Deset godina dijaloga bez uspjeha: ‘U spor Srbije i Kosova uključiti Tiranu’

Povodom deset godina dijaloga Srbije i Kosova, organizovana je konferencija o tome kako dalje i koje lekcije su se mogle naučiti iz procesa.

Nije bilo nekog suštinskog napretka u dijalogu Kosova i Srbije otkako je Generalna skupština UN-a ovlastila EU da ovaj proces moderira (Reuters)

Prije deset godina počela je prva runda dijaloga između Srbije i Kosova, a početni entuzijazam prvih godina procesa u kojima je potpisano mnogo dogovora sa krunskim sporazumom o normalizaciji odnosa iz aprila 2013, zamijenjen je dugoročnom krizom.

Od blokiranja Srbije da Kosovo uđe u međunarodne organizacije i kosovskim uvođenjem taksi na proizvode iz Srbije i BiH, preko priča o razmjeni teritorije pa do potpisivanja sporazuma u Washingtonu i imenovanja Miroslava Lajčaka kao specijalnog predstavnika EU, deseta godišnjica početka dijaloga dočekuje se bez suštinskog uspjeha.

Međutim, koje lekcije su se mogle naučiti u proteklih deset godina te kakva će biti pozicija Evropske unije i SAD u pregovorima u budućnosti? Da li će domaći faktori utjecati na dijalog, budući da je Kosovo dobilo novu vladu a da će Srbija sljedeće godine imati parlamentarne izbore?

O ovome su raspravljali novinari, profesori i analitičari iz Prištine, Beograda, Zagreba, Beča i Brisela na međunarodnoj konferenciji koju je organizovao Centar za spoljnu politiku iz Beograda u saradnji sa Hanns Seidel fondacijom iz Zagreba.

Orhabruje stav SAD-a i EU

Dragan Đukanović, predsjednik Centra za spoljnu politiku, na početku konferencije podsjetio je da se danas kao i na početku dijaloga koji je otvoren u martu 2011, pojavljuju isti problemi.

Prema njegovom mišljenju, možda je jedan od ključnih dometa oživljenog dijaloga prošle godine bio Vašingtonski sporazum potpisan 4. septembra u Bijeloj kući.

“Iako ga je zaključila Trumpova administracija, dobijamo uveravanja i nove administracije da će se on provoditi. S drudge strane je EU 1. marta prošle godine imenovala specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan, uključujući pitanje dijaloga, Miroslava Lajčaka ali njegovi dosadašnji dometi su više nego skromni. Ono što ohrabruje je razgovor Bidena i predsednice Evropske komisije gde je rečeno da će se EU i SAD preciznije koordinirati po pitanju problema u svetu a posebno je apostrofiran Zapadni Balkan”, kaže Đukanović.

Klaus Fiesinger, direktor Departmana za Centralnu, Istočnu i Jugoistočnu Evropu Fondacije Hanns Seidel iz Zagreba, uporedio je dijalog sa sporazumom koji je postojao između Zapadne i Istočne Njemačke i regulisao njihove odnose.

“I taj sporazum su različito tumačile različite države. Za zapadne Nijemce taj sporazum je bila nova osnova za mogućnost za reunifikaciju Njemačke, a za istočne je to bio jedan korak dalje za njihovo priznavanje na međunarodnom nivou. Znam da se to vrijeme ne može porediti sa ovim, ali hoću da kažem da postoje mogućnosti da se premoste suprotstavljeni stavovi i da možemo da razgovaramo. I srednje rješenje je bolje od nikakvog.”

‘Bolje razgovarati nego ratovati’

Ivan Vejvoda, stalni naučni saradnik na Institutu društvenih nauka u Beču, te nekadašnji savjetnik za vanjsku politiku Srbije premijera Zorana Đinđića, istaknuo je da je bitno držati se maksime da je bolje da se razgovara nego da se ratuje, iako se radi o minimalističkom pristupu.

“Zoran Đinđić je dolazio u kancelariju svakoga dana i govorio moramo što pre da rešimo Haški tribunal, odnosno izručivanje optuženih Hagu, i kosovski problem. U jednom razgovoru koji je imao pet dana pre nego što je mučki ubijen… on je rekao da čita dosta o srpskoj istoriji te da svaki put kada trebamo da napravimo iskorak ka demokratiji ubaci se ili nastane problem Kosova. Mislim da smo i dalje u tom začaranom krugu i pored toga što su se ipak neke stvari pomerile”, kazao je Vejvoda.

