Čančar: Materijalizacija Dodikovih ciljeva dovodi do legalizacije genocida

“Prostor Zapadnog Balkana je uvijek bio prostor odmjeravanja snaga velikih sila. Termin ‘globalni Balkan’ s razlogom je generalno prihvaćen u diskursima geopolitičke teorije. Mi smo prepoznati kao region konstantnog nemira u kojem velike sile pokušavaju, svaka na svoj način, nametnuti svoj hegemonistički poredak. Bosna i Hercegovina je postala dio globalne geopolitičke šahovske ploče. Ukrštavajući se između Orijenta i Okcidenta, mi smo trenutni epicentar tog poligona u regionu. Međutim, višedecenijsko iskustvo borbe zapada protiv istoka na našim prostorima nas upozorava da ne smijemo ostati nijemi na težinu trenutnih događaja”, ističe Ismet Fatih Čančar, politički i ekonomski analitičar usmjeren na odnose Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije sa Zapadnim Balkanom, konkretno, Bosnom i Hercegovinom.

Magistrirao je međunarodnu političku ekonomiju na prestižnom King's College London kao Chevening stipendista Ujedinjenog Kraljevstva.

• Kako komentirate trenutne odnose na Zapadnom Balkanu?

– Odnosi na Zapadnom Balkanu, skoro 30 godina nakon posljednjih balkanskih ratova, nikad nisu bili lošiji. Proces integracije svih država u euroatlantsku porodicu nije završen do kraja, a to je zauzvrat donijelo proboj novih sila, prvenstveno Rusije i Kine, ali i nekih država Bliskog istoka na Zapadnom Balkanu. Ovaj proboj u krhke demokratske sisteme tranzicijskih država, koje i dalje nemaju izgrađen demokratski i institucionalni kapacitet da odbrane i zaštite svoje sigurnosne sisteme od malignih vanjskih utjecaja, doveo je do značajnog porasta sigurnosnih izazova, prijetnji i nestabilnosti u čitavom regionu.

• Ko ugrožava sigurnost i napredak Zapadnog Balkana, a posebno Bosne i Hercegovine?

– Na sceni Zapadnog Balkana došlo je do radikalnog oživljavanja nacionalističkih politika devedesetih godina. Radikalizacija takve ideologije dobro je poznata. Ona podrazumijeva politiku etnonacionalnog eksluziviteta i nacionalne homogenizacije teritorija u višenacionalnim državama Zapadnog Balkana. Takve politike su uvijek prijetile miru i stabilnosti naše države, ali i regionu. Prije svega tu prepoznajemo fenomen takozvanih “pitanja”, poput srpskog pitanja uobličen kroz “srpski svet”, koji otvaraju i druga “pitanja”. Ako dozvolimo “srpski svet”, šta nas sprječava da sutra imamo “albansko pitanje”, “mađarsko pitanje” itd. To obuhvata prekrajanje međunarodno priznatih granica na Zapadnom Balkanu. Takve politike su uvijek proizvodile ratove na Balkanu, a ratovi na Balkanu nikad nisu bili samo balkanski ratovi. Oni su uvijek kroz historiju dovodili do destabilizacije europskog kontinenta i agresivnog ulazaka velikih sila u srce Evrope.

U tom okviru, Bosna i Hercegovina je najvažniji faktor stabilnosti Balkana. Velikodržavni projekti bosanskih susjeda, Srbije i Hrvatske, uvijek su igrali na kartu zaštite srpske i hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini od tobožnje bošnjačke (čitajte muslimanske) hegemonije i unitarizma bosanske države. Sasvim je evidentno da takvi projekti danas imaju otvorenu podršku Rusije, i ne samo njihovu nego i podršku nekih desničarskih krugova u Europskoj uniji. Takve politike neizostavno vode do krvavog raspada Bosne i Hercegovine ukoliko im se blagovremeno, institucijama međunarodnog prava i interesima globalne sigurnosti, ne stane u kraj. Očuvanje balkanske, a time i europske sigurnosti moguće je postići samo kroz snažnu svestranu pomoć demokratskog svijeta snagama zaštite suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti balkanskih država u postojećim granicama.

• Da li pojedine svjetske sile svjesno koriste Bosnu i Hercegovinu kao poligon za hladni rat?

– Prostor Zapadnog Balkana je uvijek bio prostor odmjeravanja snaga velikih sila. Termin “globalni Balkan” s razlogom je generalno prihvaćen u diskursima geopolitičke teorije.  Mi smo prepoznati kao region konstantnog nemira u kojem velike sile pokušavaju, svaka na svoj način, nametnuti svoj hegemonistički poredak. Bosna i Hercegovina je postala dio globalne geopolitičke šahovske ploče. Ukrštavajući se između Orijenta i Okcidenta, mi smo trenutni epicentar tog poligona u regionu. Međutim, višedecenijsko iskustvo borbe zapada protiv istoka na našim prostorima nas upozorava da ne smijemo ostati nijemi na težinu trenutnih događaja. Taj “sukob civilizacija” je već jednom služio kao argument opravdanja agresije susjednih zemalja na Bosnu i Hercegovinu i lažljivi izgovor za tobožnju zaštitu kršćanskog svijeta od islama. Samim tim, na tom poligonu, Bosna i Hercegovina kao multikulturalno društvo je jedini adekvatan odgovor zločinačkim politikama koje streme ka raspadu Bosne i Hercegovine, te ostvarivanju ciljeva iz prošlog rata. Ne treba se zavaravati, ovakva politika i dan danas nalazi simpatije u određenim europskim metropolama, a svesrdno je podržana od strane Rusije koja na ovaj način vrlo efikasno destabilizuje europski kontinent, Europsku uniju i Sjevernoatlantski savez (NATO).

• Šta Bosni i Hercegovini donosi nova diplomatska ofanziva Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije?

– Alarmantnost stanja u Bosni i Hercegovini je privukla pažnju većine svjetskih centara. U tom procesu traži se mogući odgovor, a predvode ga Sjedinjene Američke Države i Europska unija. Međutim, čini se da bojažljivo i neodlučno navigiraju nadolazeću krizu. Pokušava se izjednačiti odgovornost svih strana zbog trenutnih blokada. Takve premise su netačne. Argument “balansiranog pristupa” koji možemo čuti od određenih zvaničnika je nekorektan. Ovdje jasno prepoznajemo retrogradne politike, koje uz pomoć ruskog geopolitičkog utjecaja destabiliziraju državu sa ciljem da zaustave bilo kakav progres ka istinski nezavisnoj, demokratskoj i euroatlantskoj Bosni i Hercegovini. Moram istaći da opravdanje za ovakve politike dovodi do gubitka povjerenja u nepristranost djelovanja međunarodnog faktora. Na kraju, upravo zbog povlađivanja antiustavnim akterima u Bosni i Hercegovini dovelo je do ozbiljnog pogoršanja političke i sigurnosne situacije. Zato određene metropole u Europi, kao dio Europske unije koja priželjkuje geopolitičku relevantnost na globalnoj sceni, ne smiju sebi dozvoliti takav pristup. Inače prijeti potpuni gubitak kredibiliteta Europske unije u Bosni i Hercegovini u kojem (in)direktno podržava one koje destabiliziraju cijeli region.

Cijenim da je nedavni pritisak međunarodnih faktora na zagovornike demokratskih principa i jednakih prava građana u reformi izbornog zakona pritisak na pogrešno postavljene prioritete. Cilj bi trebao biti suočavanje sa egzistencijalnim krizama kojim trenutno svjedočimo, kao i osmišljavanje dugoročnog plana kako dalje postupiti kada se ponovo dogode slične ili iste situacije. Osim toga, argument “legitimnog predstavljanja” je apokrifan. Trenutno predložene izmjene bi trajno zacementirale podjelu države po etnonacionalnom principu etničkih klanova, te bi legitimizirale aparthejd. Uz to, u suprotnosti su sa svim presudama Europskog suda za ljudska prava. Zabrinjava činjenica da međunarodni medijatori u pokušaju reforme izbornog zakonodavstva nisu predložili standarde koji vladaju u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama, ali vrlo energično insistiraju na kompromisnim rješenjima prijedloga predloženih od etno-oligarhija u Bosni i Hercegovini. “Quick-fix” solucije izbornog zakona nisu rješenje trenutne krize.

• Koliko je ozbiljna aktuelna politička kriza u Bosni i Hercegovini imajući u vidu bojkot i blokadu državnih institucija od strane predstavnika iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska?

– Svjedočimo najvećoj političkoj krizi u Bosni i Hercegovini u postdejtonskom periodu, koja će, ukoliko ne bude sistemski riješena, dovesti u pitanje mir u državi. Ovakva radikalizacija, prije svega politike Milorada Dodika, je nastavak pokušaja ostvarivanja ratnih ciljeva drugim sredstvima. U njoj se otvoreno atakira na opstojnost bosanske države i u cijelosti blokira put njenih daljih euroatlantskih integracija. Materijalizacija ciljeva Milorada Dodika, poput stvaranja vojske entiteta Republike Srpske, u stvarnosti dovodi do legalizacije genocida i promovira praksu da zločin treba nagraditi, a genocid u tom kontekstu postaje legitimno sredstvo ostvarivanja zadatih ciljeva. Zato međunarodna zajednica koja ima odgovornost prema Bosni i Hercegovini kroz međunarodne mehanizme koji su uspostavljeni u Dejtonskom mirovnom sporazumu mora reagovati ukoliko želi održati mir i stabilnost. U suprotnom, Dejtonski mirovni sporazum kakvog znamo više neće postojati.

• Koja je to ekonomska dimenzija političkih sukoba u Bosni i Hercegovini?

– Svaka politička kriza veže krizu ekonomije i privrede, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Pandemija korona virusa koja je imala nesagledive posljedice širom svijeta traži od nas da u pogon stavimo sve sisteme za obnovu ekonomije. To kod nas nije slučaj. Sve važne odluke, uključujući fiskalne i monetarne politike izostaju, a infrastrukturni i strateški investicioni planovi su u zastoju. Politička nestabilnost održava se i na makroekonomske reforme, a blokada dodatno usporava oporavak i perspektive rasta tržišne ekonomije. Na vanjskom ekonomskom planu posljedice su nesagledive. Politička nestabilnost dovodi do pada investicija i gubitka kredibiliteta kod stranih investitora, koji bi svoj kapital radije investirali u države regiona čija je politička ali i ekonomska osnova mnogo stabilnija. Zbog prisustva nesigurnosti u ekonomskom prostoru, Bosna i Hercegovina gubi mogućnost uvezivanja raznih sistema stranih investicija i privrednih krugova.

• Može li visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt smiriti tenzije među domaćim političarima?

– Uloga Ureda visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (OHR) je sasvim jasna. Kao vodeća organizacija za implementaciju civilnog aspekta, ona je produkt Dejtonskog mirovnog sporazuma uspostavljena da rješava upravo ovakve komplikovanje situacije u kojima nedostaje odgovor domaćih struktura i/ili institucija, te kao korektivni faktor u kriznim situacijama. Budući da je naš ustavni poredak narušen, te da na sceni imamo antiustavne aktere, nedjelovanjem OHR-a ova kriza će se produbiti, a svaka sljedeća će imati veće posljedice po našu državu. Institucije Bosne i Hercegovine nemaju instrumente kojim bi efikasno rješavale pitanje apsolutnih blokada, jer jedan dio izvršne, zakonodavne i sudske vlasti je upravo u Dejtonskom mirovnom sporazumu prebačen OHR-u kroz “bonske ovlasti”. U posljednje vrijeme svjedočimo pokušajima da se OHR odvoji od Snaga Europske unije (EUFOR-a), koji je zadužen za vojni aspekt implementacije mira, odnosno osiguravanje sigurnog i stabilnog okruženja (SASE). Takve ambicije su opasne, jer jedan mehanizam bez drugog nije izvorno zamišljen. To je simbiotski sistem koji gubi na značaju ukoliko se razdvoji, jer samo zajedno mogu osigurati očuvanje mira u Bosni i Hercegovini.

Mandat EUFOR-a je nedavno produžen u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, međutim, ne treba zaboraviti da se mirovne snage Europske unije već deceniju konstantno slabe, kako kroz alocirane resurse tako i kroz prisutan broj trupa. U slučaju konflikta, Američka europska komanda (EUCOM) procjenjuje da isti ne bi mogli odbraniti ni sopstveno sjedište i obližnji sarajevski aerodrom. Pitanje je onda – kako će djelovati na prostoru čitave Bosne i Hercegovine? Ovakav ishod je posljedica konstantnog podrivanja autoriteta, snage i mandata OHR kroz određene strukture Europske unije, a koje su i EUFOR tretirale kao simbol, umjesto kao snage koje sprovode i održavaju mir. Da bi visoki predstavnik mogao dosljedno obavljati svoju dužnost, nužno je revitalizirati ulogu EUFOR-a.

• Gdje je Bosna i Hercegovina u energetskoj tranziciji?

– Nedavno smo vidjeli na globalnom samitu COP26 potrebu za urgentnom tranzicijom ka efikasnijim alternativnim energetskim izvorima. Bosna i Hercegovina nema dugoročni plan kako efikasno provesti tranziciju sa tradicionalnih izvora energije (sa posebnim fokusom na ugalj) na druge, efikasnije, zelene izvore. Blok 7 Termoelektrane Tuzla je jedan od primjera.  S druge strane, pitanje gasa će se morati rješavati, kako kroz tehničke i zakonske odredbe, tako i kroz nove geopolitike koje prirodni gas ne bi koristile kao energetsko oružje. Kao država koja teži članstvu u Europskoj uniji, jedna od obaveza će biti usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa Trećim energetskim paketom Europske unije, odnosno paketom koje tretira unutrašnje tržište gasa i električne energije Europske unije, te uspostavlja mehanizme kao što su što su razdvajanje vlasništva, uspostavljanje nacionalnog regulatornog tijela, i ukupno ubrzanje ulaganja u energetsku infrastrukturu radi poboljšanja prekogranične trgovine i pristupa raznovrsnim izvorima energije.

• Zbog čega Bosna i Hercegovina ne koristi dovoljno svoj energetski potencijal?

– Kao i u drugim problemima sa kojima se suočavamo, pitanje energetske politike je pitanje geopolitike odnosa između velikih sila i Bosne i Hercegovine, ali i domaćeg liderstva koje do sada nije pokazalo kreativnu inovativnost u proizvodnji kredibilnih rješenja. Zauzvrat smo dobili nedovoljno iskorišten domaći energetski potencijal, izrazito sporu tranziciju ka obnovljivim izvorima, te dugoročno slabiji kvalitet životne sredine koja će skupo koštati građane Bosne i Hercegovine.