‘Čisti užas’: COVID-19 na prvim linijama ukrajinskog rata

Piše: Kateryna Malofieieva 

Pedijatrica Viktorija Korjak nas dočekuje na drugom spratu okružne bolnice u gradu Stanicija Luganska. Podijeljen na dva dijela – jedan pod ukrajinskom kontrolom i drugi dio pod kontrolom proruske separatističke Luganske Narodne Republike – ovaj grad u regiji Donbas na prvoj je liniji rata u istočnoj Ukrajini.

Korjak nosi hirurško odijelo nebesko plave boje sa cvijetnim dezenom, a njena pepeljastosiva kosa pokupljena je ispod kape. Stoji blizu ulaza u bolničku “crvenu zonu”, predio u kojem liječe pacijente oboljele od korona virusa.

“Neću tamo ponovo ulaziti. Već sam bila danas. Kosa mi se naježi od same pomisli o povratku”, kaže ova 55-godišnjakinja, prevlačeći jednu ruku preko druge kao da želi otjerati jezu. Priznaje da zamoli sestru da joj ubrizga sedativ nakon svake posjete.

Pedijatrijki odjel ove bolnice je preuređen za COVID pacijente, dječiji kreveti koji se više ne koriste su nagomilani u uglovima soba, a likovi iz sovjetskih crtića krase u zeleno okrečene zidove. Kao jedina bolnica koja opslužuje 13.089 ljudi ovoga grada, bila je preopterećena tokom vrhunca pandemije prošle godine, ali ovo zimsko popodne je tiše.

Korjak nevoljko pristaje da nas provede po bolnici. U nekadašnjoj kafeteriji dječijeg odjela, ona skida odijelo i oblači bijeli kombinezon i masku s oznakon “BUK-3”, a mi slijedimo njen primjer.

“Ovaj natpis evocira loše asocijacije”, uzdiše Korjak, referirajući se na raketni sistem BUK – čije ime nema veze s oznakom maske – koji je pogodio malezijski Boeing MH-17 nad regijom Donbas u Ukrajini 2014, usmrtivši 298 ljudi.

Prolazeći kroz polietilenske zavjese koje dijele “čiste” i “crvene zone”, Korjak nas upozorava da “idemo u rovove”.

Kaskajući

Tokom 2014, kada je rat između ukrajinske vojske i proruskih separatista tzv. Donjecke Narodne Republike i Luganske Narodne Republike, obje u regiji Donbas, koje su proglasili nezavisnost od Ukrajine te godine, bio na vrhuncu, granata je pogodila pedijatrijski odjel ove bolnice.

Korjak se prisjeća još jedne prilike kada je granata preletjele iznad bolnice. U to vrijeme je pomagala porodilji da rodi. “Ginekologinja je stajala leđima okrenuta prozoru, a ja sam bila tu s majkom i… bilo je to kao da vatrena kugla leti ravno na vas. Nikada nisam prisustvovala užurbanijem porodu u svom životu”, kaže ona.

Ostao je drveni potporni dio koji podupire zid odjela intenzivne njege koji je oštećen u eksploziji.

Korjak, koja živi u Staniciji Luganskoj od 2000, jedna je od nekolicine doktora koji su ostali tokom borbi.

Drugi su bili većinom hirurzi koji su morali raditi smjene od po 48 sati liječeći vojnike i civile pogođene u ratu. Doktori kao što je Korjak bili su dostupni da nose nosila i da se brinu o ranjenima i onima sa promrzlinama – devet mjeseci ovaj grad nije imao struje i, tokom te prve zime u ratu, temperature su padale na -24C – kao i sa psihološkim poremećajima koje je izazvao sukob.

Prema UNHCR-u, približno 13.200 ljudi je ubijeno u sukobu u Ukrajini, blizu četvrtine su bili civili.

Korjakina kuća je oštećena tokom sukoba, ali tek je treba obnoviti jer se sporadične pucnjave još dešavaju u obližnjoj šumi.

Vrhunac pandemije

Sada drugačija vrsta hitnosti prožima odjel.

Od početka pandemije COVID-19 u martu 2020, Ukrajina je zabilježila više od 1,3 miliona slučajeva, sa 50.625 slučajeva u Donjecku i 15.636 u Lugansku.

Kada je broj slučajeva skočio između oktobra i decembra prošle godine, mnoge su bolnice u Ukrajini bile preopterećene. Falilo je osoblja jer su se mnogi doktori odselili zbog rata ili pandemije.

Tokom zimskih mjeseci, bolnice su imale problema sa zalihama kisika jer su se cilindri za kisik zamrzli i morali su ih zagrijavati pomoću vode.

Do februara je Stanicija Luganska bila označena “crvenim nivoom” opasnosti – što je značilo da je imala visoke nivoe prenosa i da je više od 75 posto bolničkih kreveta bilo popunjeno.

Korjak nam kaže da je bio jedan period kada je svih 20 generatora kisika bilo u upotrebi, a samo se jedna sestra u smjeni brinula o tim pacijentima.

Improvizovali su i sa stalcima za infuziju, koristeći štapove sa plastičnim bocama okrenutim naopako da drže tekućinu.

Gotovo svi zaposleni u bolnici su prebolovali COVID, iako nose zaštitna odijela i maske. U decembru i januru, Korjak je bila loše, sa niskom zasićenošću kisikom i visokom temperaturom, ali je ostala kući sa suprugom, koji je imao blaži slučaj COVID-a, i platila je gotovo 800 dolara za lijekove koje je kupila u apoteci.

“Nekoliko dana sam se pripremala da umrem i gledala sam videa na YouTubeu o tome kako umrijeti dostojanstveno, jer sam vidjela kako ljudi umiru u bolnici – u panici zbog manjka kisika. Imam pun dosije smrtnih slučajeva na stolu”, objasnila je.

Korjak kaže da ne postoji zdravstveno osiguranje za medicinsko osoblje. Iako je osnovno liječenje u COVID bolnicama besplatno kao dio državnog zdravstva, pacijenti često moraju sami kupovati lijekove. Ponekad to pacijenta može koštati između 3000 i 4000 dolara, što je nezamisliv iznos za nekoga sa minimalnom penzijom od 64 dolara ili prosječnom platom od 235 dolara mjesečno.

“Kada razmišljam o korona virusu osjetim hemijsku navalu čistog užasa. Nisam se plašila ići na posao pod granatama, znala sam da mogu leći uz ivičnjak ili se sakriti u klanac. Želim reći da ste uvijek imali šansu. Ali kada radite s korona virusom, znate da su vam šanse da pobjegnete nikakve. Nema načina da vam se posreći. Korona virus će vas pogoditi 100 posto”, kaže ona.

Na punktu

Na obodu Stanicije Luganske, gdje ukrajinske vladine čete sjede svega dva kilometra od protivnika koje podržava Rusija prekoputa rijeke, označajvajući granicu između teritorije koju drži vlada i samoproglašene Luganske Narodne Republike (LPR), na punktu je dozvoljeno civilima da pređu granicu pješke.

Bodljikava žica je razvučena duž klimavog okvira koji zatvara uski prolaz koji vodi preko ničije zemlje. Unutra je nekoliko stotina ljudi nabijeno kao sardine, dok čekaju da uđu na teritoriju koju drži vlada.

“Bez guranja, molim vas bez guranja. Držite rastojanje od metar i po”, povikuje ukrajinski graničar. Izgleda da ga niko ne čuje, nekima maske vise ispod nosa, a drugi su ih navukli na čelo.

Vlada je tek ponovo otvorila punkt nakon dvosedmičnog lockdowna i ljudi koji žive na drugoj strani granice sjatili su se da pređu. Mnogi su došli da prođu proceduru identifikacije od strane države da bi mogli nastaviti primati svoju ukrajinsku penziju. Drugi žele liječnički tretman ili prijem na fakultet, ili posjećuju porodicu ili prisustvuju sahranama. Svako ko pređe granicu mora ići dvije sedmice u izolaciju i instalirati aplikaciju na telefonu koja omogućava državi da prati da li poštuje mjere. To jeste, osim ako mogu platiti brzi test koji pokazuje da su negativni na COVID.

Putnike koji pređu punkt dočekuju vozači, koji čekaju da ih otprate do obližnjih centara za testiranje. Svaki test košta 1220 hrivnji (44 dolara), što je znatno više u odnosu na 700 hrivnji (25 dolara) koliko ljudi inače plaćaju u Kijevu. Ljude koji nemaju pametne telefone i koji ne mogu priuštiti test, šalju u državne zdravstvene ustanove na dvije sedmice posmatranja.

Stotinu metara od punkta su smještene dvije mobilne laboratorije gdje ljudi mogu uraditi PCR test.

Blizu jednog od štandova za testiranje, Sergej Bohatirijov (63) sjedi u kolicima i pali cigaretu dok se njegova žena registruje i plaća blagajniku. Laborant se provlači kroz red i traži da ugasi cigaretu prije testiranja. Ispostavilo se da njegova kolica ne mogu stati u mali štand, pa mu uzimaju uzorak na otvorenom, među gomilom ljudi i pasa lutalica.

Bohatirijov, koji je u penziji i dolazi iz Luganska, kaže da je teško preći punkt, i s tugom nam govori da je ovo “vjerovatno posljednji put”. Da bi primio penziju, prvo se mora testirati, potom platiti noćenje u selu čekajući rezultate, a potom čekati u uredu za penzije. Njegova penzija iznosi 2000 hrivnji (72 dolara), a put košta 1320 hrivnji (47 dolara) i ostat će mu svega 680 hrivnji (24 dolara) – puno se mora pomučiti za tako mali iznos.

Nazad u bolnici, Korjak procjenjuje da je, kada se punkt otvorio prošle godine nakon lockdowna, oko 80 posto ljudi koji su prešli iz predejela u rukama separatista i tražilo testove, bilo pozitivno na COVID. Sada kada je okončan još jedan lockdown, ona se plaši da će broj zaraženih u Staniciji Luganskoj ponovo skočiti.

Dvodnevna vožnja da se stigne kući

Ako je prelazak prve linije iz LPR-a težak, stanovnicima tzv. Donjecke Narodne Republike (DPR) na jugu – druge otcijepljene regije koju podržava Rusija, je teže.

Da bi došli do predjela koje drži vlada, čak i mjesta koji su prije rata bili na pola sata vožnje od doma – stanovnici DPR-a sada moraju putovati ilegalno preko dvije granice.

Putujući dva dana, putnici sjede u pretrpanim minibusevima sa osam sjedišta, koji ih voze kroz Rusiju, a potom Ukrajinu, prolaze carine i plaćaju otprilike 21 dolar graničarima da pređu ilegalno. Vozači usput kupe lijekove koje nose u otcijepljene republike.

Do 26. februara, ukrajinsko ministarstvo zdravlja je Rusiju označilo kao “crvenu zonu” i zahtijevalo je da vozači minibuseva rade redovne PCR testove budući da voze preko granice svaka dva do tri dana. Ali ovo je, kao i neke druge COVID mjere, postalo dodatna prilika za podmićivanje, jer vozači plate graničarima da im dozvole da prođu.

Kada je 32-godišnja Katerina, koja živi u ukrajinskom glavnom gradu Kijevu, čula da joj je majka dobila COVID-19 u gradu Donjecku koji drže separatisti, odmah je pokušala otputovati tamo.

Otkako joj je otac preminuo prije pet godina – zbog razloga nevezanih za rat – Katerina nije bila kući. Uspomene na to da je morala napustiti ratom razoreni Donjeck bile su isuviše bolne i željela je zatvoriti taj period života zauvijek. Planirala je preseliti majku u Kijev, ali dugi put bi bio težak za njenu majku, a pandemija je dodatno odložila sve.

Putujući nazad kući, umorna i promrzla, plašila se da će joj majka umrijeti dok ona dođe do nje. “Rat nije strašan kada postoje osnovnije stvari [koje se mogu desiti]”, kaže ona.

Prvobitno je njena majka liječena kod kuće pod nadzorom doktora, ali nivo kisika joj je opao na 70 posto i hospitalizirana je. Dok je Katerina stigla do Donjecka, nakon dvodnevnog putovanja kroz Rusiju, njena majka je bila u ozbiljnom stanju i smještena je na odjel intenzivne njege sa opširnom obostranom upalom pluća.

Članovi porodice pacijenata oboljelih od COVID-a dobijali su vijesti od doktora koji su razgovarali s njima u čekaonici tri puta sedmično, sa svakim po tri minute. Iznenadilo ju je koliko su doktori bili brižni uprkos proteklih sedam godina rata. Na mjestu na kojem je tragedija normalna pojava “nećete nikoga iznenaditi smrću”, kaže ona.

U sedmicama otkako je Katerinina majka primljena u bolnicu, osmislili su svoj način komunikacije, razmjenjujući pisma svaki dan preko medicinske sestre. Njena majka je pisala kako je teško vidjeti nekoga da umire svaki dan i o šoku kada vidite starije pacijente vezane za krevet tako da ne mogu skinuti maske.

Katerina se prisjeća da je jednog dana medicinska sestra davala recepte članovima porodice da kupe za svoje zaražene voljene; kada jedna žena nije dobila upute pitala je sestru zašto, a ona je odgovorila: “Zar vas niko nije zvao? Vaš otac je umro jučer”. Žena je pala na koljena i plakala.

Malo se zna o broju slučajeva u otcijepljenim teritorijama. Separatističko vođstvo je prijavilo 25.959 slučajeva, ali se smatra da je ovaj broj mnogo veći.

Prema riječima aktiviste za ljudska prava Pavela Lisjanskija, koji prati situaciju u otcijepljenim republikama, ima oko pet puta više pacijenata sa korona virusom u Luganskoj i Donjeckoj Narodnoj Republici nego u ostatnu regije Donbas. Drugim riječima, oko 280.000 ljudi, ili petina od približno 1,5 miliona stanovnika, je prebolovala COVID-19.

Granice, punktovi i korona virus

Zatvorene granice, zaobilaznice i korupcija su možda pomogli širenju COVID-a.

Samo kilometar od prve linije, korona virus je našao put do sela Verkhnetoretskoye, koje je dostupno samo lokalcima i vojnom osoblju.

Na ulazu u selo je oronula zgrada punkta sa dimnjakom iz kojeg se puši. Zlatna kupola crkve jedina je svijetla tačka među sivim kućama.

Danas sniježnobijela kola hitne pomoći voze preko blatnjavih lokvi dok rominja kiša, putujući cestama oštećenim vojnom opremom. Unutra, dr. Irina Guzina, jedna doktorica na populaciju od oko 2500, i njena medicinska sestra na putu su da pregledaju muža i ženu koji se oporavljaju od korona virusa u svom domu.

Ona kaže da je bilo mnogo bolesnih u selu, ali teško je reći tačne brojke jer nije bilo dovoljno testiranja.

Ona kuca na ogradu ovog para, koja je izrupetana od djelića granata. “Ima li koga?”, pita ona. Tri mačke i pas pekinezer se šetaju po dvorištu, dok su se još dvije mačke udobno smjestile na ulazu. Biljke u saksijama su pažljivo smještene na prozorskoj dasci.

U dnevnoj sobi, doktorica otvara svoju torbu, vadi stetoskop i sluša pluća 68-godišnje Svetlane Kitinskaje. Medicinska sestra radi kardiogram za njenog muža Viktora (69), boreći se sa brojnim žicama uređaja.

Oboje su bili zaraženi korona virusom. Svetlanin slučaj je bio tako težak da je pala u komu, dobila žuticu i bila je hospitalizirana približno 10 dana. Sada se bori sa visokim šećerom u krvi.

Okršaji na liniji nisu pomogli, pojačavajući strah, stres i anksioznost.

“Ponekad nas granatiraju, ponekad ljudi ovdje umiru. Sve imamo ovdje. Veoma je strašno, posebno kada granatiraju. Jučer su žestoko granatirali Avdiivku”, kaže ona o obliženjem gradu.”Osjećala sam se napeto. Ipak, mogu oni pucati tamo, ali mi ćemo ovdje nastradati”, kaže Svetlana.

Guzina je jedina doktorica u ovom selu na prvoj liniji, ali ona ne razmišlja o rizicima s kojima se suočava. “Samo radim svoj posao”, kaže ona.

Odjel za zarazne bolesti

Navlačeći kaput, infektolog Boris Šišin nas dočekuje u rano januarsko jutro u gradskoj bolnici u Sjeverodonjecku, u regiji Lugansk.

Izvinjavamo se što kasnimo: vani je veoma hladno, nismo mogli upaliti auto, a taksi nije želio doći po nas.”„Upalio sam auto na -29C. Možda je dobro što je hladno. Ljudi će manje izlaziti na ulice, neće širiti COVID-19”, kaže Šišin.

Dovodi nas do dvospratne zgrade od sive cigle, do odjela za zarazne bolesti ove bolnice. Na fasadi je crvenom bojom nacrtan križ, a znak na kojem piše: “Tokom karantina je zabranjen ulaz na odjel”, visi na prednjim vratima.

Šišin nas vodi do svoje male ordinacije da bismo mogli ostaviti stvari. Potom, da bi se pripremio za svoju jutarnju vizitu, on uz pomoć sestre počinje oblačiti svoju zaštitnu opremu.

Dok se oblači, Šišin nam priča o ovom odjelu. U prizemlju su ozbiljno bolesni pacijenti koji primaju terapiju infuzijom dva do tri puta dnevno. Na drugom spratu je tzv. “prljava zona” za pacijente koji se oporavljaju. COVID-19 pacijenata ima i na drugim odjelima, u zavisnosti od simptoma. Odjel intenzivne njege je smješten u odvojenoj zgradi na šestom spratu. Imaju i mrtvačnicu u bolnici.

Sa samo tri infrktologa, njegov odjel radi na 150 posto svog uobičajenog kapaciteta, liječeći 46 pacijenata, a opremljeni su za 30.

Tokom vrhunca epidemije, i Šišin se razbolio od COVID-a. Izolovao se u svojoj maloj ordinaciji, tamo je spavao i davao preporuke medicinskom osoblju i radio je konsultacije za pacijente preko telefona četiri sedmice.

‘Jedva sam mogao disati’

Nakon što je izmijenio nekoliko riječi sa sestrama, Šišin je počeo pregledati pacijente, pričajući i šaleći se sa svakim.

Zaustavljamo se pored kreveta 54-godišnjeg Višeslava Oskolkova, koji je primljen na Novu godinu i trebala mu je intenzivna njega, i koji je proveo nekoliko sedmica ležeći na stomaku da bi lakše disao.

“Doveli su me s temperaturom 40, jedva sam mogao disati. Možete zamisliti šta sam osjećao ležeći na intenzivnoj njezi”, prisjeća se on.

Stanje mu se stabiliziralo, ali još ne može hodati, zapravo jedva može stajati i mora nositi specijalnu masku da ojača pluća.

Višeslav je bio skeptičan o korona virusu, ali je shvatio da ova bolest nije šala.

Doktor Šišin objašnjava: “Rekao bih da je bio jednom nogom u grobu. I uspjeli smo ga vratiti od tamo. Nije među mrtvima. A sada mu se [zdravlje] popravlja svaki dan”.

Rozi kovčeg

Mrtvačnica je preko puta odjela za zarazne bolesti.

Ovdje se rodbina oprašta od onih koji su umrli od korona virusa.

Uočili smo malu grupu ožalošćenih i zamolili smo ih da prisustvujemo pogrebu. “Samo izvolite. To joj neće pomoći svakako”, kaže kćerka preminule 67-godišnje Galine Borovskaje.

Svećenik, koji ne nosi masku ili zaštitnu opremu, poziva porodicu da uđu i traži od njih da se udalje nekoliko metara od zatvorenog rozog kovčega. On se obraća riječima utjehe i vodi sprovod za rođake koji nose tanke maske i drže svijeće.

Nakon deset minuta, ulaze pogrebnici u bijelim zaštitnim odijelima i maskama. Oni uzimaju kovečg i voze ga na groblje u selu u Sirotinu, osam kilometara od grada. Rođaci ga slijede u dva vozila.

Cijeli proces, od odlaska iz mrtvačnice do pogreba, veoma je brz. Mi pratimo pogrebnike i rođake do groblja gdje iznose kovčeg iz auta, a njihova bijela zaštitna odijela se uklapaju sa snijegom na grobovima. Traže od rođaka da ostanu nekoliko metara iza.

Nekoliko minuta se opraštaju, dok Galinina kćerka plače, a brat je odvodi od kovečga.

Pokreti pogrebnika su dobro koordinirani: brzo spuštaju kovčeg, bacaju zemlju na njega i stavljaju dva vijenca na svjež grob.

Nekoliko minuta kasnije, dok sunce zalazi, svi moraju ići, ostavljajući Galinin rozi kovčeg da se odmara u zemlji.