On se zapitao da li strane u dijalogu žele da slijede primjer Indije i Pakistana i da 70 godina imaju jedno neriješeno pitanje ili da budu kao Kipar gdje 45 i više godina nije riješeno pitanje između grčke i turske zajednice.

“Imamo pomalo geopolitičku sreću što smo na evropskom kontinentu, i što smo okruženi zemljama EU i NATO, ali potrebna je politička volja i hrabrost, ako želimo dobro svojim narodima.”

Lični motivi učesnika u dijalogu

Za kosovskog analitičara Behlula Beqaja, iz perspektive Kosova, ovaj desetogodišnji proces bio je više koncentrisan na lične motive nego neki cilj.

“Pravi cilj svih poteza koji su bili povučeni tokom ovih godina je bio da se spasi Hashim Thaci koji je na kraju otišao u Hag i mislim da smo zato imali ovakvu jednu situaciju da ponavljamo iste stvari.”

Međutim, kako je istaknuo Beqaj, sada postoji drugačiji kontekst, i međunarodni i unutrašnji, što opet ne znači da će biti moguća uspješna realizacija sveobuhvatnog sporazuma u daljem toku procesa.

“Nije više ista slika sa istim akterima, koji su imali manje-više lične motive, imamo novu američku administraciju koja za razliku od Trumpove drugačije promišlja eventualni krajni ishod samim tim što pokušava u sinergiji sa evropskim partnerima da nađe najbolje rješenje između Kosova i Srbije. Međutim, to ne znači da ćemo imati rješenje, jer je pitanje dijaloga za Albina Kurtija rangirano na četvrtom mjestu prioriteta, poslije zapošljavanja, pravde i epidemije.”

Ipak, Beqaj smatra da je za vladu Kurtija prioritetno da ispuni naslijeđenu obavezu a to je provođenje sporazuma o Zajednici opština sa srpskom većinom, jer je to ratifikovao i Parlament Kosova. Stoga, dodaje, Kurti mora da se ponaša institucionalno i implementira tu obavezu, iako je glasao protiv nje.

‘Utopijski sporazum’

Gjeraqina Tuhina, novinarka iz Brisela, govorila je o dijalogu iz perspektive Evropske unije i izvještavanja o tom procesu te je podsjetila kako se njemu pristupalo drugačije u toku deset godina.

“Dok je Chatrine Ashton donekle proizvela neki dogovor iz aprila 2013, Federica Mogherini je bukvalno ostavila stranama da otvore bilo koja pitanja, čak i ona koja su u suprotnosti sa evropskim vrijednostima. Ovdje govorim o pitanju razmjene teritorija. I Vučić i Thaci su priznali da se o tome razgovara. Drugi element koji je čak bio ozbiljniji – potpuna amnestija za ratne zločine, što se vjerovatno nadovezuje na interese jedne osobe koja je učestvovala u ovom dijalogu, o kojima je govorio i gospodin Beqaj. Strane to nikad nisu priznale, ali su evropske diplomate novinarima govorile da su izrazito zabrinute zbog toga. Mandat specijalnog predstavnika EU u obliku Miroslava Lajčaka je malo širi i nedefinisan, ne postoji cilj niti vremenski okvir. Jedini cilj je, kako se govori, sveobuhvatni sporazum koji bi riješio sva pitanja, što zvuči utopijski jer čak ni razvijene države nemaju međusobne sporazume kojima su riješena sve pitanja.”

Sve to pokazuje, kako kaže Tuhina, da pitanje statusa jeste suština dijaloga, odnosno međusobno priznanje.

“Međutim, Srbija neće biti u poziciji da bude uz zid da prizna Kosovo, to se može desiti samo prije njenog članstva u EU, a imajući u obzir kako taj proces ide, govorimo o još jednoj dekadi.”

‘Uključiti i Tiranu vodeći se primjerom Dejtona’

Dejan Jović, profesor na Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, slaže se da će se i narednih deset godina razgovarati o ovome. Za sada je, prema njemu, uspjeh dijaloga što je uspostavljena ravnoteža između tri aktera – Brisela, Beograda i Prištine.

“Tu nema aktera kao što je Tirana, iako ja mislim da će neizbježno biti involvirati Tiranu kao što je bilo u slučaju Bosne i Hercegovine i Dejtonskog sporazuma, gdje je bilo neophodno involvirati susjedne zemlje.”

Prema mišljenju Jovića, sve tri strane su u situaciji u kojoj su sve alternative lošije ili nemoguće i stoga će dijalog, odnosno status quo i stanje “čardak ni na nebu ni na zemlji”, trajati i narednih deset godina.

“EU nema namjeru primiti Srbiju u svoje članstvo, niti sada niti u doglednoj budućnosti, s moje pozicije je to loše i pogrešno. EU nema što ponuditi ni Beogradu ni Prištini, osim da održava status quo ili da ne dođe do nekih kardinalnih promjena kao što je promjena granica. Unija je postavila Zapadi Balkan u poziciju čekaonice Godoa, izgubila je snagu koju je mogla imati, i ne može biti ništa drugo do moderator, koji uključuje i isključuje mikrofon. Snaga EU na Zapadnom Balkanu je oslabila.”

Jović ipak misli da i Srbiji i Kosovu odgovara ovaj status, jer za Srbiju pitanje Kosova ostaje neprihvatljivo i njegovo priznanje se neće dogoditi ni dan prije ulaska u EU, jer to je riskantno a i stvorilo bi veliku nestabilnost u regiji, pogotovo u BiH i Crnoj Gori. Druga mogućnost koja nije poželjna niti moguća za Beograd jeste reintegracija Kosova u Srbiju, i Beograd ne radi na tome ni vojno ni diplomatski. Srbiji bi, kako kaže Jović, bilo lakše prihvatiti ujedinjenje Kosova sa Albanijom, nego ga priznati. Međutim, to nije moguće, jer EU to neće dozvoliti kao ni razmjenu teritorija.

“Srbija Kosovo prebacuje u sferu želje, imaginacije. Također to stvara motiv za narativ o neprijateljima, nerazumijevanju, marginaliziranju Srbije u međunarodnoj zajednici i omogućava da se stvori narativ o tome zašto se treba oslanjati na Rusiju i Kinu a ne Zapad.”

‘Ne postoji konkretan cilj’

Agron Bajrami, glavni urednik Koha Ditore, ističe da je glavna lekcija za njega u ovih deset godina da ništa ne može da se postigne bez konkretno postavljenog cilja, a on evidentno ne postoji. Stoga je za njega najveći problem “konstruktivna nejasnoća” koja dozvoljava svim stranama da dogovore tumače na svoj način, zbog čega je implementacija na terenu nemoguća.

“Ono što se naziva normalizacijom odnosa je eufemizam koji bi trebao prikriti nemogućnost strana u pregovorima, a i EU i SAD, da zajednički dođemo do formulacije koja je ne samo zajednička nego i eksplicitna u onom što mi želimo postići ovim procesom.”

Bajrami smatra da je glavna lekcija i za Srbiju i za Kosovo da ko god bude dio pregovora  i dijaloga mora imati većinu ne samo u parlamentu, nego i većinu javnosti iza sebe.

“Gospodin Kurti nije pobijedio na izborima na temi integracije s Albanijom, nego na temi korupcije. Postavlja se pitanje zašto Kosovo u zadnjih deset godina nije bilo u stanju boriti se sa korupcijom, a odgovor je u dijalogu. Dijalog je služio za kosovske aktere, on je omogućio da EU zatvori oči pred tim problemima dok god se odvija dijalog.”

Stefan Surlić, asistent na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, smatra da je dijalog ipak bio donekle uspješan, jer je rezultirao sa više od 50 različitih dokumenta.

“Govorimo o značajnom naporu da dijalog ima neke rezultate i oni jesu opipljivi u poređenju sa 2012, ali ja ne bih umanjio ni značaj tehničkih dogovora… Ako se spustimo na nivo građana koji žive tu podelu možemo videti da je njima mnogo lakše nego 2012. Ne treba smetnuti s uma ni da je Sever integrisan u institucije Kosova, da su sprovedni izbori po zakonima Kosova… Što se tiče srpske strane ona ima pravo da bude nezadovoljna što nije primenjena Zajednica srpskih opština.”

Učesnici konferencije su se složili da je u cijelom procesu najbitnija odlučnost lidera. Dijalog su uporedili i sa pregovorima između Sjeverne Makedonije i Grčke, gdje je javnost obje zemlje bila protiv sporazuma o rješenju spora oko imena, ali su lideri ipak imali hrabrosti da ga provedu.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO