Branko Mikulić je nastojao ojačati poziciju BiH u okviru SFRJ

Branko Mikulić je jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih političara u okviru socijalističke Jugoslavije. Po rođenju Bugojanac, po porijeklu Hercegovac Mikulić je u svoj dugoj političkoj karijeri obavljao neke do najvažnijih funkcija u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji. Umro je u opkoljenom Sarajevu 12. aprila 1994. godine.

Dr. sc. Dženita Sarač-Rujanac (1982) historičar, naučna saradnica Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu. Rođena je u Donjem Vakufu gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjeku za historiju diplomirala je koncem 2014. godine, a na istom fakultetu odbranila je magistarski rad (2010) i doktorsku disertaciju u maju 2016. godine. Istražuje različite teme bosanskohercegovačke povijesti XX stoljeća. Objavila je četrdesetak radova i prikaza kao i dvije naučne knjige: Odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka od 1980. do 1990. godine (Sarajevo: Institut za istoriju, 2012) i Branko Mikulić Politička biografija 1965-1989 (Sarajevo: Institut za historiju, 2020).

Sa dr. Sarač-Rujanac razgovaramo o političkoj biografiji Branka Mikulića u povodu izlaska iz štampe njene knjige.

• Branko Mikulić je rođen u Bugojnu, a porijeklom je iz Širokog Brijega. Kakvi su politički počeci Branka Mikulića, tj.  kako je tekao njegov politički put od završetka Drugog svjetskog rata do 1965. godine?

– Branko Mikulić rođen je 1928. u selu Podgrađe (Gornji Vakuf-Uskoplje) u koje se njegov djed doselio iz sela Kočeva (Široki Brijeg) nešto prije Prvog svjetskog rata. Rano je ostao bez majke. Brankov otac Jure bio aktivista Hrvatske seljačke stranke 1930-ih godina, a tokom Drugog svjetskog rata bio je aktivan sudionik NOP-a, vijećnik ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a.  Branko se kao petnaestogodišnjak uključio u NOB i uskoro postao član SKOJ-a i KPJ. Njegova aktivnost poslije rata uglavnom je vezana za obnovu, organizaciju i razvoj  gornjovrbaske regije. Bio je organizacioni sekretar Sreskih komiteta Bugojno, Jajce, Livno, a nešto kasnije i Zenice. U julu 1963. godine imenovan je predsjednikom skupštine Sreza Sarajevo. U to vrijeme bavio se brojnim pitanjima, od organizacije vlasti i partijske mreže, kulturno-umjetničkih društava, “ideološko-vaspitnog rada”, političke animacija žena i mladih, složene izgradnje i obnove do ključnih pitanja svakodnevice poput ishrane, sjetve, obaveznog otkupa poljoprivrednih proizvoda i uzgoja stoke, sječe drva, prodaje vune, sadnje voća i slično.

• Politički uspon Mikulića od 1965. godine pa sve do kraja 1980-ih je išao paralelno sa ubrzanim razvojem Bosne i Hercegovine u okviru Jugoslavije. Kolike su zasluge i kakva je uloga Mikulića u pozitivnim procesima u bosanskohercegovačkom društvu, ekonomiji i u odnosu sa drugim republikama?

– Na Četvrtom kongresu SK BiH 1965. Mikulić je imenovan sekretarom Centralnog komiteta SK BiH. Bila je to značajna prekretnica u njegovoj karijeri koja će imati izrazit uspon, ne samo na republičkom, nego i saveznom nivou. Uloga Mikulića u značajnom napretku Bosne i Hercegovine 1960-ih, tokom 1970-ih pa i 1980-ih je velika. Bio je inicijator, pokretač i snažna podrška složenom razvojnom procesu, višegodišnjim projektima infrastrukturne i privredne  izgradnje kao i organiziranja krovnih republičkih naučnih, kulturnih i obrazovnih institucija. Taj razvoj imao je neujednačenu dinamiku. Uočavamo nedorečenosti, izmjene i odstupanja, ali je to bio nedvojben civilizacijski iskorak siromašnog, izrazito agrarnog, ruralno prenapućenog bosanskohercegovačkog društva s ataviziranom industrijom.

Mikulić je bio dio tima koji se opredijelio za politiku oslanjanja na vlastite snage, snažnije unutrašnje političke, ekonomske i društvene integracije Republike i ubrzaniji razvoj tzv. nerazvijenih krajeva. Istovremeno, kao sudionik procesa “dovršavanja državnosti” Bosne i Hercegovine, podržavao je značajne ustavne promjene 1970-ih  s ciljem stvarnog oživotvorenja odredbe o ravnopravnosti republika. Nastojao je ojačati njenu poziciju na saveznoj razini i učiniti da se i bosanskohercegovački stav glasnije čuje u Beogradu i bude jasno prenesen drugim republikama.

• Krajem 1980-ih u Bosni i Hercegovini je došlo do smjene republičkog rukovodstva kao posljedica jačanja nacionalizma u Srbiji, afera i sve većih ekonomskih izazova. Koji su razlozi smjene Mikulića i njegovih saradnika?

– Period 1980-ih jeste period sve vidljivije ekonomske i sve dublje političke krize, erozije forsirajuće revolucionarne ideologija pri čemu sve više postaje jasno da je ona tokom godina implementacije doživjela krupna oštećenja. Konac ove decenije obilježen je nizom ostavki i (ne)očekivanih penzionisanja partijsko-političke strukture koja je, i pored nedvojbenih propusta i manjih, ali i ozbiljnih grešaka, nastupala jedinstveno i bila probosanski orijentirana. Taj tzv. funkcionerski lomovrat ostvario se nizom afera i bio pod snažnim utjecajem stanja u cijeloj Jugoslaviji. Pri tome mislim na krizu odnosa unutar federaliziranog SKJ, nacionalnu homogenizaciju i vjersku radikalizaciju, posebno u Srbiji, koji su se prelijevali i na Bosnu i Hercegovinu. Rukovodstvo ove republike potpomognuto pomno organiziranom i bespoštednom medijskom kampanjom imalo je za cilj maksimalnu politizaciju, slabljenje bosanskohercegovačkog rukovodstva koje se nije slagalo s ustavnim promjenama u Jugoslaviji i rješavanjem tzv. kosovskog pitanja na načine na kojima je insistirala Srbija.

Međutim, masovnoj zamjeni funkcionerskih fotelja penzionerskim papučama svakako je doprinijela nesposobnost rukovodstva da se suoči s nužnošću sveobuhvatne reforme koja je zahtijevala promjene, a ne popravke, nemogućnost da pomiri naslijeđe prošlosti i nadolazeće, demokratske ideje. Afere su prvo rezultirale podjelama unutar rukovodstva, svakodnevnim optužbama i formiranju tabora čime je rukovodstvo bilo onemogućeno za svaku smislenu i svrsishodnu političku akciju. U takvim uslovima izrastaju i djeluju neki novi centri političke moći koji neće biti imuni na prodor razdiruće nacionalističke euforije, mitingovanje po zadatku i tobožnju brigu za dijasporu. Također, određeni krugovi u Bosni i Hercegovini pozdravili su širenje penzionerskog sindroma priželjkujući provjetravanje kadrovskih labirinata, idealizirajući “blagoslov demokratije” i prejudicirajući da nove podrazumijevaju bolje snage. Mikulić, iako se o tome diskutiralo vezano za aferu Agrokomerc i Neum, nije smijenjen ili opomenut kao neki  njegovi dugogodišnjih bliski saradnici. Međutim, zajedno sa članovima Saveznog izvršnog vijeća koncem 1988. podnio je ostavku obeshrabren međurepubličkim neslaganjem, sve slabijom podrškom, sve izraženijim insistiranjem na svojim, republičkim interesima. Mikulić i njegova vlada sa svojim brojnim ekonomskim “paketima”, mjerama, izmjenama i dopunama zakona nisu bili u stanju uskladiti postojeće percepcije privrednog stanja i daljeg razvoja koje se bile odraz različitih republičkih preduslova i interesa, različitih predodžbi o prirodi, svrsi i opravdanosti postojanja same Federacije.

• Branko Mikulić je  kroz višegodišnje političko i društveno djelovanje pokazao svoju odanost domovini, a to će posebno potvrditi ostankom u Sarajevu tokom opsade. Šta današnji političari mogu naučiti od Mikulića?

– Mikulić se 1989. penzionisao i nije više bio politički aktivan. Iako teško bolestan svoje posljednje godine proveo je u Sarajevu, ovozemaljskom paklu kako je napisao u svom ratnom dnevniku. Iz tog pakla je slao brojna pisma dotadašnjim suradnicima u cijelom svijetu  nastojeći im objasniti situaciju u Bosni i Hercegovini, stanje u Sarajevu, animirati ih na akciju i zaustavljanje ratnog ludila. U takvim uslovima Mikulić je preminuo 1994. godine.

Podrobnije izučavanje određene političke ličnosti uronjene u dati prostor i vrijeme, omogućava nam nijansiraniju sliku socijalističkog hoda Bosne i Hercegovine. Takva slika suprotstavlja se danas prisutnim polariziranim narativima, onom o “zlatnom dobu” ili “crvenom teroru”. Socijalistički sistem bio je u permanentnoj promjeni, nekada potaknut unutrašnjom situacijom, a nekada pritiskom sa strane tj. političkim imperativom međublokovske podjele. Što se to mijenjalo, kako i koliko, a što se petrificiralo pitanje je za iscrpniju, širu diskusiju.

Pri tome politička djelatnost Branko Mikulić kao vjernog vojnika Partije obilježena je i dobrim i lošim stranama sistema u kojem je djelovao. Međutim, Mikulić kao pojedinac paradigma je političara s  višestrukim identitetom koji je, kako je i sam izjavio, ostao uz one koji su izabrali suverenu i samostalnu Bosnu i Hercegovinu i njenu teritorijalnu cjelovitost u postojećim granicama. Bio je izraziti pragmatičar, a ne ideolog. Involviran u širok spektar ključnih društveno-političkih i ekonomskih pitanja tj. problema Mikulić se pripremao, informirao, bilježio, planirao, boravio “na terenu”, razgovarao i diskutirao. Na koncu, nije se ustručavo promijeniti svoj stav zbog mršavih rezultata idealnih rješenja i zbog toga je od drugova znao biti itekako kritiziran.