Larson: Odbijanje vakcine nije pravo na slobodu izbora kada šteti drugim ljudima

Antropologinja i profesorica Heidi Larson u intervjuu za Al Jazeeru govori o svojoj knjizi u kojoj istražuje razloge i glasine zbog kojih ljudi imaju otpor prema vakcinama.

Larson povezuje dugogodišnja iskustva na terenu širom svijeta radeći za UNICEF i GAVI te istraživanja i podatke grupe Vaccine Confidence Project koju je osnovala 2010. (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kada su roditelji u Nigeriji 2004. pokrenuli bojkot i odbili vakcinisati svoju djecu polio vakcinom, opasna bolest dječije paralize raširila se u dvadeset zemalja. Kao rezultat toga, približno 1.500 djece je ostalo paralizirano, dok je potrošeno 500 miliona dolara da se zaustavi širenje bolesti.

Antropologinja Heidi Larson koja se tada zatekla u Nigeriji imala je priliku da “iz prve ruke” otkrije o čemu se radi razgovarajući sa majkama koje su odbile imunizaciju svoje djece.

U to vrijeme počele su se širiti glasine da se u ovu vakcinu ubačeni HIV virus i supstance koje izazivaju neplodnost. To je za mnoge lokalne stanovnike imalo smisla, jer su nakon 11. septembra čuli brojne priče o tome kako Amerikanci žele sterilizirati muslimane u znak osvete. Druge žene su rekle da su ljute zbog vladine agresivne kampanje kada se radi o jednoj vakcini, dok istovremeno ništa ne čine po pitanju toga što nemaju struju i što su siromašni. Druge su rekle da ih je strah jer je nekoliko godina prije toga 11 djece u Nigeriji umrlo tokom kliničkog ispitivanja Pfizerovog lijeka protiv meningitisa, dok su neke odustale od vakcine jer su im muževi tako rekli.

Istražujući 20 godina glasine o vakcinama u lokalnim zajednicima širom svijeta, Larson je čula slične argumente i u drugim zemljama, a uglavnom se radilo o kulturološkim, ličnim, religijskim ili historijskim razlozima, što je u mnogim slučajevima završavalo kobno ne samo po stanovništvo nego i po strane radnike koju su provodili proces vakcinacije u zemljama kao što su Pakistan i Nigerija, gdje su ih nemilosrdno ubijali. Tome nije pomogla ni činjenica da su američke obavještajne službe u pokušaju otkrivanja i hvatanja Osame bin Ladena prvo poslale lažnog zdravstvenog radnika koji je navodno provodio program polio vakcinacije.

Ovim događajem iz Nigerije, Larson, profesorica na Londonskoj školi za higijenu i tropsku medicinu, počinje svoju nedavno objavljenu knjigu “Zaglavljeni: Kako počinju glasine o vakcini i zašto ne prolaze” (Stuck: How Vaccine Rumors Start and Why They Don't Go Away).

U ovom interesantnom djelu ona je povezala svoja dugogodišnja iskustva na terenu širom svijeta radeći za UNICEF i Globalni program vakcinacije (GAVI) te istraživanja i podatke grupe Vaccine Confidence Project koju je osnovala 2010. godine. Grupa okuplja stručnjake iz raznih oblasti koji svakodnevno prate vijesti i društvene mreže na više od stotinu jezika kako bi otkrili glasine o vakcinama i zajedno sa lokalnim organizacijama pokušali da uđu u suštinu problema.

Zanimljivo je što Larson u svojoj knjizi nema agresivni stav, kao većina današanjih protivnika ili pristalica vakcina. Kako kaže, vakcine su postale nešto o čemu se ne priča za večerom, pogotovo tokom pandemije, te poziva na empatiju i dijalog kako bi se shvatili razlozi zašto se ljudi ne žele vakcinisati, istražujući njihove emocije i motive u donošenju takve odluke.

U intervjuu za Al Jazeeru, profesorica Larson govorila je o ulozi društvenih mreža u širenju glasina, vezi populizma i otpora prema vakcinaciji, pravu na lični izbor i javnom zdravlju.

  • Čini se da je društvo danas polarizirano više nego ikad, a to se najviše vidi u slučaju vakcina protiv COVID-a 19. U svojoj knjizi pišete o “hibernaciji” glasina i kako one s vremena na vrijeme izlaze na površinu. Koje glasine iz prošlosti se sada ponovo pojavljuju kada su u pitanju COVID vakcine a koje su nove, budući da sada postoji nova generacija RNK vakcina?

Neke najstarije glasine su da ove vakcine mogu izazvati neplodnost, sterilitet. To je jedna od najstarijih i najraširenijih glasina, ne samo za vakcine nego i za druge lijekove, pogotovo kada postoje masovne kampanje i pogotovo u nekim zemljama gdje jesu zaista postojale neke epizode sterilizacije stanovništva u prošlosti, što je veoma rijetko, ali ta historija ih još uvijek proganja. Druga glasina koja se ponovo pojavljuje ali je nešto novija, jeste glasina o 5G mreži. Neki ljudi su možda zaboravili, ali kada je predstavljena 4G mreža, pojavile su se glasine o povezanosti toga i H1N1, svinjske gripe, zatim kada je došla 3G mreža pričalo se da je to povezano sa SARS-om. Ove nove tehnologije stvaraju anksioznost kod ljudi i onda ih oni povezuju sa novim vakcinama. Međutim, nove glasine dolaze uz nove vakcine, novi tip vakcina, tako da kada kažete RNK to izaziva zabrinutost i razmišljanje o DNK, ljudi misle da to nekako utiče na njihovu genetsku strukturu. Samo da bude jasno, ove vakcine ne mijenjaju vašu DNK.

  • Krajem prošle i tokom ove godine vidjeli smo globalni, masovni pokušaj vakcinacije u cijelom svijetu, kao što nikada do sada nije zabilježeno u historiji. Kako vidite cijeli taj proces?

To je apsolutno istina, ovo je najveći globalni projekat u historiji što se tiče vakcina. Jedna od prednosti toga što se toliko ljudi vakcinisalo u kratkom periodu, a više od milijardu ljudi je primilo jednu dozu, je to što možemo da vidimo rijetke nus-pojave mnogo brže. Naravno, tu su uobičajene nus-pojave, kao što je malaksalost i osjećaj kao da imate gripu jedan ili dva dana. Ipak, kod ljudi se javlja anksioznost i pitaju se kako su te vakcine brzo napravljene, da li su testirane dovoljno…  S druge strane, ove vakcine su imale toliku upotrebu, mnogo veću nego druge vakcine, i zaista je zapanjujuće kako je malo bilo ozbiljnih posljedica u odnosu na druge vakcine koje smo imali do sada. Na neki način to bi nam trebalo dati više samopouzdanja.

Međutim, kada su u pitanju masovne kampanje, što znači da se puno ljudi podvgrava procesu imunizacije u isto vrijeme, vidimo da to izaziva puno više glasina i anksioznosti, jer se neki ljudi boje kada ih se “broji”, nisu sigurni da mogu vjerovati vladi, pogotovo ljudi koji su marginalizirani, koji imaju problem sa vlastima, jer nacionalnu imunizaciju obavljaju vlasti, preporučuju je vlasti a nekada je i čine obaveznom. Tako da ako imate problem sa vlastima, to može postati problem što se tiče vakcinacije. S druge strane, ako primate vakcinu rutinski, u nekoj privatnoj klinici na dan koji izaberete, drugačije je i osjećate da imate više izbora u tome.

  • Vaš projekat koji ispituje kolika je pouzdanost u vakcine (Vaccine Confidence Project) mapira “neodlučnost” širom svijeta kada su u pitanje vakcine, kroz Indeks pouzdanosti u vakcine. Koje zemlje imaju najmanju stopu povjerenja u vakcine, a koje najvišu?

Na početku, kada smo radili prvo istraživanje, a to je bilo 2015. godine a objavljeno je 2016, Francuska je bile najviše skeptična prema vakcinama u cijelom svijetu, a tu su bile i zemlje Istočne Evrope i područje Balkana. Bangladeš je imao najveću stopu povjerenja. Vidimo da je to prilično konzistentno. Čak dok sam radila za UNICEF, Bangladeš je historijski imao veliko povjerenje u imunizaciju, jer je njihova zajednica od početka veoma uključena u taj proces. Dobra vijest je da je Francuska prepoznala problem kada je vidjela rezultate, napravila velike napore da izgradi to povjerenje i to je dobro uradila u kontekstu COVID-a, imala je puno više izazova što se tiče virusa H1N1. Također smo često pratili Evropsku uniju, jer je Evropa prepoznata kao regija koja ima najmanje povjerenja u vakcine na svijetu. Evropska unije je rekla hoćemo to da pratimo, pa smo s njima uradili istraživanja 2019, 2020, i radit ćemo 2022, kako bi vidjeli uticaj COVID-a. Međutim, 2020. godine, Portugal je imao najveće povjerenje u vakcine, i to je interesantno jer je Portugal dobro upravljao COVID-om 19. Najmanju stopu povjerenja imale su Bugarska i Poljska. Vidimo da je pozadina toga i koliko ljudi vjeruju u imunizaciju u djetinjstvu generalno, važno je obratiti pažnju na to, jer to će utjecati na našu spremnost, a u budućnosti će biti još pandemija.

U slučaju Francuske postoji historijska zabrinutost zbog vakcine protiv hepatitsa B i i glasine o njenoj povezanosti sa multipla sklerozom, što je dokazano da ne postoji. Međutim, druge stvari su doprinijele da padne povjerenje ljudi u vakcine, ne samo same vakcine. Generalno povjerenje u vlasti i vladu je tu jako bitno. Također postoje historijska pitanja, recimo u zemljama Istočne Evrope gdje se desila političkih tranzicija, gdje su se vakcine u prošlosti davale rutinski a sada neki vide to kao da imaju slobodu izbora. Vidjeli smo kako politički stavovi dolaze do izražaja kada su u pitanju COVID vakcine. To je miks historije, ličnih iskustava, onoga što ljudi čuju, njihovih mreža… Sada imamo mnogo više dezinformacija i namjerno plasiranih pogrešnih informacija, to smo naravno imali i u prošlosti, ali sada se to toliko brzo širi putem društvenih mreža.

  • U svojoj knjizi upravo pišete o tom “digitalnom požaru”, odnosno uticaju socijalnih mreža na polarizaciju mišljenja. Također navodite i primjer doktora Wakefielda koji je u svom diskreditovanom radu povezao MMR vakcine i autizam, što je kasnije dokazano kao netačno mnogo puta. Ipak, ta glasina i dalje traje, između ostalog zato što je počela istovremeno sa pojavom digitalne revolucije.

Pitanje socijalnih mreža nije samo pitanje dezinformacija. Socijalne mreže sada daju mogućnost za nove načine organizovanja grupa, ljudi širom svijeta koji imaju slične interese ili vjerovanja se povezuju brzo i lako. To je nažalost često iskorišteno za namjerno opstruiranje procesa imunizacije.

  • Na društvenim mrežama vidimo kako su vakcine, kao što kažete, savršene za različite pritužbe koji ljudi generalno imaju prema društvu, svijetu i vladama. Tako se tvrdi da vakcine služe da vlada dobije kontrolu na ljudima, da ih proizvode velike farmaceutske kompanije koje imaju svoje interese, dok se istovremeno naučna zajednica sada percipira kao elita. Danas možemo čuti da ljudi kažu da nisu antivakseri ali da odbijaju vakcinu jer su im ugrožene lične slobode i pravo na izbor. Kako pomiriti javno zdravlje, lične slobode i pravo na izbor?

Dosta sam imala priliku razmišljati o ljudskim pravima kada sam radila za UNICEF. Ljudska prava se uvijek razvijaju i relevantna su tokom različitih situacija na različite načine, iako postoje osnovna univerzalna prava. Ljudi imaju pravo na slobodu izbora, na slobodu govora, sve dok ne dođe momenat da njihova prava štete drugim ljudima. I to je granica. Recimo, kada su pitanju zdravstveni radnici na prvoj liniji, ne da oni samo sebe dovode u opasnost ako odbijaju vakcinu, nego u slučaju da dobiju teži oblik COVID-a ugrožavaju pacijente. U tim situacijama naravno da želite da se ljudi dobrovoljno vakcinišu, ali mislim isto tako da je legitimno da se u bolnicama naprimjer kaže ‘žao mi je ali ne možete da dođete na posao ako se niste vakcinisali, to je opasno za naše pacijente’. Oni mogu imati izbor tu, mogu im reći nećemo vas otpustiti ali za vrijeme pandemije možete uzeti neplaćeno odsustvo ili godišnji odmor, do vas je. Neke institucije mogu ponuditi neko djelomično plaćanje. Tako možete imati neki izbor. Jedna stvar koja je jako važna za javnost, sada više nego ikada, da ljudi moraju imati neki izbor, da je mnogo manja vjerovatnoća da će imati taj otpor ako imaju neku vrstu izbora, iako im se opcije možda ne sviđaju.

  • Kako je populizam povezan sa povjerenjem u vakcine? Tu imamo narativ “narod protiv elita”, a sam Wakefield je rekao da se Donald Trump složio s njim da su vakcine povezane sa autizmom…

Da, Trump je to rekao, ali prije nego što je postao predsjednik, a on je poznat po tome što mijenja svoja mišljenja, ovisno od situacije. Međutim, populizam jeste postao povezan sa vakcinama, jer populizam pokušava privući ljude. Možete imati populističkog lidera koji kaže ja sam uz vas, uz narod, ta druga vlada, ta druga vladajuća stranka, želi da vam nametne ovu obaveznu vakcinaciju, ali ja razumijem da želite svoj izbor, želite slobodu. To je bio slučaj u Italiji, jer je postojao veliki otpor prema obaveznim vakcinama protiv malih boginja. Međutim, stvari su se promijenile kada je došlo do strašne pojave širenja bolesti. Populistički lideri se tu koriste vakcinama, oni slušaju narod, ali realnost je da se ne radi o cijelom narodu, nego o grupi ljudi. Budući da vakcinacijom upravlja vlada, ako postoji nepovjerenje u vladu, taj otpor je veći. U Finskoj gdje postoji veliko povjerenje u vlade, postoji i veliko povjerenje u proces vakcinacije već 30 godina. Politolog Jonathan Kennedy je uzeo naše podatke i uporedio sa glasanjem za populističke lidere širom svijeta. On je otkrio u gotovo svim zemljama da je vjerovatnije da će ljudi glasati za populiste što manje povjerenja imaju u vakcine. Postoji snažna relacija tu.

  • Vi ste također radili istraživanje gdje ste neke ispitanike izložili glasinama o COVID vakcinama i pratili da li će se njihov stav mijenjati?

To smo radili ranije ove godine, jer dobijamo puno upita o tome da li dezinformacije zaista mijenjaju mišljenje ljudi o vakcinama. Tako smo ispitali 4.000 ljudi u SAD-u i 4.000 ljudi u Velikoj Britaniji, sve smo ih intervjuisali oko COVID-a i pitali da li bi primili vakcinu. Onda smo grupi od 1.000 ljudi u svakoj zemlji dali tačne podatke i informacije, a grupi od 3.000 ljudi dezinformacije, odnosno pet najučestalijih objava na socijalnim mrežama, koje su bile glasine ili dezinformacije. Onda smo ih opet intervjuisali, i u obje zemlje spremnost da se primi COVID vakcina je opala za više od šest posto među ljudima koji su dobili dezinformacije.

  • U knjizi dosta pišete o empatiji i dijalogu, o tome da neke majke osjećaju da njihova pitanja o vakcinama nisu odgovorena te da ih doktori ne shvataju ozbiljno. Tvrdite da neki ljudi samo žele bolju nauku, odnosno da imaju pogrešnu interpretaciju nauke. Kako onda prići ovom problemu? 

Da, u knjizi navodim koliko je važna empatija i dijalog. Na osnovu razgovora sa mnogim roditeljima i čitajući mnogo transkripata gdje ljudi navode svoje razloge, ne vidim da su oni u suštini protiv nauke. Mnogi od njih kažu da žele bolju nauku, oni dolaze do svoje “nauke”, ljudi dosta čitaju neke naučne članke i uzimaju nekoliko rečenica iz konteksta i ne razumiju nužno cijeli kontekst, što doprinosi glasinama. Mislim da nepovjerenje dolazi zbog te interpretacije nauke, zbog toga kako vlasti koriste nauku. Trebamo dosta empatije jer je stanje dosta konfuzno što se tiče informacija, pogotovo tokom pandemije. Ne govorim da bismo trebali imati empatiju prema ljudima koji namjerno pokušavaju naškoditi i opstruirati, to je druga priča. Ja govorim o grupi ljudi u sredini, koji su otvoreni prema vakcinama ali imaju iskrena pitanja. Moramo čuti njihove brige, dati im informacije koje im trebaju, koje odgovaraju na njihova pitanja. Kada vide da komuniciramo o stvarima koje ih zanimaju, vjerujem da će to odmah utjecati na njihov stav.

Izvor: Al Jazeera