Bojan Glavašević: Regiji su potrebni prijateljski odnosi kakve imaju skandinavske zemlje

Rat i lična tragedija kod njega su dodatno stvorili otpor prema politici nacionalizma, ali i potakli potrebu da se direktno uključi u kreiranje sigurnijeg društvo za buduće generacije.
Bojan Glavašević iz Kluba zastupnika zeleno lijevog-bloka jedan je od najglasnijih u hrvatskom Saboru.
Vjeruje kako zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije imaju perspektivu, uprkos krvavoj prošlosti, kao i to da Hrvatska, članica EU-a i NATO saveza, može učiniti mnogo u procesu stabilizacije jugoistoka Evrope.

• Vašeg oca Sinišu Glavaševića, novinara, ubile su srpske paravojne postrojbe tokom bitke za Vukovar 1991. Posmrtno je odlikovan 2011. godine. Kako bi se karakter vašeg oca uklapao u današnju Hrvatsku?

– Vjerojatno vrlo slično kao što se i moj karakter uklapa u današnju Hrvatsku, ili karakter bilo kojeg slobodnomislećeg ljudskog bića koje voli svoju zemlju, i želi graditi prijateljske odnose sa svim dobrim ljudima u susjednim zemljama. On je bio prije svega Vukovarac, a onda i Sarajlija, jer je Sarajevo grad njegove mladosti, grad u kojemu je imao dobre prijatelje, u kojemu je upoznao ljubav svog života. Bio je čovjek široke duše, i znao je da ga različitost može samo učiniti bogatijim, da ga nikako ne može ugroziti. Ovaj strah od različitosti vidim kod mnogih nacionalista danas.

• Premda ste doživjeli osobnu tragediju, puput, recimo, bosansko-australijskog umjetnika Saidina Salkića čije su strijeljanje oca ‘Škorpioni’ snimali kamerom ni vi se danas ne bavite mržnjom. Tražite integrirajuće elemente u postjugoslovenskim zemljama?

– Mojoj je generaciji rat oduzeo djetinjstvo, i zauvijek nas promijenio. Imam osjećaj kao da na naša ramena pada teret saniranja štete koju su napravili ideološki očevi i majke ratova devedesetih. Mojoj generaciji Jugoslavija ne nedostaje, između ostaloga zato što je ona doticala vrlo malen dio naših života. Kao aktivist i političar borim se da moja zemlja doista bude „kuća za svu našu decu”. S prijateljima iz susjednih zemalja – Sašom Magazinovićem, Balšom Božovićem, Aleksandrom Jerkov i još nekoliko dragih ljudi – nedavno sam započeo nešto što se zove Akademija za razvoj demokracije, upravo s idejom da zajednički popravimo barem dio štete koju je rat napravio, da gradimo poštene i prijateljske odnose, koji će našim domovinama i ljudima omogućiti da u budućnosti žive sigurnije, zdravije živote, i da naše zajednice budu osnažene tako da nam se rat više nikada ne ponovi.

• Ali, ne razmišljaju svi na taj način. Tokom posjete delegacije iz Srbije Kninu ponovo se govorilo o „srpskom okupiranom teritoriju“.

– Nacionalizmu i mržnji uvijek se treba suprotstaviti jasno i glasno. To su danas krezubi ostatci ostataka davno poraženih ideologija i sjene nekih političkih mračnjaka koji u svojim haškim ćelijama nisu bili u stanju pogledati u ogledala vlastitih poraza. Godina je 2021. Čovječanstvo ozbiljno razmišlja o kolonizaciji Marsa, borimo se zajednički protiv pandemije i klimatskih promjena, Dubioza kolektiv ima robota izrađenog na 3D printeru u BiH za člana benda, a neka budala misli da je za Srbiju i Srbe i dalje najvažnija neka nacionalistička fantazmagorija stara nekoliko stotina godina. Takvima je i sadašnjost, a kamoli budućnost, daleko iznad spoznajnog horizonta. Na njihove gluposti ne treba šutjeti, ali fokus nam mora biti na važnijim stvarima.

• Nedavno ste rekli da bi Hrvatska morala snažnije podržati Sjevernu Makedoniju i pomoći u deblokadi bugarskog veta. Zalažete se i za iskreniju pomoć Hrvatske Bosni i Hercegovini. Ima li Hrvatska zaista utjecaj i mehanizme da ‘povuče’ regiju u EU, ili se ta snaga precjenjuje?

– Ja bih to rekao ovako: Hrvatska, kad bi odlučila biti prava prijateljica svojim susjednim zemljama, mogla bi zbilja povući regiju u EU, ali na način da bi pomogla zemljama u susjedstvu da se osnaže iznutra. Tu je i mehanizam razvojne pomoći i suradnje koji se trenutno uopće ne koristi na način koji vodi prema tom cilju, a mogao bi. Ja ne želim da Hrvatska bude „superiorna” svojim susjedima, niti da se na takav način prema njima postavlja. Politika ne mora biti „igra nultog zbroja” u kojoj netko mora izgubiti da bi netko drugi pobijedio. Želim da Hrvatska svojim susjedima pruži ruku i pomogne im da se razvijaju. Želim da imamo prisne i prijateljske odnose, da imamo međusobno povjerenje kakvo imaju skandinavske zemlje, i da otvorene probleme i pitanja možemo rješavati ili, ako to nije moguće, o njima razgovarati hladne glave i bez nacionalizma.

• Hrvatska Vlada, uključujući premijera Plenkovića, kaže da je najveći zagovornik EU budućnosti Bosne i Hercegovine. Slažete li se sa tom ocjenom?

– Andrej Plenković je najveći zagovornik HDZ-a Bosne i Hercegovine. Njegova politika prema BiH ne odražava skrb i brigu za BiH, pa čak ni za sve Hrvate iz BiH, nego baš kako sam rekao: to je prije svega briga za budućnost Dragana Čovića i HDZ-a BiH. Moja kolegica Sandra Benčić i ja u Saboru smo bili vrlo kritični prema Plenkoviću i njegovoj politici prema BiH, i nastavit ćemo biti kritični dok god ta politika štiti interese, a pogotovo one kriminalne, raznih pojedinaca i grupa koje su Plenkoviću podobne. Od takve politike nemaju koristi ni Hrvatska, ni Bosna i Hercegovina, ni Hrvati u Bosni i Hercegovini, ni Europska unija. Od takve politike korist imaju isključivo HDZ u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a još više pojedinci poput Čovića i Plenkovića. Ta korist nije javna, dakako. Ona je prije svega privatna. O tome je mnogo govorila Sandra Benčić u svom govoru, o kojemu ste i vi pisali.

• Da ne biste došli u poziciju da vam glasači spočitaju da radite za interese susjednih zemalja, objasnite zašto je sređena regija korisna i za samu Hrvatsku?

– Nikome ne može biti dobro ako živi u sredini u kojoj nije dobro. Na primjer, ako je korupcija problem u okolnim zemljama, to utječe na našu trgovinsku razmjenu, na lakoću poslovanja, na rješavanje sporova na sudovima, na sigurnost naših građana u tim zemljama – sve to utječe i na naše građane i njihove živote. Osim toga, Ustav Republike Hrvatske proklamira našu posvećenost demokraciji, i  poštenim, prijateljskim odnosima sa svima, pa tako i susjednim zemljama. Našim građanima je u interesu da u svim susjednim zemljama mogu dobiti jednak ili bolji tretman, bilo da je riječ o studiranju, potrošačkim pravima, sigurnosti ili nečem drugom. A ako tim zemljama treba pomoći da dođu do toga, onda Hrvatska treba tražiti načine da to i učini. Već sam spomenuo razvojnu pomoć kao jedan dobar a nedovoljno iskorišten mehanizam, a tu su i druge stvari, poput pomoći u posredovanju kod sporova, kao što je onaj između Bugarske i Makedonije, ili zagovaranje – što, usput budi rečeno, Andrej Plenković i radi, samo za nešto što nije dobro ni za BiH ni za Hrvatsku. Tu mislim na zagovaranje podrške za izmjenu izbornog zakona u Bosni i Hercegovini.

• Bili ste kritikovani zbog zagovaranja Zakona o civilnim žrtvama rata, no danas je taj zakon ponovo u fokusu hrvatske javnosti. Šta se u međuvremenu promijenilo?

– Samo vlast.