Goldstein: Je li Hrvatska u 30 godina nezavisnosti izradila evropski identitet?

U knjizi ‘Hrvatska 1990. – 2020; Godine velikih nada i gorkih razočaranja’ utjecajni historičar analizira period od nezavisnosti hrvatske do danas.

Goldstein: Apsolutno sam očekivao više od Plenkovića, zadnjih pet godina, evo toliko će biti otkako je postao premijer, Hrvatska je doživjela pad u pogledu poštivanja indeksa liberalne demokracije (Sandra Simunovic/PIXSELL)

Svi Hrvati, i oni koji se tako osjećaju po nacionalnoj pripadnosti, kao i oni koji to percipiraju kao građansko određenje, imaju svoju nacionalnu državu. Ovo su godine u kojima bi morali osigurati njenu budućnost za generacije koje dolaze.

Tim riječima historičar Ivo Goldstein poentira njegovu nedavno objavljenu knjigu „Hrvatska 1990. – 2020; Godine velikih nada i gorkih razočaranja“ u izdanju „Profil knjige“ iz Zagreba.

Angažirani historičar u knjizi se bavi i uzrocima izlaska Hrvatske iz Jugoslavije i hronološki reda pripreme za napad na Hrvatsku Miloševićeve Jugoslovenske narodne armije.

Posebnom poglavlje Goldstein je posvetio hrvatsko-bošnjačkom ratu, nazivajući to promašenom politikom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Postratni period nezavisne Hrvatske historičar vidi kao vrijeme velikih promjena ali i vrijeme suočavanja s problemima novoga karaktera; premda je zemlja 2013. postala članicom Evropske unije, Goldsten ne vidi da je Hrvatska još uvijek prihvatila istinske evropske vrijednosti, uključujući liberalno-demokratske standarde.

  • Nova zeleno-lijeva koalicija u Saboru je poprilično glasna. Njihov Tomislav Tomašević je favorit za gradonačelnika Zagreba na izborima u maju. Vjerujete li da mogu pokrenuti Hrvatsku za koju i vi u knjizi konstatirate da na neki način tapka u mjestu?

– Činjenica jeste da sve dosadašnje ankete govore da je Tomislav Tomašević veliki favorit za pobjedu na izbora za zagrebačkog gradonačelnika. Mislim da bi on bio bolji izbor od drugih, ako ništa drugo onda zato što se puno duže od drugih kandidata bavi lokalnom zagrebačkom politikom. S druge strane, nisam siguran da njegova koalicija može pokrenuti Hrvatsku na državnoj razini zato što se ona uglavnom do sada bavila lokalnim, zagrebačkim temama. U Saboru jeste relativno glasna, ali ima mali broj zastupnika. Uostalom, taj aktivizam se još mora itekako dokazivati. Dakle, umjereni sam optimist.

  • Dva najvažnija događaja u postratnoj historiji Hrvatske su ulazak u NATO i EU. NATO je zemlji dao sigurnost.  Što se tiče Evropske unije, kažete da osim fondova, iz kojih se crpi dosta novca, Hrvatska članstvo u Uniji ne koristi na pravi način. Na šta konkretno mislite?

– Samo uzimanje novaca iz fondova ne bi trebao biti cilj članstva u Evropskoj uniji, nego bi trebalo biti sredstvo da se zemlja što je moguće brže i lakše prilagodi standardima; političkim, društvenim, ekonomskim… koji postoje u Evropskoj uniji i da na taj način ravnopravno participira u svim aktivnostima unutar Evropske unije. Između ostaloga, Hrvatska je u ovih osam godina koliko je proteklo od ulaska u Evropsku uniju umnogome intenzivirala robnu razmjenu s drugim članicama EU. Međutim, to je sve u odnosu na druge zemlje, pogotovo ono koje su ušle [u EU] između 2004. i 2007. malo i premalo. Druga stvar, važnija, jest ta puna integracija u Evropsku uniju, svijest o tome da pripadamo kao zemlja jednoj velikoj zajednici, da je svaki hrvatski građanin istovremeno i građanin EU, golemog političkog i ekonomskog prostora od 450 miliona građana, najvećeg prostora na svijetu u kojem vladaju liberalno-demokratski standardi. To je zapravo osjećaj da smo Evropljani, da imamo jedan zajednički identitet i da promoviramo zajedničke evropske ciljeve zajedništva i solidarnosti. Nažalost, u Hrvatskoj tek malobrojni imaju taj osjećaj.

  • Zašto je to tako? Za razliku od Tuđmanovog antieuropeizma i izolacionističkih tendencija, za Plenkovića se često može čuti da je briselski tip političara?

– Apsolutno sam očekivao više od Plenkovića. Zadnjih pet godina, evo toliko će biti otkako je postao premijer, Hrvatska je doživjela pad u pogledu poštivanja indeksa liberalne demokracije. U nekim aspektima se približavamo iliberalnoj demokraciji. To doduše nisu takvi padovi kao što su agencije izmjerile u slučaju Mađarske i Poljske, ali je pad u Hrvatskoj nedvojbeno značajan. Za jednog briselskog političara poput Plenkovića to je vrlo loš rezultat.

  • Kada je Zoran Mamić osuđen prije nekoliko dana zbog pronevjere novca iz Dinama, neki ljudi, uključujući i javne ličnosti, su ga pokušali amestirati riječima ‘čak ako je nešto i uzeo za sebe, mnogo više je dao Dinamu’. Kako ste razumjeli takve poruke javnosti?

– To je nažalost sistem izokrenutih vrijednosti ne samo u Hrvatskoj nego i u susjednim zemljama, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Čak ako sud i osudi nekoga zbog korupcije,  finansijskih malverzacija i sličnoga uvijek će se naći oni koji će to relativizirati i smatrati da se takav čovjek samo ‘snašao’. Ali, nema sumnje, to jeste kriminal. U Hrvatskoj i u susjednim zemljama taj sistem izokrenutih vrijednosti je tradicionalno jak, ali u posljednjih 30 godina je dodatno ojačao.

  • Bivšeg predsjednika Stjepana Mesića nazivate ledolomcem, i pokretačem pozitivnih promjena u zemlji od 2000. godine. Čak, i HDZ-ov premijer Ivo Sanader zemlju je otvorio prema Evropi, i obratno. Zašto Hrvatska nije ustrajala na tim procesima?

– To je dug i kompliciran odgovor. U vrijeme predsjednika Mesića i njegovog nasljednika Josipovića, istovremeno za vrijeme premijera Račana pa Sanadera, Kosor i Milanovića, Hrvatska je imala jedan pozitivni proces širenja prostora slobode, prihvaćanja evropskih vrijednosti. To se dešavalo paralelno s procesom približavanja i priključivanja Evropskoj uniji. Taj proces u pozitivnom smjeru trajao je otprilike do 2012. godine kada kreće ono što sam u knjizi nazvao ‘konzervativna revolucija’.  Bio je to kontraudar zdesna, prvenstveno od strane HDZ-a predvođen Tomislavom Karamarkom, u smislu jedne izvanparlamentarne strategije borbe protiv tadašnje vlasti, prvenstveno tadašnjeg premijera Milanovića i predsjednika Josipovića, koji je sažet u sintagmi ‘oba će pasti’. Ta sintagma je konačno doživjela svoju realizaciju 2015. godine kad su prvo na predsjedničkim a onda i na parlamentarnim izborima njih dvojica i ta lijevoliberalna opcija doživjele poraz. U to vrijeme, Hrvatska koja je godinama bila pod lupom Brisela više nije bila ničim prisiljavana poštivati liberalno-demokratske standarde što se od nje zahtijevalo u procesu pristupanja. Slično se dogodilo i u nekim drugim članicama koje su ranije ušle u EU. To sve paralelno se dešava sa jednom općom ekonomskom krizom od 2008, pa krizom Evropske unije koja je doživjela nekoliko snažnih udaraca; prvo financijskim kolapsom Grčke, pa Brexitom, pa onda migrantskom krizom i nizom terorističkih napada, pa sve težim uspostavljanje neophodnog konsenzusa za donošenje bilo kakve odluke. Sve to poljuljalo je povjerenje u Evropsku uniju, pa je u konačnici u nizu zemalja došlo do snižavanja indeksa liberalne demokracije, jačanja desnice, jačanja snaga koje se antagoniziraju prema drugom i drugačijem.

Goldstein:Tuđman je promovirao maksimu koja se može sažeti u rečenici: ‘Ako netko dovede, a doveo je, u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet BiH, i mi ćemo tražiti svoj dio’ (Sandra Simunovic/PIXSELL)

U vašoj posljednjoj knjizi na više mjesta spominjete teške greške hrvatskih vlasti prema susjednoj Bosni i Hercegovini, koje su je katkad koštale i međunarodnog ugleda?

– U ovih skoro 30 godina otkako je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata zemlja, više nema dobrih aktera u toj čitavoj priči. Istina, ne samo na unutrašnjem veći i na vanjskopolitičkom planu. Tuđman je promovirao maksimu koja se može sažeti u rečenici: ‘Ako netko dovede, a doveo je, u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, i mi ćemo tražiti svoj dio’. A, Tuđman je, zapravo, trebao reći: ‘Ako netko dovede, a doveo je, u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, mi ćemo zajedno s patriotskim snagama unutar Bosne i Hercegovine braniti taj suverenitet i teritorijalni integritet’. To je Hrvatska u početku, u vrijeme referenduma o neovisnosti, i nekim trenucima tijekom rata i činila, u drugim trenucima više nije. Tu je ta temeljna odgovornost i krivnja hrvatske politike. Ono što se dogodilo kasnije, od 1994. godine, što će biti i temelj Washingtonskog sporazuma, jest rezultat ne samo vanjskopolitičkog pritiska nego i hrvatske politike u Hrvatskoj i nekih hrvatskih krugova u Bosni i Hercegovini koji su pritisnuli Tuđmana da mijenja politiku.

  • Upravo je to uvod za moje sljedeće pitanje – HDZ tada, kao i sada, imao je vrlo jaku opoziciju i kritike zbog odnosa prema BiH. Naročito je bio kritikovan i nekim medijima? Tuđmanovo biograf Darko Hudelist neke poteze prvog predsjednika nezavisne Hrvatske prema susjednoj zemlji također naziva suludima?

– Čitava politička scena u Hrvatskoj, od lijeve do liberalne protivila se takvoj politici, podržavala je suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, uključujući Katoličku crkvu, i upravo na temelju tog savezništva Hrvatske i Bosne i Hercegovine je pobjednički završen rat. Došlo je do Dejtonskog sporazuma. Dejton je donio neka rješenja, za koja u onom trenutku kada su bila potpisana se smatralo da nisu savršena, ali su okončala rat. Smatralo se da će ta privremena rješenja biti zamijenjena trajnim rješenjima, govorilo se o Dejtonu 2 koji će doći. Ali, taj Dejton 2 se nije dogodio već više 25 godina, i šteta što se nije dogodio. Trebalo je raditi na konsenzusu svih u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina je jedan identitet, jedan entitet, ona jeste nedjeljiva, ali istovremeno zahtjev postoji da se gradi na kompromisu nacionalnih politika sva tri konstitutivna naroda u zemlji. To je naravno teško, često ispada da je nerješiva jednadžba, ali međunarodna politika, prvenstveno mislim na EU i SAD, moraju poraditi da se politike unutar BiH dogovore o malo drugačijem planu. Naravno, temeljna odgovornost leži na bosanskohercegovačkim političarima koji bi morali nadići sitnoračundžijska prepucavanja i gledati stvari strateški i dugoročno.

  • Je li koncept pomoći bosanskohercegovačkim Hrvatima kako ga vodi zvanični Zagreb danas uopće dobar. Naprimjer, zeleno-lijeva koalicija se zalaže da Hrvatska treba pomoći u jačanju  institucija u BiH, i da će u tom slučaju po automatizmu biti  bolje i Hrvatima, ali i svim drugim koji žive u BiH.

– Takvo razmišljanje ima logike s jedne strane. S druge strane pomoć Hrvatima u BiH je zadan nekim drugim hrvatskim politikama – potrebi podržavanja projekata u kulturi, kao pomoć Hrvatima u inozemstvu… Dakle, ta pomoć se može odvijati na dva načina; pomoć Bosni i Hercegovini kao državi, i pomoć Hrvatima u onom dijelu u kojem je to logično da se radi – kao što, naprimjer, matične države pomažu mađarsku, češku ili talijansku manjinu u Hrvatskoj.

  • Koliko u budućim odnosima u BiH odgovornost nosi bošnjačka politika? Ako se i u narednim godinama Hrvati nastave iseljavati, naročito iz područja u BiH gdje su Bošnjaci u većina, nije li to prečutno pristajanje na završnicu etničke podjele BiH?

– Od odgovornosti je danas nemoguće izuzeti bilo koju nacionalnu politiku u Bosni i Hercegovinu. Rat je gotovo 30 godina iza nas. Tragedije golemih razmjera su se dogodile, one se zaboraviti ne mogu, i ne smiju. S druge strane one ne smiju biti blokada razvojnim politikama. Uvažavanje drugog i drugačijeg, njegovanjem različitosti, poštivanje manjinskih zajednica; vjerskih, rodnih, kulturnih… treba biti u bazi svakodnevnog života. To bi morala biti baza svake političke opcije. Mi to, nažalost u našoj regiji vrlo rijetko viđamo.

  • U knjizi se navodi da je  srpski historijski revizionizam postao idejni pokretač za četiri rata na prostorima bivše Jugoslavije, ponajprije za one u Hrvatskoj i BiH 1991. – 1995. Je li hrvatski i bošnjački nacionalizam bio nešto što je priželjkivao i Slobodan Milošević?

– Apsolutno! Dakle, taj nacionalizam se zapravo i dogodio. Neosporno jest da je Miloševićeva politika pokrenula procese koji su vodili ratnom raspletu i da je najodgovornija za izbijanje sukoba na tlu bivše Jugoslavije. Nadalje, ona je uvelike pridonijela homogenizaciji drugih naroda u suprotstavljanju njezinom projektu razbijanja i preuređenja Jugoslavije. Dogodila se radikalizacija određenih dijelova politika tih naroda na koju su  Milošević i njegova politika unaprijed i računali. Vidjeli smo kako se tokom rata govorilo o ustašizaciji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i radikalnom islamizmu u Bosni i Hercegovini. Jednim je dijelom ta beogradska propaganda umnogome prenaglašavala utjecaj tih radikalizacija i koristila ih za svoje osvajačke ciljeve, ali – ruku na srce – valja priznati – djelomično je imala i pravo. I stoga na suzbijanju nekih manifestacija tih politika, vidljivih i danas, valja poraditi. A što se tiče miloševićevske propagande koja u nekim aspektima postoji i danas – sva je sreća da je međunarodna politika prozrela takav jeftin demagoški narativ.

Izvor: Agencije

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO