Hrvatsku, kao i cijelu regiju, nedavno su, uoči još jednog Dana žena, potresla svjedočenja i prijave mladih žena koje su odlučile progovoriti o muškarcima poput profesora i sličnih koji su ih seksualno zlostavljali ili uznemiravali.
Tema je odmah postala predmet političkih rasprava, no prava žena i spolna ravnopravnost uopće još uvijek su otvorena rana većine, pa i nekih vrlo osviještenih društava – tu su razni oblici diskriminacije, zlostavljanja, nasilja, mobbinga, manje plaće od muškaraca za isti posao i slično.
U Hrvatskoj, kaže Sanja Sarnavka iz udruge B.a.b.e., s jedne strane dio žena postaje sve odlučniji u borbi za svoja prava i zakonodavstvo je vrlo dobro uređeno, ali se legislativa ne provodi.
Društvo je, navodi, sve konzervativnije, hrvatska Katolička crkva ima velik utjecaj, a po rigidnosti slična je Crkvi u Poljskoj.
Problem obrazovanja i provođenja legislative
„Imamo stvarno sve više mlađih, osviještenih žena, koje se bore za svoja prava, koje se ne daju ušutkati i koje su svjesne svih problema s kojima se suočavaju žene, ali s druge strane imamo vrlo rigidan i čvrst patrijarhat i situaciju u kojoj institucije ne čine ono što bi trebale činiti, iako je Hrvatska potpisala sve moguće konvencije, rezolucije, dokumente, preporuke“, kaže Sarnavka.
To se, navodi, dobro vidi u Hrvatskom saboru, gdje sada ima dosta vidljivih, aktivnih i angažiranih žena, no one su uglavnom pripadnice novih stranaka, inicijativa i platformi – u velikim strankama koje zapravo vladaju, smatra, malo ih je ili ih gotovo i nema te smatra da ih se potiskuje.
Problem je, navodi, i pitanje prekida trudnoće – zbog brojnih prigovora savjesti liječnika u bolnicama, mnoge žene imaju problema.
U sustavu socijalne skrbi se, kako navodi, unatoč svim protokolima tretira skrb o djeci jednako radi li se o obitelji u kojoj se dogodilo teško nasilje i kao da nasilja nije bilo, a sankcija za postupanje suprotno protokolima nema.
No, ističe, najproblematičnije je obrazovanje – da bi bilo stvarne promjene, mlade se mora educirati na drugačiji način.
Žene kao ‘stupovi patrijarhata’
„Kada smo 2001. radili istraživanje udžbenika, to je bilo prestrašno i onda sam uspoređivala s njemačkim, finskim, francuskim udžbenicima – kod nas i dalje imate ‘moja obitelj’ to je mama, tata i dvoje djece najčešće, mama naravno kuha, kćerka pomaže u kuhanju, tata sjedi, a dečko se igra“.
Također, još uvijek je mnogo žena koje su, kako kaže, stupovi patrijarhata – podržavaju postojeće stanje i smatraju ga normalnim do mjere da opravdavaju neke slučajeve nasilja.
Oni koji ne pristaju na stereotipe i odgajaju svoju djecu drugačije su, kaže, manjina, a posebno teško je razbiti priču ‘muškog savezništva’ zbog korupcije i nepotizma – mnogo se toga, navodi, dogovara na ručkovima, večerama i drugim okupljanjima, što je opet problem za žene.
„Koje ne žive na taj način, ne mogu ići na tekme ili nekakve večere jer one idu kući da bi brinule o svojoj obitelji“, zaključuje Sarnavka.
Ivana Radić, predsjednica udruge Međunarodna mreža poslovnih žena, uz te probleme ističe i primjere postavljanja žena s negativnim imidžem u javnosti i opterećenih aferama na visoke pozicije, što ne pridonosi pozitivnom viđenju žena.
Manjak samopouzdanja i podzastupljenosti
Iako su u 10-ak godina došle sa 12 na 25 posto prisutnosti u poduzetništvu, visokopozicionirane žene u velikim kompanijama – čak i na svjetskoj razini – često, kaže, sumnjaju u sebe i bore se s pitanjem jesu li dovoljno dobre ili pametne te odustaju od kandidatura za visoke pozicije čak i kad im se nude.
„Žene sebe jako kritički ocjenjuju i moraju biti 100 posto sigurne da udovoljavaju kriterijima, dok su muškarci zadovoljni i sa 60 posto“.
Iako populacijski brojnije, često rade slabije plaćene poslove, nemaju ambicija i misle da će im obitelj trpjeti ako se odluče preuzeti odgovorniju poziciju, a često nemaju podršku partnera pa ostaju gdje jesu.
Mnoge žene na visokim pozicijama, navodi, pokazuju manjak samopouzdanja i samosvijesti, a istraživanja pokazuju da su žene i dalje podzastupljene na rukovodećim pozicijama – u Europi je omjer na menadžerskim pozicijama 1:3 u korist muškaraca, a tek je 7,9 posto žena na poziciji predsjednica uprava u velikim kompanijama.
„Ključ napredovanja žena je i razumijevanje razlika i kulture između spolova. Mi ne razmišljamo niti se vodimo istim principima kao muškarci. Žene vole ravne strukture, razgovore, suradnički tip odnosa, a muškarci hijararhije u kojima se zna tko je za što odgovoran i što netko treba raditi – vojnički tip organizacija – skloniji su riziku i puno bolji u samopromociji“.
Kad žene preuzmu muška pravila
Mnogo je toga, ističe, na samim ženama, da postave i kreiraju pravila i uvjete, udružuju se i međusobno pomažu – najgora stvar koja se događa je da žene preuzmu muška pravila igre prema drugim ženama.
„Ima jedna rečenica koja kaže da su žene ‘sestre u tuzi’, ali kad nam je dobro nismo tako složne. Na tome moramo raditi mi žene, uz rad na vlastitom samopouzdanju, promociji“.
Žene se, kaže, uglavnom žale na ženske sukobe unutar organizacije te zaključuje da se otvara golem prostor kada žene osvijeste zbog čega se to događa i kako to riješiti.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ističe da se u Hrvatskoj kontinuirano radi na poboljšanju zakona, koji su u mnogim područjima ispred šire društvene svijesti i kojima se neki odupiru.
No, njihovo donošenje, kaže, ne znači da počinitelja i žrtava više neće biti, već da je napravljen neophodan mehanizam bez kojeg je nemoguće rješavati ključne probleme, kojih je mnogo.
„Ako pogledamo područja tržišta rada, političke participacije, gospodarstva ili medija, vidjet ćemo da žene nisu jednako zastupljene kao muškarci na mjestima odlučivanja te da ih se u javnosti prikazuje na različit način od muškaraca, koji je vrlo često seksistički ili uz korištenje spolnih stereotipa. Seksizam i spolni stereotipi na štetu žena prisutni su i u medijima i u obrazovnim materijalima i u izjavama javnih osoba. Protiv njih se vrlo teško boriti iz razloga što su utkani u patrijarhalnu percepciju ženskih i muških uloga i što veliki broj i žena i muškaraca još uvijek prihvaća takve podjele kao prirodne, a ne kao društveni konstrukt“, navodi Ljubičić.
Rodni stereotipi i rodni jaz
Nasilje je i dalje prisutno, a njegova rodna utemeljenost neshvaćena od dijela javnosti, tu su i građanske inicijative koje nastoje već izborena prava ukinuti ili značajno ograničiti te koje rodnom ideologijom proglašavaju mjere koje se uvode u cilju uspostavljanja ravnopravnosti, prvenstveno misleći na reproduktivna prava žena i legalan prekid trudnoće.
Unatoč jednakim pravima, prilikom zapošljavanja ženama se postavljaju pitanja o tome kada planiraju zasnivanje obitelji ili planiraju li imati još djece jer poslodavac majčinstvo smatra vrstom poslovnog rizika.
„Društvena klima u kojoj se smatra da je primarna uloga žene da bude majka i supruga rezultira i otporom ili nevoljkosti poslodavaca da zapošljavaju žene u reproduktivnoj dobi. Muškarac je percipiran i dalje primarno kao ‘hranitelj ili glava’ obitelji pa se samim time njegovo napredovanje u karijeri i potiče i očekuje. Ovi rodni stereotipi idu na štetu i mnogim muškarcima koji bi htjeli, ali nemaju jednaku priliku provoditi vrijeme sa svojom netom rođenom djecom ili malom djecom“.
Jaz u plaćama između žena i muškaraca je blizu 12 posto, u mirovinama i 21 posto, a u privatnom životu zaposlene žene su dvostruko opterećene u odnosu na muškarce jer brinu za djecu, kućanstvo te starije članove obitelji – provode čak tri puta više vremena tjedno obavljajući neplaćeni rad kući što je, kaže, jedan od razloga zašto odustaju od karijere, iako čine većinu od 60 posto visokoobrazovanog kadra.
Prema ocjenama Europskog instituta za ravnopravnost spolova, Hrvatska na više područja zauzima mjesta iza 20. u EU-a, a Svjetski ekonomski forum je u svom izvješću o rodnom jazu za 2020. RH pozicionirao na 60. mjesto od 153 zemlje, dok je odnosu na sudjelovanje u ekonomiji i mogućnostima na 77. mjestu.
Na štetu žena, ali i muškaraca
„Od zemalja iz okruženja, ispred nje je Slovenija (na 12. mjestu), Albanija (36) i Srbija (62). U području obrazovnih postignuća smo na 66. mjestu, a ispred nas je ponovo Slovenija (27), Crna Gora (49) i Srbija (53)“.
Edukacija je, ističe, ključna jer se kroz nju upoznaju i poštuju različitosti – djecu treba učiti da su svi ravnopravni ma koliko bili različiti, pa treba mijenjati udžbenike i odgojno-obrazovni materijal.
„Djeca usvajaju vrijednosti kroz promatranje pa na isti način na koji danas internaliziraju brojne neravnopravne društvene obrasce koji su često utemeljeni na stereotipima i seksizmu, tako bi okružena pozitivnim primjerima ravnopravnosti spolova usvajala od najranije dobi upravo te vrijednosti“.
Pritom treba spoznati da svaki spolni stereotip koji ide na štetu žena, ide i na štetu muškaraca.
„Muškarcima se danas odriču određene ljudske karakteristike – nježnosti, ranjivosti, brige, zabrinutosti, nesigurnosti, osjećajnosti, empatije i slično – koje se pripisuju samo ženama, baš kao što se ženama niječu karakteristike koje se percipiraju kao samo muške – aktivnosti, hrabrosti, odvažnosti, kreativnosti, samopouzdanja i slično. Takvim grubim podjelama i jedan i drugi spol su zakinuti u ostvarivanju sebe samih kao cjelovitih osoba“, zaključuje Ljubičić.
