Građani u BiH više koriste govor mržnje nego što ga osuđuju

Posljedice rata, nezaposlenost i neimaština, dvostruki standardi u (ne) provođenju pravde i zakona doveli su građane Bosne i Hercegovine u stanje da su spremniji da mrze druge i da koriste govor mržnje nego da se protiv takvog stanja bore, kazala je za Al Jazeeru Mirjana Ćuskić iz Helsinškog odbora za ljudska prava.

To što političari svakodnevno demonstriraju beskrupuloznost, bezobzirnost i  sklonost ka manipulaciji ljudima samo situaciju pogoršav.

• Koliko je govor mržnje prisutan u javnom prostoru Bosne i Hercegovine, ali i na društvenim mrežama, i ko su najčešće mete takvog govora?

– Dugi niz godina, u duboko podijeljenom i nestabilnom društvu u Bosni i Hercegovini, diskriminatorni govor i mržnje dominantno oslikavaju našu zabrinjavajuću realnost. Govor mržnje ne pojavljuje se samo u političkom životu i medijima, nego je vidljiv skoro na svim javnim površinama koje nas okružuju, u vidu različitih nacionalističkih i diskriminatorskih poruka zasnovanih na etničkoj i vjerskoj pripadnosti, seksualnoj orijentaciji i brojnim drugim nedozvoljenim osnovama.

Svakim novim danom u javnom prostoru u Bosni i Hercegovini sve je više uobičajeno izgovarati riječi kojima se podstiče, širi ili opravdava mržnja, posebno prema onima čiji se izgled, porijeklo ili uvjerenja ne uklapaju u okvir koji je prihvatljiv većini. Upravo ove manjinske grupe i jesu meta neprijateljskih, huškačkih oblika govora mržnje i nasilja, od kojih, uglavnom, nisu na adekvatan način zaštićeni. Virtuelni svijet ostavlja širok prostor pojedincima da šire govor mržnje bez straha da će biti sankcionisani.

Ako bolje pogledamo komentare na društvenim mrežama i portalima, primijetit ćemo da građani u Bosni i Hercegovini više koriste govor mržnje nego što ga osuđuju, što dovoljno govori o nerazvijenoj kritičkoj svijesti naših građana o posljedicama koje ovakvi oblici ponašanja mogu ostaviti na cjelokupan proces demokratizacije našeg društva.

• Zbog čega je takav govor prisutan, odnosno zbog čega su ljudi skloni da mrze druge?

– Posljedice rata, nezaposlenost i neimaština doprinijeli su da građani postanu razočarani, ljuti i apatični. U takvim okolnostima mali broj njih vjeruje u to da su oni važna karika u društvu koja može mijenjati na bolje. Uzrok tome je veliki je broj onih koji su na svojoj koži osjetili šta znači biti žrtva sistema u kome se ne poštuju zakonske norme i u kome nemaju svi jednak pristup pravdi. Društvo u kojem živimo ne ohrabruje građane i mlade da razmišljaju i djeluju otvoreno i kritički. Naprotiv, ono stvara političku i ekonomsku klimu u kojoj pojedinci vrlo lako mogu postati skloni mržnji, agresiji i nasilju.

Grupe u bosanskohercegovačkom društvu najčešće se formiraju prema nacionalnim i vjerskim kriterijumima. U našem društvu vlada snažno unutargrupno povjerenje između pripadnika jedne nacionalne grupe nasuprot snažnom nepovjerenju prema pripadnicima drugih nacionalnih ili vjerskih grupa. Ako to na to dodamo kontinuirano negiranje ratnih zločina, promovisanje separatističkih politika i neobjektivno konstruisanje stvarnosti, biće nam djelimično lakše da shvatimo zašto je u našem društvu građanima tako lako mrziti jedni druge, iako je dilema o ovom pitanju znatno dublja i zahtijeva više pažnje javnosti i šire društvene zajednice.

• Političari u BiH se redovno služe svim sredstvima kako bi ostali na vlasti. Da li i oni sami doprinose širenju govora mržnje i ako da, mogu li se oni na bilo koji efikasan način sankcionirati?

– Političari u Bosni i Hercegovini svakodnevno demonstriraju svoju beskrupuloznost, bezobzirnost i  sklonost ka manipulaciji ljudima. Zahvaljujući, prije svega,  zloupotrebama političke moći za  kontrolu nad pravosuđem i odsustvom reagovanja javnog mnjenja, oni su uzurpirali  ogromnu moć. Stoga, u pravom smislu riječi, političari su u BiH iznad zakona, iznad institucija i iznad građana. Postoji vlast vrlo malog broja političkih lidera koji svojim vaninstitucionalnim djelovanjem zapravo kontrolišu novac, policiju, pravosuđe i medije, civilno društvo je malobrojno i nejako, a javno mnijenje i ne postoji ili je etnički podijeljeno. Govor mržnje upravo je idealan alat koji koriste političari kako bi skrenuli pažnju građana sa stvarnih, svakodnevnih problema, a koji su, najvećim dijelom, i prouzrokovani njihovim nekonstruktivnim djelovanjem.

• Nedavno je zastupnik u Narodnoj skupštini bh. entiteta Republika Srpska Momčilo Antonić uvrijedio banjalučkog odbornika Ivana Begića na nacionalnoj osnovi, gdje je, između ostalog, napisao da je Begić ‘ustaške krvi’. Ovakve izjave su naišle na relativno slabe osude, a osuda gotovo da nije bilo iz Antonićevog Sveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Kako je moguće da se predstavnici vlasti tako ponašaju i da zbog toga ne snose posljedice?

– Ćutanje na bilo kakav oblik govora mržnje ne samo da predstavlja podržavanje, nego i otvoreno, direktno ohrabrivanje na širenje istog. Naročito je sporno ukoliko ovakav vid izostajanja osude nastaje od strane narodnih poslanika i poslanica, koji su izabrani od strane građana i koji bi, među prvima, trebalo da promovišu i njeguju kulturu dijaloga u skupštini, kao najvišem predstavničkom organu. Javno izazivanje ili raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, prema odredbama krivičnih zakona koji su na snazi u Bosni i Hercegovini, predstavlja krivično djelo.

Stoga, u ovakvim i sličnim slučajevima, nadležne pravosudne institucije po službenoj dužnosti treba da reaguju na ovakve pojave i da ih, u slučaju kršenja zakona, procesuiraju. U ovom slučaju, nažalost, nismo čuli da se oglasio ni Etički komitet Narodne skupštine RS-a, ni Tužilaštvo RS-a, kao ni predstavnici ostalih parlamentarnih stranaka, što je samo još jedan od dokaza koliko jak politički uticaj i kontrolu nad drugim granama vlasti imaju određene političke strukture u Bosni i Hercegovini.

• Koliko širenju govora mržnje ide u prilog ide ‘borba za klikove’ medija, koji su spremni ostaviti sporne komentare na svojim stranicama zbog privlačenja posjeta?

– Ovakva praksa sporna je i problematična u procesu prevencije širenja govora mržnje. Ohrabrujuća činjenica je da većina novinara u svom radu i tekstovima koje pišu ipak ne iniciraju govor mržnje. Ovakav govor se u onlajn medijima najviše vidi u komentarima koje ostavljaju čitaoci. Zbog toga je neophodno na portalima onemogućiti anonimno komentarisanje, koje u značajnoj mjeri i dovodi do širenja različitih oblika govora mržnje.

Ovakvi komentari mogu proizvesti niz drugih komentara i huškačkih tekstova, koji mogu vrlo lako dovesti do diskriminacije i diskreditacije određenih grupa i pojedinaca. Uz to, pitanje slobode izražavanja i suzbijanja govora mržnje je kompleksno pitanje, koje se ne može svesti samo na sankcionisanje i uklanjanje takvog sadržaja iz javnosti, bilo da se radi o govoru mržnje na internetu ili u bilo kojem drugom javnom prostoru.

Govor mržnje ne može se rješavati parcijalno, samo na društvenim mrežama, već treba razmišljati o sveobuhvatnijim rješenjima, koja uključuju efikasno i brzo sankcionisanje najtežih oblika govora mržnje, ali i osnaživanje grupa ili pojedinaca koje su meta govora mržnje, građansko obrazovanje i medijsku pismenost.

• Mladi su u sve ranijim godinama života prisutni na društvenim mrežama, pogotovo u vrijeme pandemije, kada se više vremena provodi na internetu zbog ograničenja kretanja. Postoji li način da se ograniči njihova izloženost govoru mržnje na društvenim mrežama?

– Popularizacija društvenih mreža doprinijela je da mladi budu žrtve, ali i dio lanca u širenju govora mržnje. Mladi u Bosni i Hercegovini odrastaju u društvu čije je glavno obilježje i dalje ukorijenjena podijeljenost. S obzirom na činjenicu da mlade generacije odrastaju u okruženju koje ne podstiče nezavisno i kritičko razmišljanje, nažalost, dominantni modeli ponašanja su apatija i nezainteresovanost.

Neophodno je mlade uključiti u različita istraživanja, edukacije, upoznati sa zakonskim propisima i pojašnjenjima te na taj način podstaći da djeluju otvoreno i kritički prema suzbijanju govora mržnje, kako na društvenim mrežama, tako i u stvarnom životu. Prevazilaženje stereotipa i predrasuda daje mogućnost uspješnog i održivog života u etnički mješovitim društvima, stoga su obrazovanje mladih, jačanje i osnaživanje građanskih inicijativa za promjene koje se odnose na napredak, mir i blagostanje ključne vrijednosti kojim bi na tom putu svi, kao pojedinci i dio društva, trebalo da se vodimo.

• Šta se može uraditi da se zaustavi, ili barem ograniči govor mržnje?

– Različiti vidovi edukacija, otvorene i konstruktivne javne rasprave, sloboda govora i izražavanja, kao i poštovanje prava na drugačije mišljenje veoma su važna sredstva za prevenciju i ograničavanje govora mržnje u svakom demokratskom pluralističkom društvu. Ipak, da bi se na efikasan način zaustavilo širenje govora mržnje, neophodno je da ovakve pojave budu objektivno procesuirane i sankcionisane, bez izuzetaka u odnosu na različit društveni, politički, ekonomski i kulturni status onih koji ga šire.

• Postoji li političke volje u Bosni i Hercegovini da se takvi koraci poduzmu i ovdje?

– Izjave političara zauzimaju veliki dio medijskog i javnog prostora. Neki od njih kreatori su političkih odluka i javnih politika koji imaju direktan uticaj na svakodnevni život građana. Stoga, oni su ti koji se posebno moraju suzdržavati od bilo kakvog govora mržnje te preuzeti odgovornost za prevenciju i suzbijanje svih oblika govora mržnje i govora koji poziva na diskriminaciju.

Međutim, imajući u vidu da određene političke strukture lične interese zasnivaju upravo na temeljima podjela, nepovjerenja  i straha, nije realno u bliskoj budućnosti očekivati bilo kakve pozitivne pomake kada su u pitanju takvi koraci.