Da li će patrijarh Porfirije promijeniti politiku djelovanja SPC-a?
SPC igra značajnu ulogu u javnom životu ne samo Srbije, već i susjednih zemalja, prije svega u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.
Sa novim čelnikom Srpske pravoslavne crkve (SPC) došao je dašak vjetra na Zapadni Balkan, regiju još uvijek opterećena nacionalnim previranjima između Srba, Hrvata i Bošnjaka dva i po desetljeća nakon sukoba. Optimizam u izboru patrijarha Porfirija za sada barem vide brojni analitičari.
SPC, ili barem njeni dijelovi, u prošlosti u više navrata nije bila integrirajući faktor. Naprotiv, neki episkopi, poput Amfilohija Radovića lično su podržavali Željka Ražnatovića Arkana, čije su jedinice činile ratne zločine u BiH i Hrvatskoj.
Ali, SPC, integrirajuća ili ne, igra značajnu ulogu u javnom životu ne samo Srbije, već i susjednih zemalja, prije svega u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, zbog velikog broja pravoslavnih vjernika u tim zemljama.
Vjeruje se, naprimjer, da je crnogorski predsjednik Milo Đukanović došao na vlast uz pomoć crkve, ali i da ga je ista crkva strušila na izborima u augustu prošle godine, nakon 30 godina upravljanja Crnom Gorom. Đukanovićeva Demokratska partija socijalista (DPS) usvojila je zakon prema kojem je crkvena imovina trebala pripasti državi, ako Crkva ne može dokazati da imovina jeste njeno legalno vlasništvo. Višemjesečne litije episkopa i vjernika alarmirali su prosrpsko glasačko tijelo u Crnoj Gori, nakon čega Đukanovićev DPS nije mogao sastaviti novu parlamentarnu većinu.
Drugačiji patrijarh
Bivši mitropolit zagrebačko-ljubljanski, obrazovan, elokventan, sa znanjem četiri svjetska jezika, patrijarh Porfirije je dočekan kao faktor stabilizacije koji će graditi a ne rušiti mostove među ljudima.
Kada je nedavno govorio o ustaškim žrtvama u Jasenovcu iz Drugog svjetskog rata, logoru u kojem je ubijen ogroman broj Srba, Jevreja i Roma, do danas kamen spoticanja između Srbije i Hrvatske, Porfirije je rekao da to “mjesto treba biti temelj iz kojeg će se širiti poruke mira”. Rekao je da je Bog „od jedne krvi stvorio svaki narod” i da je „svaki narod stvoren da bude narod božji”.
Osim snimka na kojem sjedi u društvu sveštenika koji pjevaju četničke pjesme, od čega se Porfirije naknadno distancirao, za njega se ne mogu naći neke posebne izjave i djela koja bi bila sporna.
Optimistične poruke iz Jasenovca
Aleksandar Popov je direktor nevladine organizacije Centar za regionalizam u Novom Sadu. On kaže da politika SPC-a ne zavisi samo od patrijarha. Podsjeća na ulogu Sabora unutar SPC-a, na kojem se donose neke ključne odluke. Ipak, generalno govoreći, kaže da patrijarh svojim potezima i izjavama može doprinijeti da se stvari u regiji relaksiraju. “Njegove poruke koje je slao u Baniji, u Zagrebu, poruke iz njegovog intervjua RTS-u… su ohrabrujuće u odnosu na neko ranije stanje”, rekao je Popov Al Jazeeri, uz ogradu da je teško precizno predvidjeti i svu buduću politiku Porfirija.
Ivan Ejub Kostić, politolog i islamolog kaže da nije moguće samo tako preći preko nekih ranijih postupaka u SPC-u, naročito kada je u pitanju odnos prema ratnim zločinima, zbog čega on uz svu želju da Porfirije uspije u gradnji mira nije previše optimističan. „Mislim da je drugačija budućnost nemoguća u regionu ako se zločini počinjeni u prošlosti ne osude na najdirektniji mogući način bez i jednog “ali”. Jer, čim se izgovori i jedno “ali” stvari se relativizuju i automatski se otvara pandorina kutija međusobnog optuživanja i gledanja preko nišana“, rekao je Kostić za Al Jazeeru.
Kako vratiti SPC na staze Božije ljubavi
Za Kostića je kritički osvrt na prošlost od ključne važnosti i iz još jednog razloga, a to je jer svi narodi u regiji iznimno slabo poznaju koncept – odgovornosti. A Kostić vjeruje da samo putem prihvatanja odgovornosti za djela “koja trenutno činimo se obavezujemo da ćemo biti spremni da prihvatimo i sve što iz njih proizilazi“.
„Nažalost, u tom smislu mislim da je SPC kao institucija daleko od ovoga o čemu pričam”, rekao je Kostić. “SPC već decenijama u nazad ne poznaje koncept odgovornosti, već se vodi ovozemaljskim ciljevima čineći tako zulum drugima oko sebe. Da li će patrijarh Porfirije uspeti da iskoreni egoizam i samoljublje iz SPC-a? Iskreno, nisam siguran, iako mu želim više nego sreće u tome jer je SPC institucija koja ima (in)direktan uticaj na mnoge živote u regionu“.
Kostić, kao i Popov, slaže se da reforma SPC-a ne može zavisiti isključivo od jedne osobe, pa makar ona bila i njen poglavar. Svi uposlenici SPC-a, ali i njeni vernici moraju da učine sve što je u njihovoj moći da vrate ovu instituciju na staze pronošenja Božije reči, ljubavi, milosrđa, brige za potlačene i ugrožene, a ne (ultra)nacionalističkih ideja.
Kao god, pred Porfirijem je ogroman posao. Kostić kaže da on prije svega mora da bude svjestan da djelovanje institucije na čijem čelu se nalazi ima značajan uticaj na živote ne samo svojih sljedbenika već i na druge ljude u regiji.