo beživotno tijelo na potezu od 2,4 km mora između karantinskog broda na kojem je bio zarobljen i sicilijanskog grada Porto Empedoclea, teško je utvrditi. Poznato je da je stigao na talijanski otok Lampedusu 16. maja i da je bio u karantinu na kruzeru Moby Zazi, u sklopu obaveznih mjera da se suzbije COVID-19.

On je navodno skočio s Moby Zaze i pao sa 15 metara visine duž bočne strane broda oslikane likovima iz crtića, u pokušaju da dopliva do obale. Prema izvještajima medija, na brodu su izbili neredi taj dan i vlasti su uklonine s broda 14 Tunižana sutradan (17. maj) u pokušaju da uguše protivljenje.

Talijanske vlasti su otvorile istragu o Bilelovoj smrti ali, više od deset mjeseci kasnije, ona je još otvorena. Leonardo Marino, pravni zastupnik porodice Massoud u Italiji, rekao je Al Jazeeri kako očekuje da će istraga zaključiti da je Bilel dobrovoljno skočio s broda u opasne vode, u pokušaju da izbjegne karantin i rizik od deportacije.

Bilelova priča nije izolovan primjer. Tri osobe su skočile s karantinskog broda Augusta u oktobru, dok su drugi koji su bili zaključani na karantinskim brodovima ili repatrijacijskim centrima pribjegli jednako ekstremnim mjerama, uključujući samoozljeđivanje i pokušaj samoubistva.

Frustracija je posebno visoka među migrantima iz Tunisa, koji se suočavaju sa automatskim administrativnim pritvorom i, vjerovatno, deportacijom bez mogućnosti žalbe, prema riječima desetaka grupa za ljudska prava koji predstavljaju migrante kao i advokata koji su kontaktirani za potrebe ovog članka.

Ubrzavanje procesa repatrijacije Tunižana

Nakon što se migracija iz Tunisa petostruko uvećala 2020 – što je ustanove za prijem stavilo pod ogromni pritisak, kažu posmatrači – Italija je ubrzala repatrijaciju Tunižana, koristeći niz sporazuma koje je ova država potpisala sa Tunisom od 1990-ih.

Uprkos azilantskoj politici Evropske unije, koja kaže da pristup proceduri azila mora biti dodijeljen bez diskriminacije, Jean-Pierre Cassarino, stručnjak za migraciju na Evropskom koledžu u Briselu, kaže da talijanske vlasti uskraćuju određenim grupama ljudi pravo da čak apliciraju za azil „smanjivši vrijeme i prostor u kojima se može pristupiti ovim legalnim pravima“.

„Prostor“ se smanjuje tako što se uskraćuje mogućnost da se započene procedura traženja azila na karantinskim brodovima, objašnjava Cassarino, dok se „vrijeme“ u kojem se repatrijacija dešava ubrzava kada se migranti iskrcaju, ostavivši malo šanse da podnesu zahtjev i žale se na naredbu o repatrijaciji.

Ova otkrića ponavljaju organizacije za ljudska prava koje su intervjuisane tokom ove istrage i koje vide uskraćivanje prava na azil kao dio rastućeg trenda ilegalnih otpora na evropskim granicama.

Prema tunižanskoj organizaciji za ljudska prava Avocats Sans Frontières (ASF), ubrzavanje repatrijacije Tunižana već je dovelo do tog da neki pojedinci, kriminalizirani zbog homoseksualnosti ili predmet političkog progona, budu vraćeni bez adekvatne zaštite. Iako većina Tunižana nije kvalificirana za međunarodnu zaštitu, mnogi bi mogli imati rezidualna prava, uključujući ujedinjene porodice.

Cassarino smatra da je nevažno da li aplikant ima pravo na međunarodnu zaštitu. Azilantske procedure moraju biti pristupačne u svim okolnostima, kaže on, da bi se izbjeglo postavljanje opasnih presedana. „Kada jednom počnete ograničavati prava određenih grupa, gdje povlačite crtu?“

Igra kukavice

Da je Bilel poživio da ispriča svoju priču, vjerovatno bi ispričao verziju iste priče koju je Udruženje za pravne studije o imigraciji (ASGI) čulo mnogo puta. „U načelu, osobi iz subsaharske Afrike će biti data prilika da traži azil, dok osobi iz sjeverne Afrike neće“, kaže Sami Aidoudi, koordinator ASGI-jevog projekta In Limine o pravima migranata.

Bilateralni sporazumi potpisani između Italije i Tunisa, uključujući novi sporazum potpisan prošlog avgusta, znače da Tunižane mogu užurbano vratiti u domovinu, često bez stvarnog uvida u pojedinačne okolnosti.

Italija smatra da je Tunis „sigurna država porijekla“ – koncept koji je 2018 uvela vlada Mattea Salvinija. Human Rights Watch je upozorio da „iako je dozvoljena u okviru međunarodnog Zakona o izbjeglicama i zakona Evropske unije, upotreba koncepta sigurne države u ubrzanim procedurama poteže pitanja vezana za ishitrene i loše odluke, posebno u kompleksnim slučajevima, i potencijal za istjerivanje ljudi koji se suočavaju s rizikom kršenja ljudskih prava.“

Projekat In Limine ASGI-ja je uspostavljen u martu 2018. kako bi se pratila kršenja ljudskih prava dok migranti i tražitelji azila pristižu u Lampedusu.

Aidoudi, koji je i sam porijeklom iz Tunisa, tvrdi da talijanske vlasti pribjegavaju upitnim mjerama kako bi spriječile Tunižane da započnu azilantsku proceduru koja bi odgodila ili spriječila njihovu repatrijaciju.

Prilikom ukrcavanja na karantinske brodove, od njih se traži da potpišu prethodno ispunjen foglio notizie (obavještajni formular). Primjerak jednog ovakvog formulara koji je vidjela Al Jazeera bio je isprintan sa već popunjenim kvadratićima, i pisalo je da potpisnik traži posao a ne međunarodnu zaštitu. Na drugoj verziji istog formulara, ručno je bila napisana izjava na talijanskom: „Nisam zainteresovan za traženje međunarodne zaštite“.

Iako migranti i tražitelji azila nemaju mnogo kontrole nad ovim dokumentom, on može imati dalekosežne posljedice na njihov zahtjev za azil i može biti iskorišten da isposluje protjerivanje. „Mi im savjetujemo da to ne potpisuju, ali nam je rečeno da posrednici ili policajci potpisuju u njihovo ime“, kaže Aidoudi.

Nassim Garrad, 22-godišnji Tunižanin je proveo dvije sedmice na kruzeru prije nego je deportovan u decembru 2020. Razgovarao je s nama telefonom iz svog rodnog grada Kssour Essefa, gdje trenutno radi privremene poslove na građevini. „Potpisali smo papire, mnoge od njih. Na kraju smo otkrili da smo potpisali papire koji nam zabranjuju…boravak na talijanskoj teritoriji.“ Garrad također tvrdi da nije dobio nikakve informacije o svojim pravima u pogledu zakona.

Kaže da je htio biti u stanju da „gradi budućnost“. Nakon što je završio školu i obuku za električara, samo bi povremeno nalazio poslove na građevini u Tunisu. Nakon jednodnevnog angažmana u prosjeku bi uslijedilo 10 dana bez posla. Nakon izvjesnog vremena je odlučio otići.

Da bi stigao do Italije, Gerrard se ukrcao na šest metara dug čamac na napuhivanje zajedno sa još 20 ljudi.

Kada mu je konačno dozvoljeno da se iskrca sa karantinskog broda na koji je smješten, očekivao je da će odšetati slobodan. Umjesto tog je premješten u pritvorni centar u Turinu i, 10 dana kasnije je bio na letu za Tunis. Bio je u svom rodnom gradu manje od mjesec dana nakon odlaska.

„Ja ću svakako pokušati ponovo otići [u Evropu]. Polovina mladih u mom naselju je u tome uspjela“, kaže on.

Videosnimci koje preko društvenih mreža prima kampanja LasciateCIEntrare, koja se protivi administrativnom pritvoru za migrante i tražitelje azila u Italiji, pokazuju rastuću frustraciju među tunižanskim migrantima i tražiteljima azila koji smatraju da su nepravedno tretirani.

Na jednom od njih, muškarac koji govori u masi ljudi okupljenoj u uskom prolazu priča kako su primili poruke od svojih sunarodnjaka koji su prepričavali kako su nasilno poslani nazad u domovinu. „Deportuju ih koristeći ekstremno nasilje“, kaže muškarac na snimku. „Druge migrante u Italiji ne deportuju. Mi smo jedini koje sada deportuju. Samo Tunižane. Dolaze ovdje i govore nam da nećemo biti deportovani…onda se nađemo na aerodromu…“

Neki Tunižani stupaju u kontakt sa ASGI-jem i traže pomoć pri podnošenju zahtjeva za azil. Kako bi im pomogao, Aidoudi je morao igrati igru kukavice s vlastima. Donedavno su tražitelji azila na karanatinskim brodovima mogli slati fotografije rukom pisanih i potpisanih zahtjeva za azil preko Whatsappa Aidoudiju, koji ih je potom proslijeđivao nadležnom tijelu na validaciju.

„Sada je postalo nemoguće pronaći papir i olovku“, tvrdi on. „Čak i kada potpisuju registar obroka, olovka je zavezana.“

Kada samoozljeđivanje ukazuje na „nadu“

Ljutnja i bespomoćnost su naveli neke migrante da se okrenu ka ekstremnim potezima. „Užasne stvari. Ljudi gutaju baterije što ih gotovo odvede u smrt na najružnije moguće načine. U toj je mjeri očajno“, kaže Garrad.

Talijanska vlada nije dozvolila nijednom mediju niti humanitarnoj organizacija da nezavisno prati situaciju na karantinskim brodovima. Crveni križ, koji je od vlade dobio zadatak da upravlja testiranjem i procedurama izolacije, jedina je organizacija kojoj je dozvoljeno da djeluje.

Francesca Baile, koordinatorica za migrantsku operacionu jedinicu pri Crvenom križu kaže da migrante po dolasku testiraju na COVID i da ih potom smještaju u zasebne odjeljke trajetka zavisno od rezultata. Oni koji budu negativni i dalje idu u 14-denvni karantin i iskrcavaju ih samo ako i drugi bris bude negativan.

Baile kaže da se tokom karantinskog perioda ne podnose aplikacije za azil jer to „nije među zadacima Crvenog križa“, ali migranti su informisani o svojim pravima.

Crveni križ nije izrazio zabrinutost zbog situacije na karantinskim brodovima. Biale kaže da ova organizacija nije naišla „na posebne teškoće“ dok je izvršavala svoje dužnosti na brodovima ali priznaje da su neki neki migranti i tražitelji azila pod psihološkim pritiskom. „Oni koji se [ozljeđuju] očito prolaze kroz težak period“, kaže ona.

To što Italija koristi trajekte za karantin migranata i tražitelja azila izazvalo je kontroverzu, međutim, i Crveni križ se našao na meti kritika drugih humanitarnih organizacija jer pomaže vladi. Više od 150 humanitarnih organizacija potpisalo je peticiju u kojoj su od talijanske vlade u decembru tražili da ukine karantinske brodove, za koje kažu da imaju neadekvatne zdravstvene standarde i da mogu retraumatizirati migrante i tražitelje azila.

Organizacije za ljudska prava, koje svaki dan primaju poruke i videa preko Whatsappa sa karantinskih brodova, pune su kritike. Yasmine Accardo, advokatica koja vodi kampanju protiv administrativnog pritvora i članica grupe LasciateCIEntrare kaže da migrante „zatvaraju, da ih ne slušaju i da nemaju moć [nad svojom budućnošću]“.

Iako je samoozljeđivanje, za neke, rezultat depresije, Accardo kaže, da je za druge to „posljednji izlaz“.„Neki misle da će biti premješteni u bolnicu odakle će moći pobjeći. Oni su oni koji imaju pozitivnu psihološku reakciju…barem imaju nadu.“

‘Korona je bila kap koja je prelila čašu’

 

Tunižani su sada najveća grupa koja dospijeva u Italiju morskim putem. Deset godina nakon ustanka koji je zbacio s vlasti Ben Alija, Tunis je u ekonomskoj krizi, nezaposlenost je velika, a kupovna moć je opala zato što je dinar izgubio pola svoje vrijednosti u odnosu na američki dolar tokom protekle decenije. Pandemija COVID-19 je bila ubrzavajući faktor, i veći broj ljudi kreće na put dok je posla sve manje.

„Ljudi ne idu u Evropu da bi se obogatili, već da bi bili normalno plaćeni. Ovdje radite devet sati ni za šta“, kaže Aymen (24), student iz Bizerte, najsjevernijeg tunižanskog grada, odakle je njegov rođak otišao brodom u Italiju prošlog ljeta. On dodaje: „Korona je bila kap koja je prelila čašu, otvorila nam je oči po pitanju tuge u Tunisu. Nemate posla, šef vam neće pomoći [tokom krize], vlada vam neće pomoći.“

Uprkos dubokim socijalnim i ekonomskim uzrocima fenomena migracije, talijanski ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio prijetio je u avgustu 2020. da će obustaviti 6,5 miliona eura (7,9 miliona dolara) razvojih fondova za Tunis, ako ova država ne uspije implementirati strožije granične kontrole.

Isti mjesec su se Di Maio, ministrica unutrašnjih poslova Luciana Lamorgese i dva evropska povjerenika susreli sa tunižanskim predsjednikom Kaisom Saiedom u Tunisu. Prema izvještajima medija, Italija je obećala 11 miliona eura (13,15 miliona dolara) razvojnih fondova za Tunis s ciljem jačanja pograničnih kontrola.

Italija i Tunis su potpisale Memorandum o razumijevanju u februaru 2017, koji je dodijelio 165, 5 miliona eura (197,8 miliona dolara) borbi protiv ilegalne migracije i trgovine ljudima širom Mediterana tokom tri godine.

Posmatračima nije jasno da li je sastanak 2020. imao za cilj da oživi uslove sporazuma iz 2017. Uprkos ponovljenim zahtjevima grupa za ljudska prava po osnovu slobode informacije, talijanska vlada nije razotkrila uslove sporazuma formalno.

Talijansko Ministarstvo unutrašnjih poslova nije odgovorilo na Al Jazeerine zahtjeve za komentarom i nije pružilo zvaničan broj repatrijacija.

Poziv za odlazak

Bilelove šanse da ostane u Evropi, da nije podlegao u valovima u kratkom potezu mora između karantinskog broda Moby Zaze i sicilijanskog grada Agrigenta, zavisile bi od tog koliko su zauzeti talijanski Centri za repatrijaciju (CRP) u to vrijeme. Na web stranici talijanske vlade piše da Centri za repatrijaciju mogu ukupno primiti 1035 osoba koje čekaju deportaciju, ali maksimalni broj je 715. U septembru prošle godine Italja je ponovo otvorila svoj kontroverzni CPR u Milanu, koji je zatvoren 2013, nakon nereda.

Migranti koji se iskrcaju sa karantinskog broda se, kao prva opcija, prebacuju u CPR i vraćaju u domovinu. Talijansko Ministarstvo unutrašnjih poslova nije objavilo ažurirane podatke, ali posmatrači kažu da približno 120 Tunižana deportuju svake sedmice, prebacuju ih direktno iz CPR-a na aerodrom i smjeste na jedan od tri leta na osnovu uslova sporazuma sa Tunisom.

Kada se sedam Centara za repatrijaciju, raštrkanih po talijanskom poluostrvu, napune, vlasti predaju pravni dokument u kojem se traži da migrant napusti državu u roku od 15 dana i osloode tu osobu.

Mnogi potom iskoriste ovu priliku da pređu iz Italije u druge evropske države. Jedan 21-godišnji Tunižanin Brahim Aoissaoui, stigao je u Lampedusu 29. septembra i oslobođen je s naredbom da napusti zemlju nakon izolacije na karantinskom brodu. On je navodno nastavio svoje putovanje do francuskog priobalnog grada Nice gdje je mjesec dana po dolasku, nožem ubio troje ljudi u crkvi Notre-Dame.

Ovaj napad je iskoristila antimigrantska stranka Liga Mattea Salvinija da kritikuje Ministarstvo unutrašnjih poslova što nije deportovalo Aouissaouija nazad u Tunis. Salviniju, koji je i sam bio ministar unutrašnjih poslova do septembra 2019, trenutno se sudi zato što nije dozvolio spasilačkom brodu sa 147 migranata i izbjeglica da pristane tokom svog mandata. Migrantima i izbjeglicama, koji su spašeni na moru nakon brodoloma, konačno je dozvoljeno da se iskrcaju nakon šest dana na moru.

Sigurnosni mentalitet

Izgleda da su tokom pandemije, pitanja ljudskih prava gurnuta ustranu na političkoj agendi. U svom godišnjem izvještaju za 2020, talijanski ured Nacionalnog garantora za prava osoba lišenih slobode (NGDL) je izjavio da je politička debata o kontroli vlasti u administrativnom pritvoru – ili „pritvoru bez krivičnog djela“ – ostavljena po strani.

„U Italiji i drugdje, administrativni pritvor stiče političke i socijalne konotacije. Ovo utječe na naš mentalitet kao države“, pisalo je u godišnjem izvještaju.

Massimiliano Bagaglini, čija je jedinica unutar NGDL-a zadužena za nadziranje prava pritvorenih migranata, kaže da bi se administrativni pritvor trebao koristiti samo u krajnoj nuždi. „Prihvatamo da se ovo dešava u ograničenom vremenu, ali moraju postojati kontramjere da ublaže ovu mjeru“, dodaje on.

Njegov ured je identifikovao niz nedostataka u procesu administrativnog pritvora, kao što je neadekvatan pristup pravnoj pomoći i slobodi komunikacije.

Naprimjer, fiksne telefonske linije sa kojih migranti mogu pozivati su obavezne u svim CPR-ovima, ali Bagaglini kaže da su inspekcije koje je proveo njegov ured često nalazile da telefoni ne rade.

Gennaro Santoro, advokat pri Talijnaskoj koaliciji za građanske slobode (CILD), nadzornom tijelu za ljudska prava, dodaje da neki zatvorenici u CPR-ovima tvrde da su im mobilni telefoni zaplijenjeni.

Oni koji uspiju kontaktirati pouzdanog predstavnika mogu biti u stanju da podnesu zahtjev za azil da traže pravo da ostanu u Italiji, ali čak ni to često nije doovljno da ih sačuva od deportacije.

„[Vlasti] će reći da [je] zahtjev za azil nevažeći“, kaže Santoro. To je zato što je kontradikciji sa izjavom u foglio notizie – već popunjem obrascu u kojem potpisnik izjavljuje da on ili ona traže posao.

Šesnaestog aprila 2019, Vrhovni sud u Trapaniju je presudio o nedopustivosti ovog dokumenta u slučaju jednog Tunižanina rekavši da je foglio notizie dokument potpisan „bez uvjerenja o prisustvu kvalifikovanog prevodioca“, i kao takav ne može učiniti nevažećim zahtjev za azil, kako je presudio ovaj mirovni sud.

U okviru talijanskog pravnog sistema, sudske presude ne postavljaju zakon niti presedan za slične nove slučajeve. Santoro se nastavio boriti protiv ove prakse, ali zbog ubrzanih deportacija, često je nemoguće dovesti slučaj na sud na vrijeme, kaže on.

CILD i ASGI su otkrili da je tempo repatrijacije ubrzan na osnovu odluke Ministarstva unutrašnjih poslova koju je vidjela Al Jazeera – koja je iskorištena da da „posebne ovlasti“ policajcima, koji mogu dati zeleno svjetlo za repatrijaciju Tunižana na osnvou izjave na obavještajnom formularu.

Ovo je naizgled protiv zakona, smatra Santoro, koji kaže da tražitelj ne može biti deportovan dok finalnu odluku ne donese sudija na kompetentnom teritorijalnom komitetu.

Presuđivanje o svakom pojedinačnom slučaju može trajati sedmicama ili mjesecima, tokom kojih tražitelj ostaje u pritvoru u CPR-u.

U 2020 je najmanje troje ljudi umrlo tokom boravka u CPR-u, prema NGDL-u. Aymen Elkmeni, 34-godišnji Tunižanin, umro je 12. januara 2020, nakon što je proveo devet mjeseci u centru blizu Caltanissette, na Siciliji. Njegova smrt je pripisana „prirodnim uzrocima“, prema izvještajima talijanskih medija.

Dvije druge osobe su umrle u 2020. tokom boravka u administrativnom pritvoru u Italiji. Osamnaestog januara je Vakhtang Enukidze, 37-godišnji Gruzijac preminuo od rana nakon što su ga pretukli čuvari u CPR-u u Gradisca d’Isonzo, Apuliji. Riccardo Magi, zastupnik u Parlamentu iz Radikalne stranke, posjetio je ovaj kompleks nakon smrti gore pomenutog, sakupljajući dokaze o višestrukim premlaćivanjima od strane policajaca. Javni tužitelj u Goriciji je otvorio istragu o ubistvu.

Dvadesetosmogodišnji Albanac Turja Orgest je navodno pronađen mrtav u svojoj ćeliji u julu dok je također bio u pritvoru u Gradisci d’Isonzo. Vlasti nisu davale nikakve izjave o ova dva smrtna slučajeva, ali istrage su u toku.

Londonsko nadzorno tijelo Refugees Rights Europe opisuje administrativni pritvor u Italiji kao okarakteriziran „manjkom proceduralnih i pravnih zaštita, kao i nedovoljnim eksternim pristupom i nadzorom nad pritvornim centrima“.

Advokati u tunižanskom ogranku ASF-a kažu da su pomagali žrtvama mučenja od strane tunižanskih vlasti i pojedincima kriminaliziranim zbog homoseksualnosti u podnošenju žalbe protiv odluke talijanskih vlasti da ih deportuje, iz Tunisa nakon repatrijacije.

„Tunižani su odmah kategorizirani kao ljudi koji žele raditi. Oni [talijanske vlasti] ne gledaju nikakve druge kriterije. Ne daju im da traže azil“, kaže Zeineb Mrouki, dodavši da je ASF spreman da za neke slučajeve podnese prijave Evropskom sudu za ljudska prava ako iscrpe sve druge mogućnosti.

Ova organizacija tvrdi da pristup Evropske unije imigrantima fokusiran na sigurnost ne samo da krši ljudska prava već i ne uspjeva zaustaviti migracione tokove. „Nećete ojačavanjem granica [država iz kojih ljudi odlaze ili u koje dolaze] spriječiti ljude da odlaze [iz svoje države porijekla]“, kazala je Mrouki iz ASF-a. „Uprkos ovom pristupu, ljudi i dalje odlaze – odlaze, vraćaju se, ponovo odlaze.“

‘Želio je samo bolji život’

Garrad je primjer gore navedenog. „Definitivno ću se ponovo pokušati vratiti u Italiju“, kaže on. Naredni put namjerava ploviti direktno do Sicilije.

„Jedan je čovjek pokušao devet puta! Sada je u Francuskoj. Vraćao se nakon svakog neuspjeha, kao da ide na autobus.“

Što se tiče Bilelove porodice, smrt sina znači i gubitak prijeko potrebnog prihoda. „Bio je stup domaćinstva, naša velika podrška“, kaže Mounia, Salahova supruga, koja je postala pomajka Bilelu i njegovim dvjema sestrama nakon što im je majka umrla 2006.

Sjedeći na terasi kuće koju su gradili zajedno, malo po malo, ona se pita kako će se snaći bez njega. „On je donosio potrepštine za kuću, davao je novac svom ocu, plaćao dugove u granapu.“

Šesnaestog juna Salah je dobio posmrtne ostatke svog sina dopremljene avionom zahvaljujući pomoći od tunižanske nevladine organizacije La Terre Pour Tous, i sahranio ga među maslinama, tamo gdje bi jednog dana završio izgradnju porodične kuće.

„[Prijatelji] su mu rekli da će dobiti posao, zato je otišao, kao i svi mladi Tunižani“, kaže njegova sestra Sana (21). „Želio je samo tražiti bolji život.“