Kako je Portugal ućutkao ‘stoljeća nasilja i traume’

Dok vlažna zima ustupa mjesto proljeću, lisabonski trg Campo das Cebolas je prazan i tih.

Na obližnjem terminalu za trajekte, vozari iz naselja na drugoj strani rijeke Tagus idu tamo-amo. Između praznog trga za pješake i obale rijeke prolazi autoput Dom Henrique, koji je dobio ime po pronalazaču princu Henryju, Moreplovcu (1394-1460). Nekoliko stotina metara dalje, prazan kruzer, Vasko da Gama, koji podsjeća na ovog istraživača iz 15. stoljeća, vezan je za pristanište.

Reference na portugalsku epsku prošlost moreplovstva poput ovih, posvuda su u gradu – postoji čak i tržni centar Vasko da Gama. Ali do sada nije postojala nijedna eksplicitna referenca ili spomenik na portugalskom javnom prostoru njegovoj pionirskoj ulozi u transatlantskoj trgovini robovima, niti bilo kakvo priznanje za milione života koji su ukradeni između 15. i 19. stoljeća.

Ovo je zadatak koji je doveo Kiluanjija Kia Hendaa, najuspješnijeg savremenog umjetnika u Angoli, ovdje iz njegovog rodnog grada Luande. Budući spomenik žrtvama ropstva koji je on dizajnirao bit će prvi spomenik te vrste u Portugalu i, on kaže „najveći izazov s kojim sam se suočio kao umjetnik“.

Ova instalacija, koja će biti otkrivena u Lisabonu ovog proljeća, sastoji se od polja šećerne trske visoke tri metra, skovane u aluminijumu, što je aluzija na hladni, ekonomski rezon koji je bio pokretač za transatlantsku trgovinu robovima. To je također izazov za Portugal. Za državu koja je uspostavila transatlantsku trgovinu robovima i bila je jedna od posljednjih koje su nastavile ubirati njene plodove (i dalje je koristila de facto ropski rad u svojim kolonijama 1960-ih), Portugal je spor u obračunu sa svojom prošlošću.

Nacionalni školski plan i program, muzeji i turistička infrastruktura svi predstavljaju grandiozna „otkrića“ ove države od 15. do 17. stoljeća u Africi, Aziji i Amerikama i selektivno se prisjećaju svojih kolonijalnih podviga u Angoli, Mozambiku, Gvineji Bisau, Zelenortskim otocima, Sao Tomeu & Principeu, Gosi, Makau i Istočnom Timoru.

Postoje spomenici i kipovi po cijeloj državi posvećeni moreplovcima, svećenicima misionarima odgovornima za prelaz Afrikanaca i izvornog stanovništva na katoličanstvo, ili vojnicima koji su se borili protiv afričke nezavisnosti u kolonijalnim ratovima. U međuvremenu, često se kaže da „Portugal nije rasistička država“, uprkos ogromnim strukturalnim nejednakostima i decenijama dokumentovane diskriminacije. „Ovdje je na djelu ućutkivanje stoljeća nasilja i traume“, kaže Kia Henda.

Međutim, rastući pokret ovdje – Crni pokret – zajedno sa globalnim pozivima da se „dekolonizira historija“ počeli su propitivati način na koji Portugal vidi sebe, od prošlosti do sadašnjosti. Crni pokret je prisutan u različitim oblicima u Portugalu od početka prošlog stoljeća; najnoviji njegov oblik je sada u drugoj generaciji. Većina znatne crne populacije u Portugalu danas su imigranti i njihovi potomci iz bivših portugalskih afričkih kolonija, koji su emigrirali ovdje od 1960-ih i čuvaju u svom sjećanju i svojim historijama znatno drugačiju verziju portugalske prošlosti. Spomenik na kojem radi Kia Hneda se smatra dijelom ovog procesa; koji je izronio na nacionalnom pejzažu i očekuje se da će ostati.

Značajno je napomenuti da ovaj spomenik nije inicijativa portugalske vlade, već je ideja o njemu nastala 2017, kada je Udruženje afričkih potomaka Djass, nevladina organizacija koju je osnovala portugalska zastupnica u Parlamentu Beatriz Gomes Dias, dobilo glas naroda za javne fondove.

‘Plantaža u žalosti’

Činjenica da umjetnik koji je autor spomenika dolazi iz Angole, države koja je izgubila najviše života tokom trgovine robovima kojom su upravljali Portugalci, ima snažan prizvuk. Do 19. stoljeća, Angola je postala najveći izvor robova koji su odvođeni u Amerike. „Za mene se ovdje radi o izgradnji mosta do prošlosti kao dijaloga o ovim historijskim ciklusima nasilja“, kaže Kia Henda.

„Moderni svijet ne bi postojao da nije bilo robova“, kaže on. „Modernost koju vidite ovdje izgrađena je na leđima crnaca. Važno je da postoji svijest o tome.“

Od sredine 15. stoljeća, kada su istraživači kao što je Vasko da Gama otvorili nove okeanske puteve iz Evrope oko Afrike, do Azije i do Amerika, Portugal je također trgovao robovima. Često silom i pod izgvorom kršćanskih krstaških misija, Portugalci su uspostavili naselja i trgovinske ispostave uključujući, između ostalih, u državama koje su kasnije kolonizirali – Angoli, Gvineji Bisau, Zelenortskim otocima, Sao Tomeu i Principeu, Mozambiku, Goi – i Brazilu.

Od 16. stoljeća, Portugalci su uspostavili plantaže šećerne trske u Brazilu, koristeći porobljene radnike, prevezene brodom preko Atlantika sa zapadne obale Afrike, da proizvode najcjenjeniji proizvod na svijetu. Ova unosna transatlantska trgovina robovima postala je međunarodni poduhvat uključujući sve evropske kolonizatore, među njima Britance, Holanđane, Francuze i Špance. Međutim, početna tačka, kako historijski tako i geografski, bio je Portugal.

Mini teren za golf koji skriva masovnu grobnicu

U južnom priobalnom gradu Lagosu, drugoj portugalskoj najznačajnijoj luci, mini teren za golf ProPuttingGarden služi kao neugodan podsjetnik na način kako je ova historija zataškana.

Ovdje je 2009, tokom iskopavanja za podzemni automobilski park, otkrivena masovna grobnica koja sadrži posmrtne ostatke djece i odraslih, neke sa zavezanim rukama. Forenzički arheolozi su otkrili da preminuli potječu iz 15. stoljeća, i da su afričkog porijekla. Ovi posmrtni ostaci se čuvaju u skladištu i gotovo da se više o njima ni ne govori.

Prekriveni sintetičkom zelenom travom, pjenušavim fontanama, dotjeranim grmljem i bujnim kipovima koji plešu u sjenci zidina starog grada – koji predstavljaju zvaničnu historijsku znamenitost – nema naznake zvanične ili neke druge nigdje u blizini ProPuttingGardena da ukaže na historiju ove lokacije. Pa ipak, gotovo da nema sumnje da iskopani ostaci pripadaju mračnoj historiji portugalskog ropstva.

Lagos je luka u kojoj su se prvi porobljeni Afrikanci iskrcavali sa portugalskih brodova 1444, označivši sami početak transatlantske trgovine robovima. Pa ipak jedino priznanje ove historije unutar popularnog, turističkog centra u ovom gradu je mali muzej nazvan „Tržnica za robove“, koji je otvoren 2016, u saradnji sa UNECO-om.

„Mnogo Portugalaca čak ni ne zna da takav muzej postoji“, kaže Naky Gaglo, historičar i turistički vodič specijaliziran za period od 16. do 18. stoljeća. „I samom muzeju fali mnogo informacija. Moje mišljenje je da ne mijenja mnogo konverzaciju.“

‘Način da se popune praznine’

Cristina Roldao je sociologinja i organizatorica. „Naša je historija puna praznih prostora i tišina“, kaže ona. Ako ste odrasli kao crnac ovdje, odrasli ste tražeći načine da se popune praznine. Mi stalno moramo ponovo graditi te historije jer je rad ranijih generacija sistematski izbrisan i ućutkan. Potrebna su nam utočišta da se usidrimo.“

Novi spomenik nije samo osuda zločina iz prošlosti već ukazuje i na nastojanja da se oni prepoznaju i da se oda počast onima koji su sve to preživjeli – historija koja je uveliko zanemarena.

