Vodič za preživljavanje dugoročnog COVID-19

Mjesecima nakon zaraze korona virusom imam simptome kao što su jak umor, zamaglice, suhe oči i jako mi je teško disati.

Mi, ljudi, ovo smo sami sebi napravili kao i onim vrstama koje vučemo sa sobom na dno (Al Jazeera/ Muaz Kory)
Mi, ljudi, ovo smo sami sebi napravili kao i onim vrstama koje vučemo sa sobom na dno (Al Jazeera/ Muaz Kory)

Postoji mjesto između dvije kuće na kraju moje ulice gdje se mogu penjati strmim putom uz stranu planine Mount Sentinel. Nije najlakša promjena okruženja, čak i kad je najbolje vrijeme. Prelazak sa ravnih trotoara na prašnjavi uspon traži prilagodbu. Moram postavljati stopala drugačije, dosta pažljivije. Moram pratiti svoj dah, koji postaje oštro dahtanje, a pošto sam u zimskoj odjeći, odjednom mi je jako toplo i osjećam kako se znojim ispod slojeva odjeće iako hladan vjetar šiba moje lice.

Sada mi je disanje dodatno teže. I ranije sam imala blaže oblike astme, a sad imam i dugoročni COVID-19. To znači kako mjesecima nakon zaraze imam razvučene simptome kao što su jako zamaranje, zamagljenost uma, suhe oči, jako lupanje srca i nemogućnost hoda uz brdo bez ekstremnih asmatičnih problema.

Prije COVID-a uglavnom sam te probleme imala tokom pohoda područjima iznad 3.660 metara nadmorske visine ili tokom trčanja. Borba za dah na dosta nižim područjima je nova za mene. Moji ljekari, kao i svi drugi, nemaju dovoljno informacija i ne znaju koliko će ovi simptomi još biti tu, ako ikad i odu. Preporučuju svakodnevne, umjerene vježbe kako bih povratila snagu i izgradila kondiciju.

Ne mogu ići puno uz Mount Sentinel i sve češće uzmam pauze za predah. Stojim, naslonjena naprijed, s rukama na bedrima i povijenom glavom, dok pokušavam doći do zraka. Kada sam dovoljno visoko da vidim zalazak sunca i grad u podnožju, duže pauziram i upijam prizor. Berem kadulju i trljam je među prstima kako bih udahnula njen miris.

Norveški javorovi kao drvoredi u gradu su mi čudni sa smeđim naboranim listovima, ostalim tokom zime. Hladan mraz je prošle godine rano došao i lišće nije stiglo opasti. Kasnije sam čitala kako listovi polako prave sloj za odvajanje gdje se spajaju s granom. Ovo postepeno usporava proizvodnju hlorofila i dolazi do prestanka fotosinteze. Tada list može pasti i u jednom članku se ovo naziva namjernim odbacivanjem udova.

Malo snijega

Čitam mnogo članaka kasno navečer, većina njih je o posljednjim istraživanjima COVID-a. Želim da znam šta se dešava ili šta se može desiti mome tijelu. Želim znati da li postoji lijek za mene i one slične meni. Kako se broj preminulih širom SAD-a povećava, tako se povećava broj i ljudi kojima simptomi traju mjesecima. Znam ljude koji su skoro godinu dana imali simptome.

Čitam mnogo o oštećenju endotela i kako COVID stvara mikrougruške u malim krvnim sudovima širom tijela. Čitam kako se to dešava u mozgu i kako to objašnjava zamaglice koje mnogi imamo, kao i ozbiljnije simptom kao što su udari ili, u rjeđim slučajevima, psihoze.

Penjem se uz planinu malo više. Još nisam stigla do svog limita i sunce još nije zamaklo za planine sa druge strane doline. Kada sam stigla do omanjeg drveta, njegovo lišće smeđe boje nije opalo i treperi na blagom povjetarcu, pa sam odlučila provjeriti njihovu čvrstinu. Pokušavam sa dva prsta otkinuti nekoliko listova i samo jedan otpada. Ostali se i dalje drže, čvrsto povezani tananim granama.

Do sada nismo imali mnogo snijega ove zime. Iako je januar, staze su blatnjave i ponegdje ima malo leda i snijega. Temperature tokom noći padaju ispod nule, ali se tokom dana vrate na malo toplije podioke. No, kada snijeg dođe – a doći će sigurno – lišće koje je ostalo na granama bit će dodatno teže. Neka manja stabla će izdržati dodatnu težinu, no odrasla u susjedstvima koja gledam ispod će puknuti pod pritiskom. Pošto im nije opalo lišće tokom jeseni, sada će izgubiti grane. To će biti neplanirano odbacivanje.

Razne vrste disanja

Kada me ankcioznost obuzme, zamišljam kako mi hemoglobin nosi kisik do mozga i tu ga blokira ugrušak – možda je ovo neka moja verzija ranog mraza.

Nekada osjećam hladan vjetar u sebi, kao buru oko srca. Ovaj hladan vjetar najviše osjećam kada vježbam disanje. Kraniosakralni terapeut i terapeutkinja akupunkture me uče kako sada da dišem. Prvi me je kući poslao sa balonima da ih napuhujem, a druga me je podučila staroj kineskoj tehnici disanja koju, kaže, mogu naći na YouTube – odmah sam izgubila cedulju s imenom videa.

Vježbam različite načine disanja: kroz jednu nozdrvu, pa naizmjenično kroz jednu pa kroz drugu, intervalno disanje, vatreno disanje, okeansko disanje. Nisam znala da postoji toliko različitih načina disanja. Ipak, uprkos mjesecima vježbe, često se desi da imam kratak dah. Ulovim se da dišem na usta. I ono što je najgore, nekada samu sebe ulovim kako zadržavam dah. Moj fizioterapeut me uči kako namjero zadržavati dah na kraju svakog izdisaja. Pauza, govori mi on, omogućava potpuno dostavljanje kisika za sve organe.

No, hodanje uzbrdo mi pomaže da imam regularan tempo disanja, iako zna biti i jako oštar. Trebala bi naučiti da dišem samo na nos kada sam umorna, ali mi to do sada nije pošlo za rukom. Umjesto toga, izdišem na usta, a udišem hladan vjetar kroz nos i osjećam kako mi isušuje nozdrve i kako mi hladan vjetar kruži oko srca.

Dok stojim na Sentinelu, hladan vjetar u tijelu jednak je hladnom vjetru koji mi udara u lice. Moje toplo tijelo je barijera između tih vjetrova.

Isčupano drveće

Sedmicu dana kasnije, u srijedu, žestoki vjetar mi je potresao kuću satima. Prijatelji su objavili snimke drveća isčupanog zajedno sa korijenom duž ceste Bull River kod Noxona, palog na kablove električne energije i popadalog po putevima. Naši suludi ciklusi zamrzavanja i zatopljavanja toliko su omekšali tlo da ne može držati staro drveće.

Ona stabla sa plitkim korjenjem vjetar lako obori, a listovi koji su se sedmicama držali za grane sada lete. Gomila javorovog lišća prekriva stepenice moje kuće. Lokalni mediji navode kako su vjetrovi brzine iznad 200 kilometara na sad zabilježeni na Sentinelu.

A zatim, kao da je vjetar pripremio drveće za njen dolazak, zima konačno dolazi dva dana kasnije. Debele, mokre pahulje padaju cijeli dan i prekrivaju gomile lišća skupljene u susjedskim dvorištima. Ponovo se penjem na Sentinel da vidim promjene. Naborani, smeđi pokrivači koji su ceste pretvarali u tunele kod univerziteta, sada su na tlu. Neka od drveća imaju još nešto lišća.

Moj prijatelj Camilo, koji mnogo toga zna o drveću, kasnije mi govori kako je zamrznuto lišće naštetilo prenosu hranjivih stvar i to bi moglo umanjiti ili spriječiti novo lišće da izraste na proljeće. Druga stabla su sad gola kao što su trebala i biti prije dva mjeseca.

Kada sam se vratila kući, vidjela sam smeđe lišće i narandžaste bobice kako vise sa drveta na zapadnoj strani moje kuće. Nanosi snijega su postali visoke kape na najvećim skupinama lišća i bobica i vuku grane ka zemlji. Mislim o granama koje bi mogle popucati pod težinom snijega i lišću koje neće moći izrasti zbog toga – lišću koje bi pretvaralo sunčevu svjetlost i vodu u kisik.

A, iako drvo nije izvaljeno iz zemlje, ciklusi zahlađivanja i zatopljavanja su jako pogodili njegovo korijenje ove zime. Bez dobrog snježnog pokrivača da izolira tlo, zemlja neće moći zadržati dovoljno dopline tokom perioda mraza da sačuva korijenje. Ono bi moglo biti oštećeno i to bi utjecalo na trajnost i rast drveta. Insekti, koji ne bi trebali biti živi ili aktivni tokom zime, ošivjet će i stabla će biti osjetljivija na napade i bolesti.

Bijes na ljudski rod

Naučnici koji duže vremena izučavaju COVID pronalaze oštećenja pluća i srca koje CT i MRI ne mogu otkriti. Zadržavam se na različitim snimcima jednog izvještaja gdje se tumače razlike: normalno srčano tkivo ima tačno poslagane redove dok srce sa dugoročnim COVID-om izgleda kao zamršene grane sa stopljenim krajevima.

Svi moji snimci su bili normalni, ali se pitam da li mi srce izgleda kao spaljena kugla korijena. I šta je sa drvenom iza moje kuće? Možda su i njegovi korijenovi zamrznuti i ne može se hraniti.

Teško je izbjeći nervozu kada govorim o budućem zdravlju mene i drveća. Nekada sam bijesna. Mi, ljudi, ovo smo sami sebi napravili kao i onim vrstama koje vučemo sa sobom na dno. Drugim danima, kada imam snage da duže radim ili kada gledam kroz prozor i vidim jelena u svom dvorištu, sakupim malo nade. Možda će jeleni naslijediti Zemlju.

Pokušavam živjeti sa neizvjesnošću. Camilo, dok mi piše o drveću, daje malo nade. “Stabla su složeni organizmi. Nikada ne umiru zbog samo jednog razloga“, piše. Vježbam okeansko disanje – umjereno udišem na nos, a zatim silovito izdišem, pa pravim pauzu prije novog kruga.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Druga najmnogoljudnija zemlja na svijetu doživjela je nagli porast slučajeva nakon nekoliko sedmica vjerskih festivala, predizbornih skupova i opuštenom pristupu nošenju maski.

12 Apr 2021
Više iz rubrike TEME
POPULARNO