Darko Cvijetić: Živimo permanentno poraće

‘Vrijeme u kojem živimo ne može se nazvati mirom, već odsućem rata.’

Darko Cvijetić, autentičan pjesnički glas kojim su progovorile žrtve rata devedesetih (Davor Puklavec/PIXSELL)
Darko Cvijetić, autentičan pjesnički glas kojim su progovorile žrtve rata devedesetih (Davor Puklavec/PIXSELL)

Kada je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u “zlatnom dobu” socijalizma, Prijedor dobio dva solitera, Darko Cvijetić bio je u cvijetu mladosti, proživljavajući najljepše godine tog perioda. Crveni soliter u kojem je bio smješten i njegov dom, simbol zajedništva, bratstva i jedinstva, devedesetih godina prošlog stoljeća se, baš kao i bivša Jugoslavija, urušio pred njegovim očima kao kula od karata.

Upravo će buđenje nacionalizma koje je radnike pretvorilo u ratnike, komšije i braću u neprijatelje, a momcima iz školskih klupa obuklo uniforme i poslalo ih u rovove, te ratne strahote iza kojih su ostali logori smrti, na hiljade žrtava i nikad zaliječene rane, postati opsesivna tema koja će se neprestano prožimati kroz Cvijetićevu poeziju i angažman u pozorištu.

Izuzetak nije ni njegov izlet u prozu, koji je napravio romanima Schindlerov lift i Što na podu spavaš, kojima je, stavljajući fokus na (ne)mogućnost izbora između dobra i zla, koji, kako kaže, podjednako čuče u nama, još jednom progovorio o brojnim teškim temama, istvoremeno žrtvama dajući glas.

Njegov roman prvijenac – Schindlerov lift – uskoro će, pod rediteljskom palicom Kokana Mladenovića, a u produkciji sarajevskog Kamernog teatra, dobiti pozorišnu verziju.

  • U Kamernom teatru 55 uveliko traju pripreme za predstavu Schindlerov lift. S obzirom na to da ste neizostavan dio ovog stvaralačkog procesa, a da ste dugo, odnosno cijeli svoj život, u pozorištu, kako Vam izgleda taj proces i kakva su Vaša očekivanja?

– Izgleda, zapravo, vrlo studiozno. To je jedan meni potpuno novi ugao gledanja na stvari. Ja jesam čitav život u teatru, ali nikada nisam bio u poziciji da gledam sopstveni roman u prenosu u sasvim drugu umjetnost. Kada se to događa pod rediteljskom palicom takvog majstora kakav je Kokan Mladenović uz Kamerni teatar koji je, nogometnim rječnikom rečeno, Barcelona, koji je, po mojem skromnom sudu, trenutačno najbolji na prostoru bivše Jugoslavije, onda je sam taj proces čudo i prisustvovati tom procesu na bilo koji način je na jedan način škola.

Ja sam tu više u poziciji učenika, nego što sam u poziciji nekog aktivnog sudionika. Roman sam napisao i sada gledam kako on raste u jednoj drugoj saksiji, kako taj cvijet biva zalivan vodom i kako biva prinošen na svjetlo na jedan potpuno drugačiji način. Meni je to čisto čudo.

  • S obzirom na to da govorimo o romanu specifičnog jezika i forme, da li ga je i koliko teško prenijeti u drugi medij?

– Znate kako, Kokan Mladenović je majstor i njegov način komuniciranja, način razmišljanja o teatru je vrlo specifičan. To je jedno, rekli bi, na prvu loptu, Brechtovsko poimanje teatra koje zapravo traži od glumaca jedan puni angažman i u intelektualnom smislu, ne samo zanatskom, glumačkom. Kokan je, zapravo, demontirao, dekonstruirao roman i onda ga ponovno s glumcima, uz moju malu, sitnu asistenciju, dovodi u neki drugi život, jedan novi prostor.

Moja malenkost u cijeloj toj priči je čisto svedena na jednu pomoćnu dramaturšku crtu, tek tako da se ne bismo recimo previše udaljili ili previše otišli lijevo ili desno. Moje dramaturške intervencije su vrlo sitne, dramaturg je Vedran Fajković i on je gotovo potpuno dramaturški sredio predstavu, a ja neke scene malo dijaloški dorađujem, nešto “očistim” da bismo dobili jasnu sliku itd. Tako da je zapravo taj prijenos romana u drugi medij, kako rekoh maloprije, čudo i prisustvovati tom čudu, pa makar ovaj kroz odškrinuta vrata, je zapravo fantastično.

  • Schindlerovim liftom, a potom i romanom Što na podu spavaš otvorili ste brojne teške teme, stavljajući fokus na zlo koje čuči u skoro svakome od nas i čeka svoj trenutak. Jesmo li po prirodi zaista takvi, dominira li zlo?

