Aktivist iz Pariza: Muslimani su žrtveni jarac francuskog neuspjeha

Govor o islamu i nacrt zakona Emmanuela Macrona dijele istu retoriku kao i ISIL, tvrdi Samy Debah.

Francuska vlada, iako neprestano ponavlja privrženost sekularizmu, želi definirati šta je dobar, a šta loš islam, kaže Samy Debah (Facebook)
Francuska vlada, iako neprestano ponavlja privrženost sekularizmu, želi definirati šta je dobar, a šta loš islam, kaže Samy Debah (Facebook)

„Ovo je veoma jaka sekularna ofanziva. Težak test, ali neophodan za republiku“.

Ovim je riječima francuski ministar unutrašnjih poslova Gerald Darmanin prokomentarisao nacrt novog zakona koji je nedavno dobio zeleno svjetlo, a koji bi Senat, prema očekivanima, uskoro trebao i zvanično staviti na snagu.

A kada se to desi, a sve su prilike da hoće, 5,7 miliona muslimana u Francuskoj naći će se pod još većim pritiskom države, u kojoj se, prema svim pokazateljima, sve više gledaju kroz prizmu islamofobije, a u kojoj se termin islam sve više dovodi u vezu sa terminima terorizam i ekstremizam.

Odredbama zakona tako će se utabati put za lakše zatvaranje njihovih džamija, vjerskih objekata i religijskih škola, a vrlo moguće i nametanje restriktivnih mjera imamima koji budu označeni „ekstremistima“, dok bi nošenje hidžaba muslimankama moglo postati nepremostiva prepreka za zapošljavanje u privatnim firmama koje pružaju javne usluge.

Nacrt zakona, koji je inicirao francuski predsjednik Emmanuel Macron, izazvao je velike kritike, ne samo muslimana, već i francuskih aktivista i akademika, koji tvrde da predstavlja „udar na religiozne slobode bez presedana“, dok je mnogo i onih koji tvrde da će njegovo izglasavanje, koje se pravda borbom protiv „islamskog ekstremizma“, dovesti samo do još većeg jaza između države i višemilionske muslimanske zajednice u Francuskoj.

Šta to znači, trebao znati bi Samy Debah, profesor historije i geografije iz Pariza, osnivač organizacije CCIF (Kolektiv za borbu protiv islamofobije u Francuskoj), koja je prošle godine bila prisiljena obustaviti rad zbog pritiska države, što je naišlo na kritike međunarodnih organizacija za ljudska prava.

Zbog borbe protiv islamofobije i ukazivanja na islamofobne tendencije u državi, Debah i njegova organizacija tako su i sami postali njena žrtva.

– Još prije nekoliko godina imali smo dokumentaciju u CCIF-u, u kojoj stoji da su neke porodice upozoravale najmodavca stana da su muslimani, kako bi izbjegli neugodno iznenađenje po dolasku, pri pogledu na ženu koja nosi maramu. Sumnjičavost je došla do tog nivoa da neki muslimani razmišljaju unaprijed kako bi predvidjeli moguće posljedice. Danas se dovodi u pitanje i sama “vidljivost” prakticiranja vjere, kakva god ona bila, kaže Debah na početku razgovora za Al Jazeeru.

  • Općenito gledajući, kako je danas biti musliman u Francuskoj?

– Mislim da mnogi muslimani sve više osjećaju da francuska vlada, iako neprestano ponavlja privrženost sekularizmu, želi definirati šta je „dobar“, a šta „loš“ islam, premda bi sekularna država u principu trebala biti ravnodušna prema religijama. Iako ova vlada nikada nije definirala šta je tačno „dobar“ islam, možemo vidjeti da su, osobito po njenoj politici izvještavanja o radikalizaciji (šta bi bio „loš islam“), većina onoga što vlada naziva „blagim znakovima radikalizacije“, zapravo osnovni znaci muslimanskog prakticiranja vjere – redovna molitva tokom Ramazana, odlazak u džamiju, nošenje brade, marame i tako dalje.

Već dugo vremena, posebno za žene i muškarce na kojima se vidi da su muslimani, postoji problem pristupa zapošljavanju i sigurnosti na radnom mjestu. Zbog toga se veliki broj slučajeva koji je vodio CCIF odnosio primjerice na to da su žene koje nose maramu diskriminirane prilikom zapošljavanja ili da im se prijeti otkazom ako je ne uklone.

  • Imate li podatke o eventualnim napadima na muslimane?

– Bilo je i brojnih fizičkih i verbalnih napada, od kojih su žene ujedno i prve žrtve. Imali smo puno svjedočenja ljudi koji su se osjećali u simbiozi sa svojim okruženjem dok im jednog dana nije jasno rečeno da nisu dobrodošli. Tako se kreira mehanizam odbrane i povlačenja, koji će polemičari i trgovci mržnjom kasnije u medijima nazvati “komunitarizmom”.

Što se tiče vjerskih objekata, otkako smo počeli identificirati islamofobna djela, primijetili smo kako su prijetnje upućene džamijama postale redovne – skrnavljenje, rasističke oznake, svastike, svinjske glave, krv, puščani meci i slično. To izaziva stalni osjećaj da džamija nije dobrodošla i može kreirati osjećaj nesigurnosti i nelagode. U nekim slučajevima prijetnje su rezultirale nasilnim djelima, kao u Brestu protiv imama Rachida Eljaya ili u Bayonneu. Srećom, nikada nije bilo tako ozbiljnih napada poput onog na veliku džamiju u Quebecu ili u Christchurchu na Novom Zelandu, ali kada vidite način na koji vlasti olako shvaćaju prijetnje džamijama, to postaje zabrinjavajuće.

  • Može li Macronov kontroverzni zakon o antiseparatizmu oživjeti kao ovakav ili se, između ostalog, radi i o predizbornoj kampanji s ciljem da dobije što više glasova desno orijentiranih birača koji podržavaju Marine Le Pen?

– Nakon neuspjeha ekonomskih i socijalnih reformi koje je Macron želio provesti, zaključio je da se samo putem pitanja identiteta, na kojem treba poraditi, može u hipotetičkom drugom krugu suprotstaviti Marine Le Pen na izborima. Svjestan je da će ova pitanja o identitetu biti od ključne važnosti za kampanju i zato nastavlja s ovim prijedlogom zakona. Macron želi pokazati da je sposoban odgovoriti na identitetske tjeskobe Francuza, koje se pogoršavaju u kriznoj situaciji kada stanovništvo može potražiti žrtvenog jarca. U ovom slučaju to bi bio unutrašnji neprijatelj kojeg je kreirala cijela ideološka literatura, a to je „musliman“.

  • Šta ako Le Pen dobije izbore, šta onda mogu očekivati muslimani?

Ono što strukturno definira francuski politički život je konsenzus o temi islamofobije u čitavom političkom spektru. Tokom 20 godina, historijski glavne političke strane, desnica i ljevica, pomirile su se s ekstremno desničarskom stranom  – „Front national“, koji je postao „Rassemblement national“ – koja djeluje kao politički konkurent. No, umjesto da grade i provode progresivne političke programe koji odbijaju krajnju desničarsku političku agendu, odlučili su provoditi agendu Marine Le Pen. Unazad nekoliko predsjedničkih izbora, kandidat političke formacije koja historijski potiče od ljevice, centra ili desnice, predstavlja svog kandidata kao „utvrdu protiv krajnje desnice“, što također omogućava učvršćivanje izborne pobjede u slučaju da se uđe u drugi krug s Marine Le Pen. Međutim, kada dođu na vlast, primjenjuju program RN-a i suočavaju se s ispadima desničarskog ekstremizma u Francuskoj.

Najbolji način za ilustraciju ovog procesa je trenutak televizijske debate u Francuskoj kada je ministar unutrašnjih poslova Gerald Darmanin kritizirao Marine Le Pen jer je bila “suviše mekana” prema temama vezanim za islamizam. Dakle, pitanje nije toliko „šta ako Marine Le Pen pobijedi na izborima“ već prije „šta se događa u zemlji čiji je jedini politički projekat blokiranje krajnje desnice i konačno provođenje njihovog programa, a pritom ništa ne može predložiti kao zajednički projekt za budućnost“. U francuskom političkom životu se osjeća zamor koji omogućava da se ideje krajnje desnice čvrsto i duboko ukorijene u francuskom društvu.

  • Macron često govori o tome da su muslimani u Francuskoj formirali “kontra-društvo” koje odbacuje francuske principe i sekularizam. No, je li Je li Francuska u prošlosti mogla i trebala učiniti više kako bi ih načinila jednakim dijelom društva?

– Mislim da nas to pitanje zapravo poziva na propitivanje odnosa između islama i države na francuskom tlu. Rekao bih da nema islam problem s Francuskom, već Francuska s islamom. Kada su francuski muslimani napokon krenuli s društvenim usponom, uspostavljeni su propisi koji isključuju njihovu vidljivost. Francuski muslimani nisu doživljavani kao toliki problem sve dok su boravili na periferiji gradova. Od trenutka kad su uspjeli izaći iz tih periferija kako bi se u potpunosti stopili s francuskim društvom, njihova vidljivost počela je predstavljati problem. Započet je politički diskurs koji je instrumentalizirao koncept „sekularizma“, koji potiče iz zakona od 1905., a tiče se odvojenosti crkve od države.

To se također odnosi na staru historiju Francuske. Postoji kontinuitet između njene kolonijalne prošlosti i danas. U oba slučaja radi se o “upravljanju” onim što je jučer nazivala “domorocima”, a danas “potomcima imigranata”. Ne prihvatajući “potomke imigranata” u svojim sredinama, odlučuje ih protjerati, ne samo geografski, već i institucionalno.

  • Neki kažu da je cilj strogog Macronovog zakona da olakša eventualno zatvaranje muslimanskih organizacija, džamija, religijskih škola, imama. Može li se to zaista desiti u demokratskoj evropskoj zemlji poput Francuske?

– To se ustvari već događa, posebno od vanrednog stanja 2015. Budući da često ne može zatvoriti ta mjesta putem pravosuđa, ministarstvo unutrašnjih poslova to čini administrativnim putem kopajući po sigurnosnim sistemima, finansijama, i slično, da bi se spriječilo postojanje određenog udruženja. Cilj je, kao što je gospodin Darmanin jasno rekao, “poslati poruku”, tj. još jednom pokazati tim ljudima da nisu dobrodošli i da bi im bilo bolje nestati ako se ne žele suočiti s neumoljivom administracijom. To znači da bi, recimo, njihovo organiziranje časova učenja Kur’ana bilo protiv Republike, te da bi pružanje pravne podrške, kao što je bio slučaj s CCIF-om, predstavljalo prijetnju vladi. Činjenica da se sve ovo događa u “zemlji ljudskih prava” je sada zapisano u historiji.

  • Da li bi Macronov zakon mogao izazvati neželjene reakcije muslimana koja bi samo pogoršala situaciju?

– Od nedavnih napada u Francuskoj, od 2015., naša, kao i analiza nekoliko organizacija za zaštitu ljudskih prava, pokazala je da je vladin odgovor na terorizam neučinkovit i opasan za osnovne slobode. Vanredno stanje je bilo usmjereno samo protiv nepravedno sumnjičenih ljudi – nerazumnim pretragama, kućnim pritvorima i otkazima – što je imalo razorne posljedice na te ljude i njihove porodice. To je među velikim brojem tih ljudi izazvalo osjećaj nepravde, nepovjerenje prema francuskim institucijama i nepopravljiv osjećaj da, ako ministarstvo unutrašnjih poslova nešto želi, može proći iznad zakona. To su jasni znakovi autoritarnosti vlade.

To se uostalom desilo i našem udruženju. Iako nikada nije osuđivano, pa čak ni procesuirano, proizvoljno je ugašeno kako bi se ispunila politička agenda. Ali gašenje našeg udruženja je priznanje krajnje slabosti ove vlade, budući da nije u stanju održati vladavinu zakona. Vlada zloupotrebljava svoju moć kako bi kamuflirala svoj politički i društveni neuspjeh.

Nakon napada je bilo idealno vrijeme da vlada donese liberticidne mjere jer je to trenutak kada je stanovništvo uznemireno i kad je u stanju žrtvovati malo svoje slobode radi više sigurnosti, ili još gore, radi više osvete. To je glavni poraz ove i prethodne vlade: manipuliranje javnim mnijenjem kako bi bolje prošla njena sigurnosna devijacija.

U tom kontekstu, mogu li muslimani pogoršati situaciju? Mislim da su nacionalna kohezija, socijalni mir i suživot različitih vjera u zemlji prvenstveno odgovornost šefa države i ministarstva unutrašnjih poslova. Država koja je destabilizirana zbog terorističkog čina je država koja je već slabo upravljala svojom zemljom i koja bi, da bi prikrila svoje neuspjehe, mogla sudjelovati u nasilnim, islamofobnim i liberticidnim pokazivanjima sile.

U našim analizama uvijek smo uspostavljali vezu između islamofobije i procesa radikalizacije. Drugim riječima, iako postoji govor mržnje zasnovan na vjerskim elementima, nasilni čin često je rezultat političkih i socijalnih parametara. Zakon o antiseparatizmu i Macronov govor o „krizi islama“, muslimanska iznimka od sekularizma i slično su među elementima koji mogu biti opasni, jer dijele istu retoriku kao i ISIL. U tome su mjere koje je pokrenuo Emmanuel Macron najbolja usluga koja se može učiniti teroristima. Njegova odgovornost je stoga ogromna. Ako separatizam postoji, to je vladin separatizam. A ako nakon ovog razdvajanja dođe do nasilja, za to je odgovorna vlada.

  • Šta se desilo sa CCIF-om? Zašto je ova organizacija ugašena?

– Smatram da je vlada instrumentalizirala stravično ubistvo Samuela Patyja kako bi riješila političko pitanje s CCIF-om. Odluka o gašenju administracije došla je praktično odmah nakon ovog stravičnog napada, u vrijeme kada su mediji i politički prostor bili blokirani od bilo kakvog oblika promišljanja. Sjećam se čak i jednog kolumniste koji je rekao da je trebalo iskoristiti ovo ubistvo da se promijeni francuski ustav.

U slučaju CCIF-a, ministar unutrašnjih poslova je nepromišljeno upao u lažne vijesti optužujući organizaciju da je prenijela poruku roditelja učenika protiv Samuela Patyja. No, to nije bilo tačno. Novinari su radili svoj posao i pokazali, posebno u dnevniku Liberation da je izjava ministra unutrašnjih poslova bila materijalno lažna. Ministar unutrašnjih poslova tada je želio ispraviti situaciju optuživši CCIF da je samo spomenut u porukama koje je slao taj roditelj učenika.

U tim porukama se, također tražilo, kontaktiranje Jelisejske palače i Ministarstva unutrašnjih poslova. Znači li to da je ministarstvo unutrašnjih poslova trebalo pozvati na svoje gašenje? U potpunoj smo histeriji. Prava činjenica je da je CCIF od 2015. upozoravao na liberticidnu tendenciju francuske vlade kao odgovor na napade u Francuskoj. Više od 4.000 muslimanskih porodica je pretraženo ili stavljeno u kućni pritvor u cijeloj Francuskoj. Pet godina kasnije, CCIF je cijenu platio gašenjem. U pismu se izričito spominje da je naš rad na prokazivanju državne islamofobije zagovaranje terorizma. Projekat gašenja CCIF-a izazvao je bijes nekoliko organizacija za zaštitu ljudskih prava poput Amnesty Internationala, Human Rights Watcha i Lige za ljudska prava.

Ono što se desilo je vrlo ozbiljno – francuska vlada je željela iskoristiti vijest o terorističkom napadu kako bi se obračunala s organizacijom za zaštitu ljudskih prava, jer je ta organizacija obavljala posao zviždača institucionalne islamofobije u Francuskoj.

  • Da li se ekstremizmu koji se veže uz muslimane prilazi podjednako kao i ostalim vrstama ekstremizma, recimo od strane desničarskih grupa?

– Ekstremizmi se hrane jedni drugima, to je začarani i pakleni krug. Ali vlada i glavni mediji su popustljivi prema ekstremizmu krajnje desnice. Zbog toga će se medijski tretman ekstremno desničarskog terorističkog čina uvijek razlikovati od tretmana teroriste koji je musliman. U slučaju muslimanskog teroriste, njegov čin će biti povezan s njegovom religijom, a od muslimana će se općenito tražiti da se ograde.

Pa čak i ako to učine, taj čin terora će se u javnim debatama uvijek iznositi protiv muslimana. A ako terorista nije musliman, pokušat ćemo shvatiti što ga je nagnalo na djelovanje, pokušat ćemo vidjeti je li mentalno neuravnotežen, i što je još gore, pokušat ćemo opravdati njegov čin i reći da je djelovao iz očaja, protiv imigracije ili „islamističke invazije“, jer vlada nije učinila ništa protiv tih invazija i „kulturne nesigurnosti“ koju oni uzrokuju.

Izvor : Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO