Ratne žrtve seksualnog zlostavljanja u BiH pomjerile granice međunarodnog prava

Žrtve su svojim svjedočenjima omogućile da se suočimo sa našom prošlošću, ali i doprinijele da njihove patnje budu pravno zauvijek upisane u međunarodne zakone.

Sabina Subašić-Galijatović, naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava sa sjedištem u Sarajevu [Al Jazeera]

Zahvaljujući svjedočenjima žrtava seksualnog zlostavljanja tokom rata u Bosni i Hercegovini napravljen je revolucionarni iskorak u polju razvoja međunarodnog prava, kaže Al Jazeeri Sabina Subašić-Galijatović, naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava sa sjedištem u Sarajevu.

Od 127 osoba ko je haški tribunal procesuirao za zločine počinjene na teritoriji Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine, čak 75 ih je procesuirano za zločine seksualnog zlostavljanja, pored drugih oblika zločina.

Efektivna osuda seksualnog zlostavljanja ranije je bila vrlo rijetka.

U Rektoratu Univerziteta u Sarajevu u četvrtak je promovisana knjiga Subašić-Galijatović Zločini seksualnog zlostavljanja u Bosni i Hercegovini 1992- 1995 u svjetlu teorije i prakse međunarodnog prava, također prvi sveobuhvatni projekt tretmana zločina seksualnog zlostavljanja u međunarodnopravnoj teoriji i praksi.

  • Međunarodni ad hoc krivični sud za bivšu Jugoslaviju je sudska instanca koja je postavila osnovne pravne temelje procesuiranja seksualnog zlostavljanja u oružanim sukobima uopće. Kako su se seksualna zlostavljanja u oružanim sukobima tretirala ranije?

– Iako su se zločini seksualnog zlostavljanja dešavali u svim historijskim okvirima, njihov pravni tretman bio je apsolutno neadekvatan. Prije uspostavljanja MKSJ, međunarodno pravo je bilo nerazvijeno u odnosu na tretman ovih zločina. Temeljeno na premisama da je “čin neobuzdanog nasilja”, seksualno zlostavljanje je tako u vojnim zakonima 19. i 20. vijeka smatrano tek povredom discipline, a efektivne sankcije su izostajale. Ono što je haški tribunal imao kao normativnu bazu za svoj rad, bile su prve odredbe međunarodnog humanitarnog prava iz 1907. godine, ali koje su tretirale seksualno zlostavljanje isključivo kao povredu časti, i to ne žrtve kao takve, već kao povredu “časti i prava porodice”. Ženevske konvencije, donesene nakon Drugog svjetskog rata, koje su u velikoj mjeri bile normativni osnov za rad haškog tribunala, donekle su razvile ove norme, međutim ova djela i dalje su smatrana “povredom časti”, odnosno “povredom dostojanstva” s tim što su ove povrede tretirane kao povrede zaštićenih osoba, a ne više kao povrede časti porodice. Efektivna osuda seksualnog zlostavljanja, međutim, bila je vrlo rijetka. I sami međunarodni vojni tribunali u Nirnbergu i Tokiju vrlo su malo pažnje posvetili ovim djelima, djelimično su procesuirali ove zločine, s tim da ih nisu definisali.

  • Dakle, MKSJ nije imao ili je imao vrlo ograničenu prethodnu pravnu regulativu na koju bi se pozvao? Koliko je to sudu otežavalo cijela suđenja?

– Tako je. Upravo iz tog razloga haški tribunal je imao pred sobom jako težak i složen zadatak, počevši od samog definiranja određenih djela pa nadalje. Pored jako ograničene normativne osnove kao i prethodne pravne prakse, postojale su, dakle, generalne predodžbe u pogledu rodne komponente, odnosno predodžba da je silovanje žene više pitanje gubitka ženske časti nego zločin u rangu ostalih oblika zločina, što je umnogome je utjecalo na percepciju seksualnog nasilja nad ženama u oružanim sukobima uopšte. Također, važno je ovdje napomenuti i da su se sve dotadašnje norme odnosile isključivo na žene, tek je Dodatni protokol ženevskim konvencijama iz 1977. godine koristio izraz “osobe”, a ne isključivo “žene”, što je haškom tribunalu dalo kakvu takvu normativnu osnovu da krene sa procesuiranjem i zločina seksualnog zlostavljanja muškaraca, što apsolutno nikada ranije nije urađeno. Ovo je još jedan veliki, i na polju razvoja međunarodnog prava revolucionarni iskorak haškog tribunala. Čak, i prve presude haškog tribunala koje tretiraju zločine seksualnog zlostavljanja odnose se na zlostavljanja muškaraca, konkretno u zloglasnom logoru Omarska na području Prijedora.

  • Može li se reći da je MKSJ utemeljio potpuno novi koncept odgovornosti u međunarodnom pravu, upravo na primjerima iz Bosne i Hercegovine?

– Apsolutno. I na polju utvrđivanja odgovornosti, nakon složenog zadatka normativiziranja određenih djela, njihovog definiranja i dovođenja u vezu sa oružanim sukobom – što su osnovni koraci za utvrđivanje odgovornosti, trebalo je i definirati različite oblike individualne odgovornosti počinitelja, kako bi se isti adekvatno procesuirali. Međutim, i tu se vrlo brzo postavio kompleksan pravni problem učešća više osoba u zajednički osmišljenom planu, što je svakako i karakteristika masovnih zločina u međunarodnom pravu. Tako je i postavljan pravni temelj procesuirana zločina po odgovornosti učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu, konceptu koji je do tada pravno bio nerazvijen. Pored toga, haški tribunal je dao značajan doprinos u razvoju međunarodnog prava u ovoj oblasti i utemeljenjem principa odgovornosti civilnih nadređenih osoba, što je bio slučaj u predmetu Prlić i ostali u odnosu na zločine počinjene na području tzv. Herceg Bosne, odnosno da budem preciznija, dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, kako je to naveo haški tribunal u svojim presudama.

U Rektoratu Univerziteta u Sarajevu promovisana knjiga Subašić-Galijatović ‘Zločini seksualnog zlostavljanja u Bosni i Hercegovini 1992- 1995 u svjetlu teorije i prakse međunarodnog prava’ [Al Jazeera]
  • Koliko seksualno zlostavljanje participira u ukupnim zločinima počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine tokom sukoba devedesetih?

– Nažalost, jako puno. Haški tribunal je ukupno procesuirao 167 osoba za različite oblike zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije. Od tog broja, 127 osoba je procesuirano za zločine počinjene na teritoriji Bosne i Hercegovine, a 75 njih je procesuirano za zločine seksualnog zlostavljanja, pored drugih oblika zločina. Ovi podaci već sami za sebe ukazuju na veliki opseg zločina seksualnog zlostavljanja. Imajući u vidu da je haški tribunal osnovan da bi sudio počiniteljima visokog ranga, za očekivati je da će se i pred nacionalnim sudovima naći znatan broj predmeta u kojima će se tretirati zločini seksualnog zlostavljanja, što se već djelimično dešava.

  • Tu ne mislite samo na silovanje kao ratni zločin nad ženama?

– Naravno. Vrlo je važno uvijek napomenuti da je haški tribunal postavio osnove i razvio pravnu praksu tretmana zločina seksualnog zlostavljanja kako žena tako i muškaraca. I zločini seksualnog zlostavljanja muškaraca, prema činjeničnim dokazima iznesenim pred međunarodnim sudstvom, počinjeni su, nažalost, u velikom obimu. Znam koliko je još uvijek prisutna stigma u našem društvu po pitanju zločina seksualnog zlostavljanja žena, ali usudit ću se reći da je još veća kada se radi o ovim zločinima počinjenim nad muškarcima.

  • Koliko je u cijelom ovom procesu bilo teško progovoriti žrtvama silovanje, bez kojih nije bilo moguće ni pokrenuti ni završiti suđenja?

– Njima, hrabrim svjedocima, ženama i muškarcima najviše dugujemo. Svi možemo shvatiti koliko je teško govoriti o nečemu što nam je bolno. Ovdje se radi, pored teških fizičkih patnji, o teškoj povredi ljudskog dostojanstva. Pored toga, proći kroz silne pravne procedure, biti izložen suočavanju sa počiniteljima kako na samim suđenjima tako vrlo često i u svakodnevnom životu, strepiti za sigurnost porodice, izlagati se propitivanju i nerazumijevanju zajednice, živjeti sa svim posljedicama koji ovako teški zločini nose, imajući u vidu da su ovi zločini najčešće činjeni uz ostale zločine – držanje u ropskom odnosu, torture, ubistva članova porodice, prisilni nestanci …

Uprkos svemu, zahvaljujući njihovim svjedočenjima, ne samo da su nama omogućili da se suočimo sa našom prošlošću, već su i doprinijeli da njihove patnje budu pravno zauvijek upisane u međunarodne zakone, kako bi se u budućnosti mogli nadati da se ovakvi zločini mogu spriječiti.

Izvor: Al Jazeera