Otkud tolika moć mijanmarskoj vojsci?

Piše: Hunter Marston

U ranim satima 1. februara mijanmarske snage sigurnosti pritvorile se nekoliko viših izabranih političkih lidera, ministara i aktivista u glavnom gradu Naypyidawu i širom države.

Među uhapšenima su bili i državna vijećnica Aung San Suu Kyi te U Win Myint predsjednik njene stranke, Nacionalne lige za demokratiju (NLD), koja je osvojila veliku većinu na izborima 8. novembra. Meta vojske bili su i članovi Generacije 88, prodemokratskog pokreta koji je pretrpio godine progona nakon studentskih protesta širom države 1988. godine, koje je brutalno ugušila vladajuća vojna hunta.

Kasnije tog dana je na TV stanici Myawaddy, koja je u vlasništvu vojske, objavljeno kako su su oružane snage preuzele kontrolu nad političkim institucijama države i kako je prvi potpredsjednik U Myint Swe, koji je služio kao privremeni predsjednik, prebacio sve ovlasti (izvršnu, zakonodavnu i sudsku) na glavnokomandujućeg vojske, generala Min Aung Hlainga, na jednu godinu. Vojska je pokušala opravdati puč navodnim obimnim prevarama na novembarskim izborima i tvrdeći kako ima ustavno pravo preuzeti vlast u vanrednim okolnostima.

Pritisak zbog zločina nad Rohinjama

U odvojenom saopćenju na Facebook stranici vojske se navodi da će Tatmadaw (kako je mijanmarska vojska poznata na burmanskom jeziku) održati “slobodne i poštene opće izbore“ krajem godine, koji će “prikazati pravu višestranačku demokratiju… s potpunim balansom i poštenjem“.

Ova dešavanja su označila kraj mijanmarskog kratkog iskustva s demokratijom, koje je počelo 2011. godine, kada je Tatmadaw, koji je na vlasti od 1962. godine, proveo parlamentarne izbore i druge reforme.

Svjetski lideri i međunarodne institucije su brzo osudili vojni udar i tražili da mijanmarska vojska odmah oslobodi političke zatvorenike i poštuje rezultate izbora. No, ne očekuje se kako će vojska, koja sebe smatra čuvarom nacionalnog jedinstva, poštivati uskoro ove pozive. Ona je navikla na jak međunarodni pritisak – u posljednje vrijeme zbog zločina počinjenih nad Rohinjama 2017. godine – i vjeruje kako može upravljati državom po svome nahođenju.

Pa, otkud ta trajna kontrola Tatmadawa nad mijanmarskim političkim sistemom?

Vojska je najmoćnija institucija Mijanmara (nekada Burme, dok vojska nije promijenila ime države 1989. godine) od proglašenja nezavisnosti od Velike Britanije 1948. godine.

General Aung San, kreator nezavisnosti Mijanmara i otac pritvorene Suu Kyi, osnovao je Nacionalnu armiju Burme uz pomoć Japana početkom 1940-ih. Ubijen je 1947. godine, no njegova zaostavština je živjela u vojsci, pa je Tatmadaw nastavio uživati jaku podršku javnosti u godinama koje su slijedile kao institucija koja je oslobodila državu od kolonijalne opresije.

Zloglasni ‘burmanski oblik socijalizma’

Vojska je imala nekontroliranu vlast nad državnom političkom scenom od samih početaka. Kako poznati burmanski historičar Thant Myint-U navodi u svojoj nedavnoj knjizi Skrivena historija Burme: Rasa, Kapitalizam i Kriza demokratije u 21. stoljeću, “moderna država Burma je nastala kao vojna okupacija“.

Nakon kratke ere kvazidemokratije, vojska je, predvođena generalom Neom Winom, preuzela kontrolu nad Burmom državnim udarom 1962. godine. Nakon puča, vojska je odmah zabranila rad svih opozicijskih stranaka i nacionalizirala sve veće kompanije u državi. Također je uvela zloglasni “burmanski oblik socijalizma“, ideologiju koja je dovela do ekonomskog razaranja bez presedana i skoro potpune izolacije Mijanmara od međunarodne zajednice.

Burmanski narod, predvođen studentskim aktivistima, 1988. godine je širom države organizirao proteste protiv loše ekonomske politike vojne hunte i tražio demokratske reforme. Demonstracije su naišle na brutalan odgovor vojske i blizu 5.000 osoba je ubijeno.

Vojska je ugušila proteste, no nije uspjela ušutkati sve glasnije pozive za demokratiju i izgubila skoro svu podršku javnosti. Iste godine je Aung San Suu Kyi osnovala NLD i počela vršiti pritisak na vojsku da organizira izbore.

Povinuvši se domaćem i stranom pritisku, vojska je organizirala izbore, na kojima je uvjerljivo slavio NLD. No, hunta je odbila priznati izborne rezultate i odredila kućni pritvor za Suu Kyi. Tatmadaw je obećao organizirati nove izbore i predati vlast civilnoj vladi nakon kreiranja novog ustava, ali to se nije desilo 18 godina.

Ustav koji odgovara (samo) Tatmadawu

Nakon skoro dvodecenijske vladavine željeznom rukom, Tatmadaw je sam napravio novi Ustav 2008. godine. Potom je održao kontraverzni ustavni referendum, na kojem nije učestvovala opozicija, i samo dva dana nakon što je ciklon Nargis poharao državu. Uprkos odbacivanju referenduma od NLD-a kao “prevare“ i upita međunarodne zajednice za njegovu legitimnost, Tatmadaw je objavio kako je nacrt ustava prihvaćen s velikom javnom podrškom i odmah je stavljen na snagu.

Novi Ustav je sačuvao vojnu kontrolu nad vlastima tako što je njime rezervirano 25 posto svih mjesta u državnom i lokalnim parlamentima za aktivne vojne zvaničnike. Ovaj aranžman je Tatmadawu dao de facto ovlasti da blokira sve ustavne reforme koje bi civili u parlamentima mogli predložiti.

Prema novom Ustavu, koji je i danas na snazi, vojska je, također, očuvala kontrolu nad državnim industrijama, kao što su rudarstvo, nafta, plin, i tako osigurala stalni dotok resursa. Ovaj dogovor Tatmadawu daje punu finansijsku nezavisnost i omogućava mu da se godinama lako odupire svim međunarodnim i domaćim pozivima na reforme. U izvještaju Amnesty Internationala iz 2020. godine navodi se kako je mijanmarski ekonomski holding MEHL imao zaradu od 18 milijardi dolara od 1990. do 2010. godine kroz poslove pod kontrolom vojskom, a većina toga je ponovo investirana u vojni budžet.

Stalna represija koju vojska provodi nad etničkim manjinama koje se bore za osnovna prava i nastojanje da se zatvore svi aktivisti, novinari ili političari koji se odupiru vlasti doveli su do značajnog gubitka javne podrške posljednjih godina. No, Tatmadaw i dalje u Mijanmaru ima status “branitelja državnog suvereniteta“ od svih vanjskih i domaćih prijetnji.

U posljednje vrijeme tvrdnje da Oslobodilačka vojske arakanskih Rohinja (ARSA), oružana grupa koja se bori za prava Rohinja, izvodi “terorističke“ napade uz pomoć stranih boraca u zapadnoj državi Rakhine, povećala je popularnost vojske kod većinskog naroda.

Vojska ‘kupuje’ javnost i budističku zajednicu

“Operacije čišćenja“ koje su uslijedilie, a u kojima je Tatmadaw napadao civile Rohinje 2016. i 2017. godine, podržavala je većina burmanske javnosti, iako su napadi opisivani kao “masakri“, pa čak i kao “genocid“ u međunarodnoj zajednici.

Branitelji vojske u Mijamaru većinom potiču iz većinske etničke grupe Bamar, koja sebe smatra pravim nasljednicima nekadašnjih burmanskih kraljevstva. Vojska, također, “kupuje“ podršku javnosti dajući velike donacije budističkoj zajednici i finansiranjem izgradnje vjerskih škola.

Dok vojska održava makar malo legitimnosti u Mijanmaru, na međunarodnoj sceni je meta osuda za zločine protiv čovječnosti počinjene nad Rohinjama i drugim manjinskim etničkim grupama.

Zbog skoro izgnaničkog statusa Mijamara na međunarodnoj sceni, a uoči krize u državi Rakhine, Suu Kyi se sve više oslanjala na Kinu kada je riječ o diplomatskoj podršci u Ujedinjenim narodima. Njena vlada se, također, oslanjala na kineske investicije kako bi završavala velike infrastrukturne projekte u državi.

Međutim, Tatmadaw je dugo vremena sumnjičav zbog kineskih namjera u Mijanmaru, uglavnom zbog utjecaja Pekinga na oružane etničke grupe na sjeveru države, kao i zbog geostrateških implikacija kineskih lučkih projekata na mijanmarski suverenitet. Stoga nije jasno da li će se udaljiti ili približiti Kini nakon posljednjeg puča.

Je li Kina ranije znala za vojni puč?

Ali, nakon okončanja kratkog mijanmarskog iskustva s demokratijom, vojska će bez sumnje tražiti određeni stepen međunarodne podrške kako bi sačuvala vlast i postoje signali da je Kina možda spremna preuzeti ulogu zaštitnika Tatmadawa.

Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi posjetio je Mijanmar samo nekoliko sedmica prije puča i ima sastanak s višim generalom Minom Hlaingom dok je bio u državi. Zbog toga su se mnogi upitali da li je Peking unaprijed bio obaviješten o planovima vojske da preuzme vlast.

U saopćenju nakon sastanka kinesko Ministarstvo vanjskih poslova je navelo kako će “Kina nastaviti podržavati Mijanmar u čuvanju njegova suvereniteta, nacionalnog digniteta i legitimnih prava i interesa“. Ovo se može tumačiti kao tiho odobravanje vojsci da provede udar.

Možda nikada nećemo znati da li je Kina bila upoznata s vojnim mahinacijama pred puč u ponedjeljak, no Peking je već signalizirao kako neće osuditi djelovanje Tatmadawa, nazvavši preuzimanje vlasti “većim promjenama kabineta“, a Mijanmar “prijateljskim susjedom“. Generali u Naypyidawu vjerovatno pretpostavljaju kako će Peking nastaviti podržavati Mijanmar bez obzira ko je na vlasti i kako mogu računati na nastavak kineske ekonomske i diplomatske podrške.

U međuvremenu administracija Joea Bidena u Washingtonu nije željela nazvati dešavanja u Mijanamru kao “udar“ u svom zvaničnom saopćenju, vjerovatno iz straha da će izgubiti utjecaj u Naypyidawu, gdje želi stvarati vlastitu geopolitičku konkurenciju Pekingu. Zbog toga mnogi vjeruju kako SAD i ostatak međunarodne zajednice ponovo neće pozvati Tatmadaw na odgovornost zbog nedemokratskog djelovanja.

Ograničeni odgovor i američke ‘prijetnje’

Međutim, Bijela kuća jer zaprijetila “odgovarajućim djelovanjem“ te navela kako će “vojne promjene mijanmarskog demokratskog napretka dovesti do hitne revizije naših zakona i nadležnosti oko sankcija“. Bidenova administracija će vjerovatno razmotriti širenje američkih sankcija prema višim oficirima vojske, njihovim porodicama i korporacijama u vlasništvu vojske, kao što je MEHL. Može koristiti ove prijetnje i kao prevagu u pregovorima do kojih bi moglo doći s vojnim liderima Mijanamra.

Trenutno svi signali pokazuju kako je malo vjerovatno da će Tatmadaw omogućiti skori povratak demokratije u Mijanamaru. Najavio je nove izbore u roku od godinu dana i kako će poštivati rezultate tih izbora i prepustiti vlast pobjedniku. No, ovaj jednogodišnji rok se čini proizvoljnim i ostavlja prostora za mogućnost da vojska odgodi izbore još jednom i duže zadrži vlast.

Uz ostanak kineske podrške i ograničeni odgovor SAD-a i drugih lidera međunarodne zajednice, Tatmadaw ima malo razloga da odstupi i prepusti vlast civilnim vlastima, koje bi bez sumnje radile na tome da mu ograniče ovlasti.