Zbog COVID-19 broj siromašnih Italijana porastao za milion

“Do prije godinu, naša porodica je bila prosječna. Živjeli smo skromno, ali u našoj kući nikad nije nedostajalo ono osnovno. No, kad je izbila pandemija, naš svijet se preokrenuo iz temelja. Jednog jutra smo se probudili siromašni”.

Priča Maria Grazia Mele (34), njenog partnera Francesca (40) i njihovo dvoje djece od dvije i devet godina nije neki ekstreman slučaj, već tužna sudbina kakvih ima na hiljade širom Italije.

Državni zavod za statistiku (ISTAT) nedavno je objavio izvještaj po kojem je broj siromašnih Italijana u 2020. godini porastao za jedan milion. Trenutno u ovoj zemlji živi 5,62 miliona ljudi koji ne mogu zadovoljiti sve osnovne životne potrebe. Drugačije rečeno – svaki deseti Italijan je siromašan.

ISTAT procjenjuje da dva miliona porodica, ili 7,7 procenata više nego u 2019. godini, ima mjesečne prihode ispod granice apsolutnog siromaštva. U praksi, to znači da nemaju dovoljno novca da plate hranu, stan, režije, odnosno da zadovolje sve potrebe koje se smatraju egzistencijalnim.

Izračun apsolutne granice siromaštva se temelji na više faktora, počevši od broja članova porodice, preko njihove dobi do mjesta stanovanja. Primjera radi, granica siromaštva za četveročlanu porodicu sa djecom u dobi između četiri i 10 godina koja živi u centru velikog grada iznosi blizu 1.700 eura mjesečno.

Osam eura dnevno za hranu

Maria Grazia i Francesco nisu niti blizu te granice. Ona je radila kao prodavačica u pekari dok prije dvije godine nije uzela porodiljsko odsustvo. On je bio konobar u restoranu “Donna Titina” za 1.200 eura. Najam stana od 70 kvadrata u naselju Quarto Oggiaro u predgrađu Milana plaćali su 600 eura.

Kako su ispričali u ispovijesti rimskoj Repubblici, živjeli su skromnim, ali sretnim životom. I tako do marta prošle godine i pandemije, zbog koje je Francesco ostao bez posla, a njegova porodica bez prihoda.

Maria Grazia sada tri puta sedmično ide čistiti stan jednom gospodinu koji je pristao da je plaća svake subote. Francesco dobiva mizernu pomoć iz državne kase i povremeno radi kao dostavljač hrane.

“Dovijajući se na razne načine, mjesečno skupimo oko 800 eura. Gazdarici za stan dajemo koliko imamo, prošlog mjeseca smo na jedvite jade skrpili 400 eura. Dugujemo za struju i gas. Kad odbijemo sve redovne troškove, ostane nam osam eura dnevno za hranu. Jednom mjesečno od Caritasa dobivamo humanitarnu pomoć u namirnicama”, kažu Maria Grazia i Francesco.

Na pitanje misle li da će im vakcina protiv COVID-a omogućiti povratak u normalu, odgovaraju da više i ne znaju što je normalan život.

“Već godinu živimo u svakodnevnoj panici, opsjednuti brigom za svaki euro. Kao građani, razumijemo što znači ova vanredna situacija, ali kao roditelji smo očajni: osjećamo se napušteni od svih i promijenjeni zauvijek“, ističu.

Stanje italijanske privrede

Razorne ekonomske posljedice pandemije vidljive su na svakom koraku i iz niza pokazatelja. ISTAT je ranije objavio da je bruto domaći proizvod u 2020. smanjen za 8,8 procenata ili za 160 milijardi eura, odnosno za 2.600 eura po glavi stanovnika.

List Corriere della Sera je nedavno u svojoj rubrici Dataroom pokušao u brojkama sumirati kako se promijenila italijanska ekonomija u prethodnoj godini.

„Cijeli svijet trpi posljedice, ali postoje jaki koji su te udarce mogli apsorbirati i postoje oni koji plaćaju svoje davnašnje slabosti. Bogatstvo Njemačke je, primjera radi, u posljednjih četvrt vijeka, uključujući i godinu pandemije, povećano za 30 posto. Naš rast od 1995. do danas je – ravan nuli“, piše najtiražniji italijanski list.

U moru zabrinjavajućih podataka, ističe se onaj o javnom dugu koji je u 2020. porastao za 160 milijardi eura na ukupnih 2.569 milijardi, što čini 157 procenata BDP-a. Godinu ranije, ukupni državni dug je iznosio „svega“ 134 procenta BDP-a.

Na mjesečnom nivou javni dug se povećavao za 13,2 milijarde, što je pet puta veći rast nego u 2019.

Visina javnog duga nije jedini negativan ekonomski pokazatelj. Kad se dodaju podaci o padu italijanske privrede, stvari ne izgledaju nimalo ružičasto.

Kompanije izgubile 400 milijardi

Italijanske kompanije godišnje fakturiraju oko 3.100 milijardi eura. U godini pandemije su izgubile blizu 400 milijardi.

Po privrednim sektorima, čak i oni koji bi trebali biti „najotporniji“ na COVID bilježili su minuse. Prehrambeni sektor je pao za 3,4 procenta u odnosu na 2019., a farmaceutski za 1,2 posto. Zdravstveni sektor je zadržao isti nivo kao i prethodne godine.

Zbog pandemije su drastično penalizirani turističke agencije i tour operatori (-73,2%), kina i pozorišta, sale za zabavu, teretane i bazeni (-70%), hoteli (-53%) te restorani i barovi (-34,7%) . COVID je sveukupno najviše koštao koncertne djelatnike (-97%). S druge strane, u logističkom sektoru se nalazi rijetki dobitnik – to je online trgovina (+34%).

Podatak o broju nezaposlenih Italijana – devet procenata – ne izgleda toliko zabrinjavajući usporedimo li ga s evropskim prosjekom od 7,6 posto.

Međutim, Corriere napominje da je ta brojka nerealna zbog privremene zabrane davanja otkaza, koju je zbog pandemije država nametnula poslodavcima. Procjenjuje se da će s ukidanjem zabrane bez zaposlenja ostati između 1,2 i 1,4 miliona ljudi.

Na horizontu pomoć iz EU-a

Ovaj list također piše kakve su efekte na italijansku ekonomiju prouzročile birokratske greške ili spore reakcije nadležnih vlasti.

Navodi se, tako, da je pogreška u statističkom izračunu procenta oboljelih i hospitaliziranih, zbog koje je nedavno Lombardija ostala crvena zona sedam dana duže nego što je trebala, a samim tim su i restrikcije bile strožije, koštala cijelu regiju 600 miliona eura, a njenu prijestolnicu Milano 200 miliona.

Corriere svoj tekst ipak zaključuje u nešto pozitivnijim tonovima.

„Na horizontu je 209 milijardi eura iz EU programa za oporavak Next generation. Iako se u većini radi o novim dugovima (129 milijardi je kredit, a ostatak su bespovratna sredstva), ti fondovi bi nam mogli značajno pomoći ukoliko budu ispravno usmjereni u projekte za rast ekonomije: od digitalizacije do zelene tranzicije, od modernizacije strateške infrastrukture do obrazovanja.

No, da bi otključala ovaj novac, Evropa nas uslovljava dobro poznatim reformama, od pravosuđa, preko javne uprave do fiskalnog režima oporezivanje. Reformama koje su Italiji potrebne desetljećima, ali koje nikada dosad nije učinila”.