– Mi nažalost živimo neko permanetno poraće, jer vrijeme u kojem živimo ne može se nazvati mirom, već odsućem rata. Tako da je to neprekidno dominantna tema u javnom diskursu, gdje god da dotaknete – od kinematografije, teatra umjetnosti, sporta, politike nadasve, ekonomije.

Mi smo zapravo prožeti jednom vrlo frustrirajućom pozicijom koja nikako da počne da razmišlja i da se odvaja od nekakavog postratnog doba, mi smo već duboko u 21. stoljeću, a čini se da je naša svijest i dalje ostala u negdje devedesetim godinama prošloga stoljeća. Čini se da nismo u stanju da se odvojimo od tog načina razmišljanja da bismo mogli na jedan adekvatan način odgovorimo budućnosti naše djece ili naših unuka.

Ja sam također dosta govorio o tom tinjajućem zlu, jer mislim da svaki čovjek u sebi ima podjednak nanos dobroga i zlog i da bi trebalo da nekim svojim rastom, svojom intelektualnošću, svojim propitivanjem neprekidnim, svakodnevnim samog sebe, to zlo na neki način civilizira, da ga svede na mjeru koja je podnošljiva i da ga ljubav prema bližnjem, prema drugome, gotovo potpuno potisne. Čovjek zapravo sam bira da li će da bude na strani svjetla ili će da bude na strani tame i taj izbor je prepušten svakoj pojedinačnoj svijesti. Dakle, ako svako radi na tome da utiša zlo ono će na nekom općem planu bivati manje i mi ćemo imati veću šansu za neku bolju, pristojniju, drugačiju budućnost.

  • Ratne strahote koje su se devedesetih godina prošlog stoljeća dogodile na području Prijedora okupirale su vaš umjetnički rad. Koliko je važno da umjetnost tretira takve događaje i kakva je njena uloga kada govorimo o suočavanju s prošlošću?

– Ja smatram da je društvo stvarno zakazalo u gotovo svim segmentima, pogotovo u institucijama koje su zapravo zadužene za suočavanje s onim što je dio naše bliske ili daleke prošlosti ili istorije i da tako na neki način konzumaciju prošlosti prebacimo u pozitivnu sliku budućnosti. Umjetnost, po meni, nema nikakav zadatak, ona ne koristi ničemu, ona se zloupotrebljava. Umjetnost je jedna vrlo opasna “igračka” koju nikako nije uputno koristiti u dnevno-politčke ili slične svrhe. Ali, na drugoj strani, umjetnost ima beskrajnu moć da upravo to suočavanje sa nekom našom neljudskošću u nekom datom momentu, ima moć da vas direktno suoči s tim i da vas na neki način ponovo oljudi, da počinjete bivati ponovno čovjek od mesa i krvi koji ima tu ljudsku crtu jačom od svih institucija koje nas ubjeđuju da je bilo ovako ili onako.

Prema tome, ako je moja mala umjetnost uspjela jednog čovjeka promijeniti ili ga navesti da se na jedan moment zaustavi i kaže “čekaj čovječe, pa dobro, šta sam ja činio tad, a kakva je bila moja uloga u cijeloj toj priči?”, moguće da je to već zapravo promjena svijeta. Ako umjetnost ima neki zadatak, ja bih volio da je to taj.

  • Schindlerov lift konstantno se pominje kao metafora vremena i zemlje koje više nema, ali ja bih rekla da je također metafora vremena u kojem živimo danas, možda čak i budućnosti. Krv djevojčice koja je stradala u tom liftu još uvijek je tu, sveprisutna, podsjećajući nas na strahotna dešavanja i dajući nam do znanja da vrijeme ne liječi ništa.

– Potpuno ste upravu, znate, ta metafora Schindlerovog lifta je doista takva kako ste je naveli. Ja sam živio najljepše doba te socijalističke Jugoslavije i onda tih ranih devedesetih godina smo bili svjedoci kako se nama bukvalno pred očima ruši svijet u prašinu, kako taj isti crveni soliter zapravo nestaje, kako tone u sopstvene temelje, gutajući sve one koji su u njemu. Kad kažem crveni soliter u Prijedoru, ja naravno ne mislim bukvalno na soliter u Prijedoru, čak su Talijani i Nijemci pitali da li je crveni soliter oznaka komunizma ili socijalizma. Ne, on je od crvene cigle pa smo ga mi klinci prozvali crveni soliter.

Ali tačno je, to je metafora i priča o bilo kojem soliteru, jer taj je soliter mogao da bude u Splitu, u Beogradu ili Zenici. Dakle, bilo gdje, zapravo, bi se postigla ista priča. Radi se o tome da je uvijek i svuda većina bila okrenuta naspram manjina, a manjina je uvijek bila ta koja je bila progonjena. Govorimo sada o nekim nacionalnim odrednicama, ali je tako, nažalost.

Mi živimo doba gdje je zapravo svaka manjina odmah proglašena za stranca i za drugost, a drugost nam je kroz čitav javni diskurs predstavljena kao gotovo neprijateljska, iako, naravno, nije tako. Tako da je to jedna fuzija fikcije i fakcije gdje se ti dokumenti, zapravo, ja to volim reći Kišovim jezikom, rasplesuju i postaju literaturom. Jer puka dokumentacija, puki dokumenti nisu nikakva literatura i to preprlitanje fakcije i fikcije donosi jeda konglomerat, jedno čudo literalizacije.

To je bila neka moja zaumna namjera kod oba romana – Schindlerov lift i Što na podu spavaš – dakle, pokušaj da se na neki način ožive nama već gotovo 30 godina od nas odmaknute stvari, ljudi, mrtvi ljudi, ljudi koji nemaju više moć da progovore, žrtve, meni je bila namjera dati žrtvama glas, dati kostima usta, da na neki način ti ljudi ne budu naše puko sjećanje.

  • Govorimo o romanima koji se čitaju u jednom dahu, a poslije kojih čovjeku treba mnogo da ih svari i dođe sebi. No, ipak, Schindlerov lift ostvario je zavidan uspjeh širom regije i donio vam značajne nagrade, a sve su prilike da će taj put slijediti i Što na podu spavaš. Jeste li to očekivali?

– Kada sam napisao Schindlerov lift, mislio sam da će on zauvijek ostati u ladici. Onda sam taj rukopis bojažljivo ponudio mojim prijateljima Selvedinu Avdiću, Semezdinu Mehmedinoviću i gospodinu Miljenku Jergoviću da ga pročitaju i kažu mi svoje mišljenje. Halo efekt tih ljudi mi je potvrdio da se radi o nečemu što bi svakako trebalo da se pojavi u javnom diskursu.

Kada je roman izašao, i jedan i drugi, počela su da se događaju čuda tih nagrada. Vrlo je interesantno gledati kako recimo Što na podu spavaš, koji je istodobno objavljen kod nas, u Beogradu u Zagrebu, utječe na ljude i pratiti kako ljudi promatraju stvari iz drugačijih rakursa.

  • Toliki vremenski period i geografski prostor ste u dva navrata uspjeli krajnje minimalističkim pristupom pjesnika smjestiti na stotinjak stranica. Koliko Vam je to što ste prije svega pjesnik pomoglo u tome, zbog čega ste se u konačnici odlučili za prozu i koliko je izazovan bio taj poduhvat?

– Ja se dugo bavim poezijom, tako da je poezija zapravo moja vokacija, ovo su moji izleti u prozu koji uopće ne moraju da rezultiraju nekim trećim romanom. Ja poeziju pišem svakodnevno i ona me naučila ekonomizirnju jezika, korištenje vrlo malo riješi da bi se pokušalo kazati što više, tako da moji romani su zapravo produžene pjesme, to je na neki način čisto pjevanje koje se dotiče s proznim elementima, dokumentima i na taj način im daje udisaj jezičkog miljea i svijeta.

Jezik je čudo i vrlo je lijepo kad od poezije dobijete na znanje da možete u dvije rečenice reći ono na šta pisci ponekad potroše čitava poglavlja. Ja sam se plašio velike i duge naracije, tako da sam i kod jednog i kod drugog romana radio na tom tzv. odbacivanju. Prvo sam stvorio jedan vrlo veliki materijal, a onda sam odbacio sve što sam smatrao da je suvišno.

Moja namjera jeste bila da moji čitatelji knjigu uzmu u ruke i ne ispuštaju je, da ih knjiga odmah uzme za vrat i da se ne odvojite od nje narendih nekoliko sati.

  • Mislite li da ćemo u budućnosti uspjeti skinuti taj teret prošlosti i uspjeti živjeti normalnim životima ili je to previše utopistički postavljeno, baš poput Jugoslavije ili života u crvenom soliteru?

– Ja želim vjerovati da će ta budućnost biti dohvatljiva našim unucima, ako ne našim kćerima i sinovima. Ja ipak vjerujem da recimo taj jezik ujedinitelj, taj jezik koji svi razumijemo od Sutle do Makedonije, dakle taj jezik koji je isti, možete ga zvati kako god želite, on je razumljiv svakome, da je on na neki određen način velika zaostavština za neku budućnost, jer mi smo naprosto okrenuti jedni ka drugima.

Mi smo svi Slaveni, mi smo svi Južni Slaveni, moguće je da da ćemo, da bismo uopće opstali u jednom takvom konglomeratu kakva je evropska zajednica, biti neophodno da se na neki način udružujemo. To se ne mora zvati niti Jugoslavijom, niti Južnom Slavijom, niti ne znam kako, ali ta neophodnost da bismo mi mogli ravnopravan partner sa Holadnijom, Danskom, Njemačkom, morat ćemu imati tu neku integrativnu točku oko koje ćemo se okupljati. Ja ne znam kako će se ona zvati, ali želim vjerovati da je budućnost ipak lijepa.

Izvor : Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO