BiH više nije kolateralna šteta međusobnog priznanja Srbije i Kosova?

Jedno je kratko pismo napravilo pravu pometnju u srbijanskim političkim i društvenim krugovima, toliku pometnju da je i sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić morao neke detalje dodatno pojasniti. Vjerovatno ni sam nije očekivao da će u čestitki koju je za Dan državnosti dobio od američkog predsjednika Joe Bidena pročitati paragraf u kojem se sugerira kako je na putu evropskih integracija potrebno preduzeti „teške korake“ koji podrazumijevaju i „postizanje sveobuhvatnog sporazuma o normalizaciji s Кosovom, koji je fokusiran na međusobno priznanje“.

Vučić je odmah pojasnio kako do toga neće doći i da je čak u samoj Bijeloj kući rekao šta misli o međusobnom priznavanju nezavisnosti Srbije i Kosova.

“Što se tiče međusobnog priznanja, to ne stoji ni u jednom aktu nijedne svjetske organizacije, ni EU-a, ni u jednoj rezoluciji. Mi razumijemo da je to nova američka politika, bilo je pokušaja da se ta sintagma i termin nametnu kao nešto što je trebalo da prihvatimo kao konačno rješenje u Washingtonu i već sam im jedanput u lice rekao u Bijeloj kući šta mislim o tome i moj odgovor neće biti drugačiji”, rekao je Vučić.

A da li će doći do međusobnog priznanja Srbije i Kosova i kakve bi to posljedice moglo ostaviti na geopolitičku sliku regije ono je što zanima javnost u svim zemljama koje bi na neki način mogle biti obuhvaćene tim aktom. Dugo se u javnosti promovirao narativ kako će Srbija za priznavanje Kosova biti kompenzirana dobivanjem Republike Srpske, a u posljednje vrijeme dosta se spekuliše o tome šta zapravo podrazumjeva realizacija programa „srpski svet“. Mnogi, nakon promjene vlasti, Crnu Goru vide kao ključni dobitak srbijanske ekspanzionističke politike i ubijeđeni su da čak ni članstvo u NATO-u više nije garant očuvanja crnogorske suverenosti.

Američka politika ‘zavrtanja ruku’

Ovakvo, otvoreno i nedvosmisleno pozivanje na međusobno priznanje nije ništa neobično u američkom načinu shvatanja diplomatije kaže direktor Centra za regionalizam Aleksandar Popov dodajući kako je to jasan signal koje su aspiracije SAD-a na politička zbivanja regiona.

„S obzirom da smo sličnu poruku imali od Trumpa prije jedno godinu dana nije nište iznenađujuće što je poruka stigla i od Bidena, možda je neuobičajeno da bude u istom paketu sa čestitkom za Dan državnosti, ali morate imati u vidu američki manir koji je malo drugačiji od evropskog. Za razliku od Evropljana koji to ipak rade malo uglađenije Amerika ide pravo u metu i oni imaju drugačiji metod kada žele nešto da postignu. Dok Evropa tu više koristi jednu prefinjenu diplomatiju koja često nije efikasna, Amerika koristi metod zavrtanja ruke. Kada nešto želi da postigne ona kaže to jasno i glasno i pokušava da na tome istraje“.

Bude li Amerika sinhronizovala svoja djelovanja sa Evropom, pojašnjava Popov, onda bi bili ublaženi američki, ponekad, maksimalistički zahtjevi jer „cilj Evrope je do sada bio potpisivanje pravno obvezujućeg sporazuma koji bi vodio ka normaliziaciji odnosa između Prištine i Beograda. Ja mislim da je to neki optimum na koji bi Beograd maksimalno mogao da pristane. Sad pitanje je šta je pravno obvezujući sporazum, jer u tu formulaciju svašta može da stane“.

Popov je jasan kada kaže da sada nije uopšte realno da se međusobno priznanje Srbije i Kosova odvija po planu koji bi podrazumijevao razmjenu teritorija, što je princip koji bi linearno povukao niz pitanja od onih statusa Republike Srpske, do rješavanja “albanskog pitanja” u Srbiji.

„Obostrano priznanje bi značilo da je Kosovo izvan ustavno – pravnog sistema Srbije“, kaže Popov koji smatra da je to ishod koji je Vučiću iz niza razloga neprihvatljiv.

„Ovde je problem je što bi bilo ko, ne samo Vučić, teško prihvatio jednu takvu soluciju jer bi onda stvarno naišao na velike probleme na domaćem terenu. Njega veliki dio opozicije kritikuje što želi da prizna Kosovo, a ni crkvu ne može dobiti za tu soluciju, a to ne može da dobije jer bi bio proglašen izdajnikom par exelance. Mislim da je jedino moguće rešenje ‘pravno obavezujući sporazum’, pa ‘normalizacija odnosa’ i onda da to ide svojim tokom. Mnoge stvari nisu rešene, Gazivode, pa imovinska pitanja koja nisu rešena. Ovo je jedna mekša formulacija ‘normalizacija odnosa’ u koju štošta može da stane i to je jedan značajan korak u odnosu na ovo sada. Vučić je rekao da je najgori mogući ishod ‘zamrznuti konflikt’ koji bi ostavili narednim generacijama. Ako je tako onda mora doći do nekog sporazuma“.

Vučić neće priznati Kosovo

U Crnoj Gori pažljivo posmatraju šta se dešava u Srbiji i kakve poteze vuče srbijanski predsjednik naročito nakon što su vlast u zemlji preuzele “prosrpske političke struje”. U Crnoj Gori se vrši „sveobuhvatni prevrat“ koji za cilj ima derogiranje crnogorske državnosti, smatraju politički analitičari. I sam premijer zemlje Zdravko Krivokapić ne krije kako on intimno nije želio nezavisnost Crne Gore, a priznavanje nezavisnosti Kosova mnogim je u toj zemlji i dalje „trn u oku“. Kada smo pisca i političkog analitičara Andreja Nikolaidisa pitali vjeruje li da će Vučić priznati nezavisnost Kosova odgovorio je veoma precizno:

„Ne. Vučić, niti bilo koji drugi lider Srbije, neće priznati Kosovo u dogledno vrijeme. Jer bi to, što je manji problem, a) značilo siguran gubitak vlasti, a potom, što je istinski problem, i b) gotovo siguran gubitak života. Tako da će ideja zapadnih ambasada da se u Srbiji na vlast instalira ultranacionalista, a da mu se potom dopusti da uništi i posljednje zrno demokratije u toj zemlji, što je kulminiralo održavanjem praktično jednostranačkih izbora koje je zapad besramno prihvatio kao “demokratske”, a sve zato da bi se u Srbiji “nabildao” političar koji će priznati pitanje Kosova, doživjeće spektakularnu propast. Više sreće drugi put, gospodo iz ambasada. Možda da sljedeći put pokušate sa planom koji će smisliti neko ko je, za promjenu, informisan o situaciji o regionu i, pritom, nije idiot?”.

Oni koji ga dobro poznaju Miru Lazovića opisuju kao “političkog vuka”, a njegovo bogato iskustvo i “debelo” pamćenje uvijek su dobro došla pomoć u nastojanju da se neki politički fenomeni razjasne i rasvijetle. On je, za razliku od Popova i Nikolaidisa, ubijeđen da će Srbija priznati Kosovo i da će to priznanje “potpisati” upravo sadašnji predsjednik zemlje Aleksandar Vučić.

„U najkraćem, do priznanja Kosova moraće doći kad tada. Obećanja koja je dao Vučić, još u proteklom periodu, američkoj administraciji dolaze sada na naplatu i Bidenova administracija nema puno vremena za gubljenje sa ponovnim pregovaranjem sa Vučićem oko Kosova. Dakle, sigurno je da će Vučić to prihvatiti. Pokušava još uvijek podići cijenu za to priznanje, uvlači u Rusiju u tu igru. Ne vjerujem da može doći do nekih bitnih promjena kada su u pitanju odnosi u regionu, pogotovu se ne može vezati Kosovo za Republiku Srpsku. Dejtonski mirovni sporazum je najveći diplomatski uspjeh američke administracije u proteklom vremenu i sigurno da je dejtonski mirovni sporazum osnova za budućnost BiH na način da će se morati mijenjati ustav Bosne i Hercegovine u kontekstu NATO puta i evropskih integracija i na način da se pravi stabilna, demokratska i funkcionalna BiH na građanskim principima“.

S Bidenom BiH izvan domašaja ‘srpskog sveta’

Regionalne administrativne i državne prekompozicije tema su mnogih razmišljanja i rasprava i kada god se pomene međusobno priznavanje Srbije i Kosova svi oni koji poznaju „aspiracije velikosrpske politike“ počinju razmišljati o teritorijalnim razmjenama. Jedan od takvih je i Nikolaidis koji kaže kako je siguran da se stratezi „srpskog sveta“ nadaju „ujedinjenju Kosova i Albanije“ smatrajući da je to okvir u kojem bi Srbija dobila Crnu Goru.

“Vučić je, praktično deceniju, fingirao kooperativnost sa zapadom, čak i po pitanju Kosova. Za to vrijeme je pošteno namagarčio ‘asove’ zapadne diplomatije koji su ga instalirali na vlast.  Kupovao je vrijeme i to vrijeme iskoristio za permanentnu destabilizaciju Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Ideja je bila da on, dok ga čekaju da ‘završi Kosovo’, stvori novu verziju velike Srbije, ‘srpski svet’ – ili barem udari temelje za njega. U tome je djelimično uspio – preuzeo je vlast u Crnoj Gori. Zapad mu je dozvolio da neskrivenom, frontalnom, medijsko-obavještajno-crkveno-finansijkom ofanzivom, koja se sada nastavlja i pred izbore u Nikšiću, instalira poslušničku vlast u Crnoj Gori. Da je na predsjedničkim izborima u Americi ponovo pobijedio Trump, stvar bi bila završena. Ovako – moguće je, no ne i izvjesno, da svjedočimo posljednjim potezima Vučićeve mimikrijske igre. U ovom trenutku, stratezi ‘srpskog sveta’ nadaju se da će se Kosovo ujediniti sa Albanijom, a da će to stvoriti uslove da se ‘srpski svet’ širi na račun Crne Gore. Sa pobjedom Bidena, Bosna i Hercegovina je, do daljnjega,  izmaknuta van domašaja ‘srpskog sveta'”.

Na pitanje da li strategije “srpskog sveta” podrazumijevaju teritorijalne aspiracije Srbije na Crnu Goru Lazović kaže da se primjećuju “stare” intencije za homogeniziranjem teritorija i dodaje:

„Pa sigurno da postoji intencija još uvijek velikosrpske politike da se pod izgovorom novog ‘srpskog sveta’, a ne velike Srbije pokušavaju homogenizirati teritorije gdje žive većinski Srbi, ali ne vjerujem da može doći do toga da Crna Gora izgubi svoju suverenost da skrene u potpunosti sa evroatlanskog puta, da izađe iz NATO asocijacije i siguran sam da će Crna Gora na odbrani tog svog puta imati podršku i Bidenove administracije“.