Hrvatska uoči izbora: Veliki gladni glasova, a već pojeli same sebe
Kadrovska devastacija posljedica je dugogodišnje negativne selekcije i nedostatka profesionalizacije stranačke politike.

Manje od dva mjeseca je ostalo do lokalnih izbora u Hrvatskoj i pretkampanja je u punom jeku, a posebno se zahuktala nakon smrti zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, jer je osvajanje glavnog grada te ekonomskog i političkog središta “glavni zgoditak” svakih izbora.
I ovu pretkampanju obilježavaju gafovi i afere pojedinih kandidata, no neki promatrači ukazuju da su dvije najveće stranke, Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija, kao neke od kandidata istaknuli ljude koji u javnosti nisu (pre)poznati – kako bi se reklo, “otkud su ovog/ovu izvukli”.
U Zagrebu u anketama uvjerljivo vodi Tomislav Tomašević, čelnik platforme Možemo!, prepoznat po upućenosti u gradske teme i angažmanu u vezi problema grada i ustrajnom suprotstavljanju Bandićevom načinu upravljanja, što je honorirano i na parlamentarnim izborima.
Istovremeno, HDZ je ponudio donedavno nepoznatog Davora Filipovića, a SDP Joška Klisovića, poznatiju političku ličnost, ali koju mnogi građani ne povezuju sa Zagrebom.
Kadrovska devastacija i potkapacitiranost
Neki promatrači smatraju da su hrvatske stranke, posebno dvije najveće, kadrovski gotovo potpuno devastirane i potkapacitirane.
Politički analitičar Davor Gjenero kaže kako je glavni problem parlamentarnih stranaka što ne obavljaju dosljedno neke od temeljnih poslova, a tri temeljna su, ističe, da legitimiraju poredak, jer na temelju izbornog rezultata “izgrađuju” izvršnu vlast, da suradnjom sa svjetonazorski bliskom inteligencijom razvijaju političku filozofiju, ideologiju i javne politike i zagovaraju ih te da selektiraju talente za upravljanje javnim poslovima, obrazuju ih i promiču u stranačkoj hijerarhiji.
Barem dva od njih, navodi, sve stranke rade loše, a odsustvo sustavne politike razvoja ljudskih potencijala često dolazi na naplatu.
“Problem dviju najvećih stranaka, koje dominiraju u političkoj areni, samo je vidljiviji od problema u ostalim strankama”, kaže Gjenero.
Radi se, smatra, o kadrovskoj devastaciji, što je posljedica dugogodišnje negativne selekcije i nedostatka profesionalizacije politike.
“Kad kažem profesionalizacija, ne mislim na to da ljudi sudjeluju u političkom životu i to rade da bi ostvarili prihode, redovita beriva, nego u smislu politike kao poziva, dakle obveze stalnog učenja, unapređivanja znanja, vještina, napredovanja zasnovanog na rezultatima”.
Bolje je bilo čak i 90-ih
Iz današnje se perspektive, kaže, čini da je Hrvatska imala daleko snažniju političku klasu devedesetih i ranih dvijetisućitih – daleko više prepoznatljivih figura s jasnim identitetima, snažnih pojedinaca iz akademskog ili poslovnog svijeta.
To je, navodi, bilo razdoblje “amaterske” politike u smislu posvećenosti politici kao pozivu, a trebalo je biti zamijenjeno razdobljem profesionalizacije.
Kako kaže, srozavanje razine političke klase se ne odnosi samo na dvije najveće stranke – dapače, navodi, u njima postoji jezgra ljudi koji razumiju što je država i javno dobro, iako je ona vrlo “tanka”, dok u većini malih stranaka, smatra, niti toga nema.
“Tek je nekoliko manjih stranaka koje sustavno upravljaju ljudskim potencijalima, ali i u tim strankama neke prepoznatljive utemeljiteljske figure teško je nadomjestiti”.
Kada je u pitanju HDZ, predsjednik stranke Andrej Plenković je, navodi, napravio velike promjene, nametnuo svoju europejsku i političku matricu i definirao vrijednosti kakve dominiraju među europskim pučkim strankama, koje se pomiču na centar.
No, ističe, ostali su problemi s podobrazovanim, upitno kvalificiranim lokalnim vodstvima, uz koja se vezuju klijentelizam i korupcija.
“Kao premijer nije imao vremena za stranački ‘terenski rad’. Uvijek je bolje kad imate priliku stranku pripremiti za novu političku matricu, kad možete snažnije utjecati na to tko će voditi stranku u lokalnim zajednicama, nego kad se u tome morate oslanjati samo na suradnike”.
Kriteriji
Kad je u pitanju SDP, navodi nekadašnjeg šefa stranke Zorana Milanovića za kojeg, između ostaloga, kaže da nije obavljao stranačke poslove niti učio zanat na nižim stranačkim pozicijama, da nije prošao sustavno političko obrazovanje te nije skrivao da ne voli rad s lokalnim organizacijama.
“Funkcionare je promovirao po kriterijima osobne odanosti, a ljude koji su imali iskustva stranačkog djelovanja i znanja nakupljena kroz godine stranačkog aktivizma marginalizirao je. Nije iskoristio niti potencijal nekoliko samoniklih lokalnih lidera, koji uspješno obnašaju lokalnu vlast”.
Njegov nasljednik Davor Bernadrić pokušao je, smatra, popraviti neke štete, no bilo je otpora stvaranju novog stranačkog sustava – ideja da stranka mora definirati kriterije za to tko se može natjecati za stranačke funkcije i mjesta na kandidacijskim listama, navodi, dočekana je “na nož”.
“Ozbiljne europske stranke kao najjače odjele unutar stranačkog aparata uglavnom imaju one koji se bave ljudskim potencijalima. Jasno se znaju kriteriji promocije, definirane su obveze usavršavanja, stjecanja znanja i vještina, kompetencije”.
Ne počnu li se sve relevantne hrvatske političke stranke ozbiljno baviti selektiranjem, obrazovanjem i promocijom talenata za javne poslove, izvjesne su opipljive posljedice.
Na rubu plitkih bazena
“Hrvatska će iz ciklusa u ciklus imati manje kompetentnu javnu vlast, slabiju izvršnu vlast, lošije stanje u zakonodavnoj vlasti, a ostat ćemo i na rubu europskog političkog života”, zaključuje Gjenero.
Komunikacijska stručnjakinja i politička analitičarka Ankica Mamić također smatra da su plitki kadrovski bazeni zajednički svim strankama – to je najvidljivije u slučaju dvije najveće jer su najduže na političkoj sceni, ali ni nove opcije ne mogu se pohvaliti većim brojem istaknutih i vidljivih kadrova.
Rezultat je to, navodi, razočarenja i pada povjerenja građana u politiku i političare.
“Mislim da je glavni razlog u tome što je mali broj ljudi koji bi imali što pametno za reći zainteresiran za bavljenje politikom… Dio je odgovornosti na političarima koji svojim radom ne doprinose tome da se politiku smatra časnim servisom građanima. Rijetki danas vjeruju da politika nešto čini da poboljša život građana, već se percipira kao nečasno zanimanje kojim se bave ljudi koji žele nešto ‘ušićariti’ za sebe i svoje prijatelje”, kaže Mamić.
Važnu ulogu, smatra, igraju i mediji, posebno novi – svaki građanin na neki je način danas fotoreporter i izvjestitelj pa nečasne i neprimjerene radnje i afere puno lakše dopiru do javnosti, u prvom su planu jer velika većina medija teži što većem broju pregleda svoga sadržaja.
“To je razlog vrlo loše slike politike i profesije političara, dok ozbiljni sadržaji teško dopiru do javnosti”.
‘Veliki’ bez kandidata koji mogu osvojiti vlast
Plenković je, navodi, obećao da će mijenjajući HDZ mijenjati i Hrvatsku, a premoćna pobjeda na unutarstranačkim izborima omogućila mu je da stranku pojača mladim, gotovo nepoznatim ljudima – tražio je one koji ne bi mogli biti opterećeni i povezani s aferama.
“Problem mladih kadrova je nedostatno iskustvo, prije svega ono upravljačko u kriznim situacijama, a Hrvatska uz COVID krizu ima i krizu zbog potresa”.
U SDP-u je, kaže, osim što ima plići bazen jer ima puno manje članova, situacija još složenija.
“Zoran Milanović je kao predsjednik stranke raspustio mnoge stranačke organizacije kako bi na čelo lokalnih organizacija doveo ljude od svoga povjerenja. Kad je dao ostavku, izborom Bernardića ti viđeniji Milanovićevi ljudi i ministri počeli su javno raditi protiv legitimno izabranog Bernardića i dobar dio njih se okrenuo protiv stranke”.
Neki su je napustili, dio ljudi bliskih Milanoviću gradio je osobne imidže i manje se bavio strankom, a i nakon dolaska novog predsjednika Peđe Grbina SDP je, kaže, opterećen brojnim unutarstranačkim problemima, pa i kadrovskim deficitom.
Tako se, navodi, ususret izborima pojavljuje velik broj nezavisnih kandidata kao rezultat činjenice da velike stranke u velikim gradovima nisu istaknule kandidate koji bi mogli osvojiti vlast, a posljedica kadrovske devastacije je i populizam.
Ne razumiju
“I jedni i drugi ostali su bez ljudi koji razumiju logiku novih političko-komunikacijskih procesa”, zaključuje Mamić.
Sandra Bartolović, slobodna novinarka i analitičarka, kaže da, kada se radi o Zagrebu i velikim strankama, na izbornoj ‘bojišnici’ nisu najjače snage.
Smatra da obje imaju isti problem, a to je pokojni Milan Bandić – iako je bio isključen iz SDP-a, stranka je, kaže, snosila teret njegove vladavine.
“Njegovog populizma, klijentelizma i koruptivnih aktivnosti, koruptivnog načina upravljanja gradom i SDP je sigurno nosio taj ‘križ’ jer je potekao iz njihovih redova”, kaže Bartolović.
S druge strane, isti teret nosi i HDZ – budući da, navodi, to nije stranka koja uobičajeno dominira u urbanim sredinama, odlučili su se za suradnju s njim.
“Držali su mu većinu, podržavali njegove prijedloge, bili uz njega. Tek su sad pred kraj mandata, pogotovo nakon njegove smrti, počeli raditi odmak od njega i uvjeravati javnost da su zapravo cijelo vrijeme oni bili protiv njega, protiv načina na koji je vodio grad, donosio odluke”.
Lojalnost i odanost prije svega
U međuvremenu se, ističe, u sjeni tih događanja nisu uspjeli profilirati lokalni lideri.
U obje stranke je, ističe, na djelu isti model ponašanja i donošenja odluka, pogotovo kadrovskih – .koliko god se lideri tih dviju stranaka zaklinjali u stručne, kvalitetne i kompetentne ljude, lojalnost i odanost šefu stranke su glavni kriterij, a znanje i stručnost u pozadinskim planovima.
“U većini slučajeva je da oni koji imaju nekakav svoj stav, drugačiju ideju ili viziju od šefa stranke, moraju se ponijeti po onoj: Ili se pokloni ili se ukloni”, zaključuje Bartolović.