„Ne smijemo dozvoliti sebi da padnemo u historijsku amneziju“, kaže Kia Henda. Osim trgovine milionima robova iz Afrike do Amerika preko srednjeg prolaza Atlantskog okeana, manje je pažnje posvećeno hiljadama Afrikanaca koji su odvedeni u Evropu i ostali tamo, stvarajući raznolikije društvo nego što se obično priznaje.

Naky Galo, koji je stigao iz Toga prije šest godina, iznenađen je koliko je malo u javnosti poznata portugalska uloga u trgovini robovima – posebno s obzirom na utjecaj koji zna da je imala u državama kao što je njegova domovina. „O tome se naprosto ne razgovara u mainstreamu. Ovdje je prisutan veliki problem s načinom na koji se historija predstavlja u udžbenicima. Tako sam odlučio provesti vlastito istraživanje i onda sam kreirao pješačku turu. To je način da se podsjete ljudi da ova historija Portugalaca u vezi s Afrikancima ne može biti obrisana.“

Osmišljena za strane turiste – većinom iz Brazila, Sjeverne Amerike i Evrope – Gagloova tura započinje na centru lisabonskog Trgovinskog trga, koji je bio glavna portugalska luka od 15. do 19. stoljeća, a sada je turistička atrakcija.

Na ivici ovog trga, Centar za lisabonske priče, sa sobom koja simulira ovdašnji zemljotres iz 1755, i Muzej bakalara – od kojih nijedno nema nikakvih referenci za trgovinu robovima – su napušteni. Gaglo stoji leđima okrenut rijeci, portalu za legendarna bogatstva koje je „doba istraživanja“ donijelo; među njima zlato, začine, šećer i ljude, mnogi tek djeca.

S te lokacije, na svojoj turi, on nas vodi prema centru grada, prisjećajući se: „Tokom 1400-ih, Portugalci su putovali u Afriku i počeli su trgovati robovima. Kako je Lisabon postao epicentar trgovine robovima, mnogi Afrikanci su ovdje ostali živjeti i raditi, u gradu, većinom u domaćinstvima i kućama elite, a drugi u poljoprivredi“.

Do sredine 16. stoljeća, Afrikanci su bili dio gotovo svake oblasti portugalskog života i blizu 10 000 Afrikanaca je živjelo u Lisabonu, sačinjavajući 10 posto populacije. „Bio je to prvi evropski grad sa velikom koncentracijom crnaca“, objašnjava Gaglo, šetajući i dalje blistavim centrom Lisabona. „Život Afrikanaca u gradu se sastojao od većinom rada, rada i rada. Radile su kao kućne pomoćnice, čuvale su djecu u gradu, donosili vodu za domaćinstva, muškarci su radili na istovaru brodova, na građevini. Robovima je bio uskraćen porodični život, jer su žene i muškarci uglavnom pripadali različitim vlasnicima, koji im nisu dozvoljavali da se vjenčaju.“

Gaglo ističe da nije cijela lisabonska afrička populacija bila porobljena. „Postojalo je i područje zvano Mocambo gdje ste imali niz oslobođenih ili uslovno slobodnih muškaraca i žena koji su živjeli drugačijim životom – iako ipak ne laganim“, dodaje on. Ulicu po ulicu, Gaglo se prisječa nevolja i nijansi crnog života u Portugalu tokom nekoliko stoljeća. „Tako što kročimo njihovim stopama, prisjećamo se njihove patnje i života koje su vodili.“

Katolička bratstva

Grad koji Gaglo predstavlja u svojim turama više ne postoji; gotovo je potpuno uništen u zemljotresu 1755. koji je odnio blizu 50 000 života. Šest godina kasnije, 1761, Portugal je ukinuo ropstvo na kopnu. Postoji svega nekolicina tragova crnačkog prisustva koji su prethodili ovim historijskim prekretnicama u Lisabonu, a mnoge ključne arhive su izgubljene u to vrijeme. Gaglo ipak vjeruje da „postoji još mnogo tog što trebaju otkriti“ historičari – uključujući i njega.

Koju ulogu spomenik igra u ovome? Za Gagla: „To je samo jedan korak…trebamo dostići tačku kada možemo razgovarati o historiji ropstva bez straha, ali to je još teško. Plan i program, način na koji govorimo i prošlosti ovdje i razumijevamo je – cijeli diskurs o portugalskoj historiji – mora se promijeniti“.

Gaglo inače završava turu lomeći hljeb sa svojim pratiteljima u zelenortskom restoranu, ali restorani u Lisabonu su sada zatvoreni u doglednoj budućnosti. Mi završavamo, umjesto tog, na trgu Sao Domingo, koji je dugo bio važan centar afričkog života u ovom gradu i poprište nekoliko protesta pokreta Životi crnaca su važni u proteklim godinama.

Na vratima crkve Sao Domingos, Gaglo se prisjeća crnih katoličkih bratstava koja su odigrala kompleksnu, pa čak i subverzivnu ulogu u portugalskom društvu za vrijeme ropstva tokom 16. stoljeća. Katoličke crkve su po cijeloj državi imale kultove čiji su članovi bili mješavina robova i slobodnih muškaraca i žena, posvećenih obožavanju specifičnih svetaca kao što je naša gospa Rosary.

Preobraćenje Afrikanaca na katoličanstvo predstavljalo je stub ropstva, a Crkva je podsticala pomaljanje takvih bratstava – nesvjesni da, pod krinkom katoličkih simbola i rituala, drugi bogovi su i dalje obožavani, kao što se desilo i u drugim društvima porobljenih ljudi, kao što je Brazil ili Kuba.

Ključno je, međutim, to što su ova bratstva također pružala društveni život i podršku onima koji su bili izopćeni iz društva na gotovo svaki drugi način. „Bratstvo ti može pomoći finansijski, sa zdravstvenim problemima, sa pravnom pomoći … to su bili prostori koji su nudili zaštite i izvjesne privilegije crncima“, objašnjava Gaglo, „ali ne smijemo zaboraviti da su oni tražili načine da pojačaju dominaciju nad i ugnjetavanje Afrikanaca“.

Oni su postali i način pružanja otpora. Bratstva su bila među najranijim organizovanim zagovornicima protiv ropstva, i često su prikupljala sredstva među sobom kako bi kupila slobodu porobljenih članova.

Saga o Mendonci

Historija ovih bratstava od centralnog je značaja i za rad Josea Lingnae Nafafea, antropologa i historičara na Univerzitetu u Bristolu u Velikoj Britaniji. Nafafe je tragao za historijom abolicioniste iz Angole iz 17. stoljeća koji je poznat pod portugalskim imenom Lourenco da Silva Mendonca. Princ kongoanskog kraljevstva Ndonga (u današnjoj Angoli), Lourenco je protjeran iz Ndonga jer je objavio rat portugalskim napadačima i poslat je u Brazil 1671.

Kao politički izgnanik portugalske krune, Mendonca je živio relativno privilegovanim životom u Bahiji, državi na sjeveroistoku Brazila gdje su Portugalci uveli plantaže šećerne trske i kupili ogromne brojeve porobljenih Afrikanaca da rade na njima. Ali dok je boravio tamo, prema Lingni Nafafeu, Mendonca je upoznao legendarnog Zumbija dos Palmaresa, muškarca koji je davno pobjegao od ropstva i osnovao Quilombo (slobodni grad) de Palmares, ogromnu afro-brazilsku zajednicu odbjeglih robova. Ova je zajednica funkcionisala po svojim zakonima i kulturnim normama i oružjem se suprotstavljala Portugalcima koji su ih pokušavali ponovo zarobiti.

„Vlasti su se pribojavale da će Mendonca pobjeći i pridružiti se Palmaresu“, kaže Nafafe, energičan pripovjedač, čak i preko Zooma – a zidovi su mu prekriveni slikama njegove knjige o Mendonci koja treba izaći iz štampe. „Tako su njega i njegovu porodicu ponovo udaljili, ovaj put u Portugal 1673.“

Ako je ovaj potez bio namijenjen da suzbije Mendoncine antiportugalske aktivnosti, bio je bezuspješan. Upravo je u Evropi Mendonca ostavio svoj doprinos kao abolicionista – putanja koju je Nafafe mukotrpno sklapao iz dokumenata u prašnjavim arhivama širom kontinenta.

Nakon što je nekoliko godina studirao u manastiru u Portugalu, Mendonca je imenovan zagovornikom Crnih bratstava. To je, prema Nafafeu, trenutak kada dokumenti pokazuju da je počeo raditi na peticiji protiv ropstva. Koristeći svoju poziciju, sakupio je podršku za Crna bratstva širom Pirinejskog poluotoka, koja je lobirala na Vatikan pišući pisma u kojima su tražili od Pape Inoćentija XI, da ukine ropstvo širom Atlantika. Papa Inoćentije XI koji je bio na toj poziciji od 1676. do 1689, jeste zaista osudio trgovinu robovima. Budući da je moć u Evropi u to vrijeme bila podijeljena između krune i Crkve, Vatikan je imao ogromnu moć i utjecaj nad sudbinom robova.

„Nikada ranije nisu historičari ustanovili da je Mendonca bio Afrikanac, što je stvarno nevjerovatno – da ste 1600-ih imali Afrikanca koji je putovao po cijeloj Evropi da mobilizira aktivistički pokret za oslobođenje ne samo crnih Afriknaca, već i domorodačkih stanovnika u Amerikama“, kaže Nafafe.

Mendonca je 1684. otišao u Vatikan gdje je optužio nacije uključene u transatantsku trgovinu robovima za zločine protiv čovječnosti. „Otkrio sam da ovo nije bila samo peticija, već slučaj na sudu, koji su pokrenuli crni Afrikanci, a podržala ga visoko organizovana međunarodna solidarnost“, objašnjava Nafafe. „Ljudi uvijek misle da je pravni abolicionistički pokret započet u Britaniji, krajem 18. stoljeća, ali Mendonca nas prisiljava da revidiramo svoje stavove o ovom pitanju.“

Glavni likovi svojih priča

Otkrića Nafafea, koji je originalno iz bivše portugalske kolonije Gvineja Bisau i jedan od samo šačice afričkih učenjaka koji rade na ranoj modernoj historiji, izgleda pojačavaju pozive da se „dekolonizira historija“ i da starim pričama pristupimo s novim perspektivama.

„Volim misliti da će buduće generacije 16-godišnjaka koji u biblioteci uče o svojoj historiji, naći neke pozitivne reference“, kaže Cristna Roldao, koja također smatra da ima još puno posla da se uradi na načinu na koji su Afrikanci i ljudi afričkog porijekla predstavljeni u portugalskoj historiji. „Ne samo da mogu biti potomci robova, ljudi koji su kolonizirani, ili priče o ljudima koji žive u siromašnim četvrtima – već da se mogu susresti sa drugačijim narativom, u kojim su crnci glavni likovi svojih priča, gdje pričamo o tome kako su oni živjeli i opirali se. Ovo je važno za današnju crnačku populaciju – ali jednako je važno za sve ostale u Portugalu da istina i kompleksnost ove historije budu vraćene.“

Roldao je nedavno počela istraživati historije crnkinja u Portugalu nakon 16. stoljeća: „Privukle su me ove priče“, kaže ona. „Željela sam znati kako su živjele ove žene; ko su one bile? Volim zamišljati gdje su se susretale, o čemu su razgovarale…želim otkopati istinu koja je obmotana tišinom.“

Roldaino istraživanje tka niti između života pralja i uličnih prodavačica hrane do „kraljica Konga“ – ceremonijalne pozicije unutar crnačkih katoličkih bratstava, koja je imenovana i krunisana svake godine tokom svečanosti.

„Postojala je cijela kompleksnost života žena unutar ropskog društva o kojoj se nikada ne govori“, kaže ona. „Oko 1700, naprimjer, postoji pismo koje su napisale crnkinje koje su prodavale robu ispred bolnice i u kojem se žale da se lokalna policija loše ponijela prema njima,i u kojem kažu da imaju pravo biti tu, jer su tu otkako znaju za sebe. Vidjeti taj dokument za mene, kao postkolonijalno dijete je naprosto…divno. Ili, naprimjer, kada pogledate ceremonijalne kraljice Konga, nalazite ih u Brazilu i drugim latinoameričkim državama također, u [afričkoj] dijaspori. Ta potraga, za crnačkom historijom u ženskom nije samo interesantna, već je  … ukusna.“

Izazovna pitanja za Portugal danas

Roldao radi u oblasti obrazovanja; drži predavanja na fakultetu, i u prošlosti je predvodila istraživanje koje pokazuje da su veće šanse da učenici afričkog porijekla u Portugalu padnu godinu, da se ispišu iz škole i da su često gurani prema zanatima prije nego u visoko obrazovanje.

Ona je također glasna učesnica kampanje da se natjera portugalska država da prikuplja podatke o rasi i etničkoj pripadnosti – što je ilegalno, prema trenutnom portugalskom Ustavu.

S namjerom da bude iskupljenje za eksplicitni rasizam protugalske kolonijalne diktature koja je zbačena 1974, ova klauzula u Ustavu je postala glavna odrednica za koju se kače antirasistički pokreti u Portugalu jer znači da uopšte nema podataka o populaciji etničkih manjina u Portugalu. Nepostojanje podataka je otežalo aktivistima da se zalažu za veće investicije u javne usluge za potomke Afrikanaca i druge zajednice, ili da dokažu postojanje rasne pristrasnosti i strukturalne nejednakosti, za koju ima mnogo dokaza u obliku anegdota.

Kao i njen raniji akademski i aktivistički rad, Roldaino historijsko istraživanje također pokušava postaviti ozbiljna i izazovna pitanja unutar Portugala. „Ne vidim kontradikciju između gledanja statističkih podataka o nejednakosti u obrazovnom sistemu – i razmišljanja o problemima sa nacionalnim školskim planom i programom i odsustvom historija – i kako je ovo povezano sa vrstama poslova koje naši roditelji imaju u portugalskom društvu“, kaže ona. „Oni su povezani sa pitanjem kolonijalnog ropstva – tako da je za mene sve to povezano i kontinuirano.“

U pravljenju ovih poveznica, međutim, Roldao se dotiče jednog od najspornijih pitanja u današnjem Portugalu. Šesnaesto stoljeće je period na koji je Portugal naviše ponosan, era poznata kao „doba otkrića“ u kojoj jedna država postala globalna imperijalna sila basnoslovnog bogatstva i izvjesnog vida kosmopolitizma. Epski, gotovo mitološki način na koji je ovoj historiji odana počast učinio ju je okosnicom portugalskog nacionalnog identiteta, kao i važnim elementom u načinu na koji se reklamira kao turistička destinacija – „historijski Lisabon, globalni grad“, kako piše u aplikaciji za status UNESCO-ove svjetske baštine. A tokom 2017, iste godine kada su aktivisti prvi put predložili spomenik robovima, lisabonsko lokalno vijeće je otkrilo svoje planove za „Muzej otkrića“ duž istog priobalnog pojasa.

Izgledajući kao da pojačava sporna predstavljanja ovog perioda – u vrijeme kada mnogi pozivaju na njihovu reviziju – ideja o novom Muzeju otkrića, i posebno njegovog imena, proizvela je nacionalnu kontroverzu koja je podijelila historičare i javno mnijenje.

Kritičari kažu da način na koji se ove historije još sjećaju u pogledu „otkrića“ i „susreta“ sa drugim kulturama prekriva nasilje i brutalnost koje su Portugalci nanijeli kako bi postigli dominaciju svojih trgovinskih ispostava i kolonija. „Iz slučaja Muzeja otkrića može se reći da je nacionalni narativ još o utjecaju koji je Portugal nekada imao u svijetu“, kaže Marcos Cardao, historičar popularne portugalske kulture i identiteta.

Ovi dobro uspostavljeni prikazi portugalske historije možda su najbolje predstavljeni nizom turističkih atrakcija smještenih duž samo nekoliko kilometara niz rijeku od Campo des Cebolas, u Belemu, koji se vraćaju u 16. stoljeće. Tu je tvrđava Torre de Belem; manastir Jeronimos u kojem je grob Vaska da Game – cijenjenog moreplovca koji je ucrtao pomorsku rutu od Afrike do Indije; i možda, najprepznatljiviji od svih, kip posvećen otkrićima, i čitav niz prevelikih istraživača, umjetnika i svećenika misionara.

Nepoznato desecima hiljada turista koji dolaze ovdje svake godine i pažljivo zaogrnuto riječima koje prate glavne eksponate, ovaj spomenik je proizvod mnogo kasnijeg perioda u portugalskoj historiji, izum nacionalističke diktature koja je vladala Portugalom i njegovim kolonijama od 1926. do 1974.

Fašističko porijeklo narativa o ‘otkrićima’

Spomenik otkrićima je originalno kreiran kao privremeni kip izrađen od vlaknastog gipsa za Portugalsku svjetsku izložbu 1940, hvalisavi čin propagande koja se desila na vrhuncu ugnjetavačkog režima Antonija Salazara (1932. do 1968.), tokom perioda kojeg su obilježili sirmaštvo i štednja.

Do tog datuma, Portugal je nametnuo kolonijalnu vladavinu Angoli, Mozambiku, Gvineji Bisau, Sao Tomeu i Zelenortskim otocima, a nastavio je tvrditi da polaže pravo na Makau, Gou i Istočni Timor u Aziji (iako je izgubio Brazil 1825). Rasistička ideologija koja je bila u pozadini portugalskog kolonijalizma sažeta je u ranijem javnom sajmu, Portugalskoj kolonijalnoj izložbi, održanoj u gradu Portu prije nekoliko godina.

Svjetska izbložba u Lisabonu iz 1940, je osmišljena da skuje novi smisao nacionalnog identiteta koji je odražavao Salazarove imperijalne ambicije – „sama sinteza naše slavne historije“, kako je pisalo u vodiču za izložbu – promovirajući portugalska postignuća u svijetu prošlom i sadašnjem i vezujući ih zajedno, zauvijek. „Ovo zvanično odavanje počasti pretvorilo je portugalsko kolonijalno iskustvo u vid građanske religije“, kaže Cardao.

S tim ciljem, ova izložba je oživjela simbole portugalskog doba otkrića duž obala rijeke Tagus u Belemu, gdje su veliki dijelovi smještajnih kapaciteta i industrije izmješteni zbog ovog događaja. Osim ogromnih kipova istraživača i njihovog pokrovitelja, Henryja Moreplovca, tu je bila i replika broda karavele iz 16. stoljeća i duge parade marširajućih grupa u kostimima, koji su nosili zastave vojnog Kristovog reda (zastavu krstaša iz 16. stoljeća) i izvodili akrobatske tačke za diktatora Salazara, i njegovu svitu katoličkih svećenika na ceremoniji otvaranja.

Ova izložba je objedinila sve po čemu je Salazar želio da Portugal bude poznat – jer je „otkrio“ Indiju, Afriku i Amerike, i jer je donio kršćanstvo i „civilizaciju“ sa sobom; nije bilo mjesta u ovom narativu za nasilne realnosti robovlasništva ili kolonizacije. „Kao što su zasnovani na posjedovanju, imperijalizmu i misijama civiliziranja, ovi narativi su također bili veoma etnocentrični“, kaže Cardao, „i fetišizirali su i egzoticizirali Afrikance, naprimjer.“

Dok su izložba i privremeni spomenik, trajali samo nekoliko mjeseci, ideje koje su promovirali bile su veoma popularne i duboko utjecajne. „Ideja o Portugalcima kao iznimnim kolonizatorima postala je način na koji se prepričava historija i zamišlja Portugal i portugalski narod“, kaže  Cardao. „Pa ipak, traženjem načina da istaknu svoju izuzetnost i koliko su bili drugačiji, oni su naprosto replicirali ono što su radili i ostali evropski kolonizatori.

Brazilski sociolog Gilberto Freyre podsticao je ove ideje 1952. kada je skovao termin „Luzo-tropikalizam“ („Luzo“ se odnosi na Portugalce i na luzitanijanski narod koji je bio među prvim izvornim stanovnicima Pirinejskog poluotoka). „Freyreova teorija je bila da je portugalski kolonijalizam bio izniman, jer su oni bili humaniji od recimo Britanaca ili Belgijanaca, za koje se smatralo da su bili brutalniji i manje tolerantni spram drugih rasa“, kaže Cardao.

Bio je to koristan okvir za režim za režim koji je namjeravao izvoziti hiljade (većinom siromašnih, ruralnih) Portugalaca u svoje kolonije, kako Cardao objašnjava: „Luzo-tropikalizam je postao uobičajena retorika režima…promovirajući ideju da je portugalsko carstvo jedna politička jedinica, raširena preko kontinenata, i multirasna, sa jednim vidom lagane koegzistencije različitih ljudi i kultura, u odsustvu rasne predrasude“.

Život u kolonijama je, međutim, bio daleko od „rasne demokratije“ koju je Freyre romantizirao. Pod pravnim okvirom Estatuta do Indigena – ili Izvornog statuta – domorodački podanici portugalske vladavine imali su inferioran status u odnosu na bijele Portugalce, na osnovu eksplicitnog razumijevanja da su oni manje civilizovani od svojih kolonijalnih gospodara. Jedini način za nebijelce da steknu pristup obrazovanju i drugim privilegijama u kolonijala bio je odricanjem svojih kultura da bi prihvatili katoličanstvo, portugalski jezik i običaje i postigli status „asimiliranih“.

Izrabljivanje i prislilni rad u kolonijama su dobro dokumentovani, pa ipak su luzo-tropikalističke ideje o nepostojanju rasne predrasude kod Portugalaca ostale centralne za portugalski nacionalni identitet i pričanje historije.

„Portugalski režim je aktivno prisvajao i radio na ovim narativima“, kaže Cardao. Kada su druge evropske sile priznale nezavisnost svojih kolonija, Portugal se opirao pozivima da se dekolonizira, čak i pred sve jačim međunarodnim pritiskom kako su godine odmicale: „Ovo je kontekst u kojem je Salazar naredio da se ponovo izgradi Spomenik otkrića.“

Godine 1960, baš kada su lideri afričkog pokreta za nezavisnost kao što je Amilcar Cabral u Gvineji Bisau i Agostinho Neto u Angoli, ustajali na oružje protiv portugalskog kolonijalizma, veća i čvršća verzija Spomenika otkrića našla je svoje stalno mjesto na obali rijeke u Lisabonu. U podnožju je ruža vjetrova (Rosa dos Ventos), najveća mapa-mozaik na svijetu – poklon aparthejdnog režima Južne Afrike portugalskoj diktaturi.

Za Cardao „spomenik robovima će konačno donijeti vizualni kontranarativ ove historije grada…Dominantni narativ koji se povezuje sa ovim nacionalnim predstvljanjima Portugala – to jeste, navodni manjak rasne predrasude kod „tolarantnih“ Portugalaca i manjak rasizma kao rezultat – više ne prolazi. A planovi za gradnju spomenika i orgnizovanje crnačkog pokreta su doveli do ove promjene.“

Portugalska sve asertivnija i politički uključenija crna populacija, sada druge generacija, na čelu je grupe koja u portugalskom društvu traži da se priča kompleksnija i komplikovanija verzija historije. Ovaj Crni pokret je veću pažnju usmjerio na trajno naslijeđe strukturalnog rasizma – u pogledu policijske brutalnosti, jednakog pristupa smještaju i obrazovanju i predstavljanju naprimjer.

Debate koje je pokrenuo pokret Rhodes mora pasti u Južnoj Africi osjete se u Portugalu, sa demonstrantima usmjerenima na kip oca Antonia Vieire, jezuitskog svećenika iz 17. stoljeća, u Lisabonu. U otvorenom pismu u vezi ovog pitanja od četiri portugalska akademika upućenom portugalskom listu Publico, u februaru 2020. je pisalo: „Konsenzus u vezi narativa o značenju i naslijeđu portugalskog kolonijalizma je usahnuo.“

Prisutni su i drugi izazovi. Napredovanje nove, ultradesničarske stranke Chega, stavilo je akcenat na trajnu privlačnost luzo-tropikalističkih ideja – ova stranka je čak održala protest „Portugal nije rasistička država“ u avgustu 2020, u odgovoru na demonstracije pokreta Životi crnaca su važni. U februaru 2021, online peticija je prikupila 15 000 potpisa koja poziva na deportaciju iz Portugala jednog od najistaknutijih antirasističkih organizatora Mamadou Baa, na osnovu tog što se „on ne slaže sa našim kulturama i vrijednostima“.

Ipak, kada novi spomenik zauzme svoje mjesto na Campo das Cebolas ovog proljeća, označit će neriješenu historiju sa trajnom lokacijom na gradskom pejzažu. „Ovo se već dugo priprema“, kaže Kia Henda.

Inicijativu su pokrenuli crni Portugalci, izglasala ga je javnost, a osmislio afrički umjetnik, ovaj spomenik izaziva ne samo način na koji je ova historija do sada bilježena i slavljena u Portugalu, već i ko ima priliku da je priča. „Novi spomenik neće riješiti sve, ali mislim da bi mogao biti sidro“, kaže Cristina Roldao, „za različite uspomene i narative“.