Ujgurske i sirijske izbjeglice prave dom zajedno u Turskoj

Muslimani Ujguri su počeli dolaziti u Tursku devedesetih, bježeći od progona u Xinjiangu, u Kini. Sada pomažu Sirijcima koji su ovdje pronašli utočište u novije vrijeme.

Taufeeq (55), izbjeglica iz Sirije, služi vrući crni čaj svom komšiji Ujguru ispred svog doma u Kayseriju u Turskoj, dok se njegov sin Moaaz i druga djeca vraćaju nakon što su se igrali fudbala [Ahmer Khan/Al Jazeera]
Taufeeq (55), izbjeglica iz Sirije, služi vrući crni čaj svom komšiji Ujguru ispred svog doma u Kayseriju u Turskoj, dok se njegov sin Moaaz i druga djeca vraćaju nakon što su se igrali fudbala [Ahmer Khan/Al Jazeera]

Piše: Ahmer Khan

Na tihim ulicama predgrađa historijskog centralnog anadolijskog grada Kayserija, grupa djece igra fudbala. To su Ujguri i Sirijci.

Trinaestogodišnji Moaaz je najstariji među njima. On je jedno od petero djece Mohammada Taufeeqa (55), koji je s porodicom pobjegao iz sirijskog grada Homsa prije šest godina. Dvojica njegovih sinova su sada odrasli i odselili su se iz porodičnog doma, dok troje mlađih, Moaaz i njegove dvije sestre, žive s roditeljima u Kayseriju.

Taufeeq, koji je nekada bio uspješan biznismen i vodio tekstilnu tvornicu u Siriji, sada se bavi preprodajom starog željeza i živi s porodicom u dvosobnoj kući u “turkistanskoj mahali” u Kayseriju – koja je dobila ime po Ujgurima koji su došli ovdje da žive 1990-ih. Na turskom jeziku se Xinjiang, odakle potječu mnogi Ujguri iz Kine, se zove Doğu Türkistan ili Istočni Turkistan.

U ovoj zajednici i dalje većinom žive muslimani Ujguri koji su pobjegli od kineskih vlasti u Xinjiangu. Ali tokom proteklih nekoliko godina, doselili su se i deseci sirijskih porodica.

Budući da su i jedni i drugi pobjegli od nasilja u svojim domovinama, Ujguri i Sirijci iz turkistanske mahale su našli utočište jedni u drugima i u njihovoj maloj zajednici.

Djeca iz ujgurskih i sirijskih porodica poziraju zajedno za fotografiju na gomili starog željeza ispred Taufeeqove kuće [Ahmer Khan/Al Jazeera]

Djeca povezuju zajednicu

Prostor oko Taufeeqove kuće ispunjen je otpadom koji je sakupio – starim namještajem, željezom, građevinskim materijalom. Kaže da je ovdje sagradio pravi dom i pronašao mjesto za svoju porodicu da bude u miru. Njegova je jedna od najstarijih kuća u “koloniji”. Porodica se okuplja i spava zajedno u sobi sa zahrđalim starim kaminom da odagnaju zimu.

Temperature u Kayseriju znaju pasti do minus 25 stepeni Celzijusa tokom zime. Kada sam bio u posjeti u decembru, bile su ispod nule.

Ovog svijetlog zimskog popodneva, nakon što je igrao fudbal, Moaaz poziva svu drugu djecu u svoj dom. Dok se okupljaju da popiju turski čaj, i stariji pristižu, sunčaju se sjedeći na improvizovanim stolicama od pokvarenih dijelova namještaja koje je Taufeeq prikupio.

Djeca, koja su naučila turski u lokalnoj školi, igraju ulogu prevodilaca, jer stariji ne govore istim jezikom. Sirijske porodice govore arapski, dok Ujguri govore ujgurski jezik. Većina odraslih Ujgura je naučila turski jer je srodan njihovom jeziku. Ali Sirijci se uglavnom muče s turskim jezikom i znaju samo nekoliko riječi.

Moaazova starija sestra Taqwa (15) kaže da uči mlađu djecu turski.

Moaaz je omiljen među starijima u zajednici. On uči, pomaže ocu da prikuplja staro željezo i održava raspoloženje na nivou među drugom djecom [Ahmer Khan/Al Jazeera]

‘Kada čujem njihove priče, zaboravim svoju bol’

Abu Qasim, 45-godišnji Ujgur koji nije želio dati svoje puno ime, i Taufeeq klanjaju poslijepodnevni namaz zajedno. Abu Qasimova porodica živi u istoj ulici i njegova trojica sinova se druže s Moaazom. Ove dvije porodice se poznaju već tri godine.

“Povezuje nas prvo ljudskost, potom naša religija i naposlijetku bol koju dijelimo”, kaže Abu Qasim koji govori ujgurski i turski.

Rodom iz grada Kashgar u kineskoj regiji Xinjiang, Abu Qasim kaže da je pobjegao nakon što je podvrgnut progonu i mučenju od strane kineskih vlasti jer je imao više od jednog djeteta. Ne želi govoriti više o patnjama svoje porodice u Kini jer je čuo za ljude koji su deportovani nakon što su progovorili, a njegova majka, braća i sestre su još tamo, objašnjava on.

“Turska je naš drugi dom”, kaže on.

Napustio je Xinjiang sa suprugom i djecom 2015, prešavši granicu pješke i potom putujući kroz nekoliko centralnih azijskih država do Turske. Njegova porodica je platila agentu 5000 dolara da im pomogne da pobjegnu.

“Trebalo nam je šest mjeseci da dođemo ovdje”, kaže on. “Prešli smo granicu pješke. Platili hiljade dolara agentima. Nije bilo garancije da ćemo doći do nekog mjesta gdje ćemo se osjećati sigurnije.”

Taufeeq sa svojim komšijom Ujgurom, Abdul Rahimom. Ovi muškarci se često posjećuju u poslijepodnevnim satima, da uživaju u čaju zajedno nakon što završe obaveze za taj dan [Ahmer Khan/Al Jazeera]
Taufeeqova priča je slična. On i njegova porodica su pobjegli iz ratom razorene Sirije 2015, da pobjegnu od stalnog granatiranja i bombardovanja. Njihova djeca nisu mogla ići u školu i nisu imala budućnost.

“Gledao sam kako mi se kuća ruši. U tom trenutku nisam mogao zamisliti da ću ikada ponovo sjediti sa svojom porodicom u kući. Sva hvala pripada Allahu, sretan sam što sam ovdje, gdje nema straha da ćete poginuti”, dodaje on.

Ova porodica je prvo živjela u turskom pograničnom gradu Hatayu, gdje su dobili privremenu boravišnu dozvolu, a potom su se preselili u Kayseri i u ovu zajednicu.

Taufeeq kaže da mu njegovi prijatelji Ujguri pružaju podršku koju nijedna druga zajednica ne bi mogla. “Oni [Ujguri] su iznimno civilizovani i prošli su gore nego mi. Kada mi sin priča o ugnjetavanju svojih prijatelja Ujgura, ja zaboravim na svoju bol.”

Taufeeqova porodica pozira za fotografiju u svojoj dvosobnoj kući. Kažu da su nakon bijega iz Sirije pronašli mir u ovoj zajednici [Ahmer Khan/Al Jazeera]

Brak između kultura

Prije nego što su Ujguri došli i počeli graditi domove ovdje, ova je kolonija bila prazan prostor.

“Ovo društvo je oformljeno kada su mnogi od nas [Ujgura] pobjegli iz svog doma i Turska nas je prihvatila kao izbjeglice”, kaže Syed Rizwan Qadir koji je stigao 1997. Ovih dana ovaj 90-godišnjak provodi vrijeme u bašti. “Od tada se ova mahala širi, a sada imamo i druge Ujgure migrante.”

Budući da su i Ujguri i Sirijci izbjeglice, dobijaju pomoć od turskih vlasti. Sin Syeda Rizana Qadira, Abdul Qadir, je na čelu Centra za kulturu i pomoć u istočnom Turkistanu (Doğu Türkistan kültür ve danışma derneği merkezi) i kaže da razne turske nevladine organizacije doniraju hranu, materijale i novac.

“Osim vlade, tu su i lokalci [Turci] koji dolaze i doniraju meso, odjeću, zimske potrepštine ili materijal. Ja podijelim ravnopravno među porodicama koje ovdje žive”, objašnjava on.

Abdul Jabbar živi u kući do Taufeeqove. Jabbar (40) je Ujgur, a njegova supruga Rafiqa (34) je iz Sirije. Upoznali su se preko prijatelja u Turskoj i vjenčali, prije nego što su se preselili u ovu zajednicu. Sada imaju četvero djece.

Abdul Jabbar (40), Ujgur koji radi u lokalnoj tvornici, pozira sa svojom 34-godišnjom suprugom Rafiqom, koja je Sirijka, i njihovih četvero djece ispred svog doma u Kayseriju, u Turskoj [Ahmer Khan/Al Jazeera]
Poput mnogih ujgurskih i sirijskih izbjeglica ovdje, Jabbar radi kao nadničar u tvornici u velikom industrijskom kompleksu u Kayseriju.

“Upoznali smo se preko prijatelja. Pripadamo dvjema različitim kulturama, dva različita kraja svijeta, i ovo naselje je najbolje mjesto za naš život”, kaže on.

Rafiqa, koja govori arapski, pomalo razumije i ujgurski. Ali Jabbar kaže da mu je arapski pretežak. Oboje govore pomalo turski i tako su komunicirali kada su se tek upoznali.

“Uglavnom kuhamo ujgursku hranu”, objašnjava Jabbar. “Mojoj supruzi se ranije nije dopadala, ali sada se navikla. Ja volim jesti sirijsku hranu ponekad.”

‘Drago mi je vidjeti našu djecu zajedno’

Njihov prvi komšija je Abu Qasim, čija je supruga Zainab, koja je u ranim 40-im, pomogla Rafiqi da nauči kuhati tradicionalnu ujgursku hranu.

Ove dvije porodice se okupe da uživaju u ujgruskoj hrani, koja je okusom slična kineskoj, najmanje dvaput mjesečno.

Rafiqa kaže da voli njoke, ali ne i nudle. “Ne mogu jesti laghman [duge nudle]”, objašnjava ona. “Ja sam s Bliskog istoka, volim grilovano meso i rižu i hljeb.”

Abdul Qadir, koji je na čelu lokalne organizacije, posjećuje sve porodice ovdje kako bi bio siguran da imaju dovoljno hrane i da primaju svoj dio donacija od lokalnih Turaka i nevladinih organizacija [Ahmer Khan/Al Jazeera]
U blizini, ispred kuće još jedne sirijske porodice, tri djevojčice se igraju s dječakom Ujgurom na improvizovanoj ljuljašci pričvršćenoj za drvo.

Sara, 55-godišnja nana djevojčica, sjedi na pokvarenoj sofi ispred kuće gdje sada živi sa najmlađim sinom i njegovom porodicom.

“Izgubila sam starijeg sina i sedmero unučadi zajedno kada se srušila zgrada tokom rata u Halepu”, objašnjava ona.

U Siriji je imala dobar život i veliku porodicu, kaže ona. Obojica sinova su imali dobre poslove. Ovdje njen preživjeli sin radi kao nadničar i dobijaju pomoć od nevladinih organizacija, koje im plaćaju stanarinu i osiguravaju osnovne potrepštine.

“Kako da ne budem zahvalna za sve što sada imam?”, pita ona. “U Siriji, gdje niste sigurni za svoj život, bez obzira koliko bogati bili, to vam ne donosi mir.”

Taufeeqova kćerka Taqwa, ljulja Sarinu unuku dok ih Abu Qasimov sin, Mustafa, gleda [Ahmer Khan/Al Jazeera]
Sara objašnjava da njena snaha, koja je u 30-im godinama, ali nije željela reći svoje ime, i njene tri unuke često posjećuju susjedne ujgurske porodice.

“Naša djeca uče zajedno. Igraju se zajedno”, kaže ona. “Iako ne razumijem njihov jezik, govorimo jezikom islama. Drago mi je vidjeti našu djecu zajedno.”

U Kayseriju, gradu koji udomljava oko pet posto svih sirijskih izbjeglica u Turskoj, postoje i druge zajednice izbjeglica. Ali za Saru je ovo najbolji komšiluk. “Ovdje nas ne žigošu. Oni [Ujguri] i drugi lokalci nas ne gledaju drugačije”, kaže ona.

Već se bliži kraj dana i u Taufeeqovom domu, dok se primiče zalazak sunca i temperatura opada, Moaaz pomaže ocu da unese svo staro željezo koje je prikupio taj dan. Stariji idu u džamiju na večernju molitvu, a djeca se vraćaju kućama s obećanjem da će se vidjeti na terenu sutra.

Izvor : Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO