Kako će Amerika i svijet pamtiti 2021. godinu?

Kada je 2021. počela, činilo se da bi mogla donijeti određena rješenja za tri velika potresa koja su definirala 2020.godinu. Previranja tijekom Trumpove četiri godine trebala su ustupiti mjesto puno tradicionalnijem predsjedniku koji je obećao povratak u normalu. Joe Biden je obećao da će se agresivnije boriti protiv COVID-a 19, a uvođenje sigurnih, učinkovitih cjepiva potaknulo je nadu da bi svijet mogao ostaviti pandemiju iza sebe 2021.godine. Na kraju, iako je sigurno bilo naivno misliti da će rašireno obračunavanje sa sustavnim rasizmom započeto 2020. godine, uskoro donijeti rezultate, strpljivo se čekalo da se vidi hoće li doći do značajnih promjena.

Sada znamo da je 2021.godine donijela daljnje poremećaje i neizvjesnost, a ne normalizaciju ili rješenja.

Počelo je s neredima na Capitol Hill-u 6. siječnja i drugom Trumpovom opozivom, a republikanci – predvođeni bivšim predsjednikom – nastavili su cijele godine propagirati i širiti laži da je Donald Trump pobijedio na izborima. COVID-19 se nastavio širiti s mnogim žarištima u Americi i cijelom svijetu.

Nova snaga “kritičke teorije rase” kao političke žarišne točke i događaji koji izazivaju podjele poput suđenja Kyleu Rittenhouseu sugerirali su da je Amerika jednako daleko – ako ne i dalje – od konsenzusa o rasnoj pravdi nego što je to bio slučaj prošle godine.

Kako će historija pamtiti 2021.godinu?

Ne treba biti stručnjak nego samo osoba dobre volje i zdravog razuma pa zaključiti da ćemo 2021. godinu pamtiti po eroziji demokratskih normi u Sjedinjenim Državama najviše zbog upornih pokušaja dovođenja u pitanje i poništavanje legitimnih izbornih rezultata. Negativni učinci pandemije, poput promjena na tržištu rada i poremećaja u obrazovanju, sigurno neće biti zaboravljeni. Kao ni rasna nejednakost – kontinuirani sustavni rasizam usmjeren protiv Afroamerikanaca, porastu nasilja nad azijskim Amerikancima i općem osjećaju da je zemlja polarizirana duž rasnih linija. Povjesničari i analitičari kažu da će 2021. biti zapamćena kao još jedna propuštena prilika za rješavanje klimatske krize, kao godina kada su Sjedinjene Države okončale svoj 20-godišnji rat u Afganistanu, ali i kao zabrinjavajuća prijelomna točka za američku poziciju u svijetu.

Stoljeće američkog globalnog liderstva počelo je pokazivati znake posustajanja

Američka državnost je tijekom prošlog stoljeća bila temelj liberalnih međunarodnih institucija i normi. Događaji iz 2021. godine sugeriraju da se ta epoha završava. Pokušaj desničarskog puča na početku godine bio je težak udarac po američki status u svijetu. Drugo je bilo odbijanje Republikanske stranke da se suprotstavi Donaldu Trumpu,  čovjeku koji je bio glavni krivac za tu situaciju što je bio kolaps umjerenog konzervativizma u Sjedinjenim Državama.

Sjedinjene Države su izašle iz 2021. izgledajući kao država u nevolji: gorko polarizirana, trošeći ogroman novac na vojsku koju nisu znale koristiti, suočene s pravosudnom kontrarevolucijom od ekstremno desnog Vrhovnog suda. Kada je predsjednik Bidena sazvao Samit za demokraciju krajem godine nismo bili svjesni je li Bidenova administracija ponovno potvrdila američko globalno vodstvo ili je to bio žal za laganim odlaskom s trona?

Joe Biden je pokazao da vlada može biti rješenje

Za 2021. može se reći da je to bila godina kada je završila Reaganova revolucija — kaže Meg Jacobs, profesorica historije na sveučilištu Princeton. Zahtjevima za trošenje par trilijuna dolara, Bidenova administracija pobijedila je ideju iz Reaganove ere da je vlada problem, a ne rješenje. Od pomoći u svladavanju posljedica  COVID-a 19 do velikog izdavanja za infrastrukturu, najvećeg federalnog ulaganja u povijesti, Bidenova zakonodavna postignuća postala su konkurentna onima iz New Deala.

Je li Bidenova izvedba bila savršena? Ne. Ali opet, nije to bila ni u vrijeme Franklina Roosevelta. Prošlo je nekoliko godina prije nego što je FDR pokrenuo javne radove, a nezaposlenost se godinama nije vratila na razinu prije 1929. godine. New Deal je bio radikalan odmak u američkoj politici, koji je jednom zauvijek zakopao dotadašnji pristup bit će što bude. Bidenov zaokret došao je nakon nekoliko generacija delegitimiziranja učinkovitosti vlade i u trenutku intenzivne polarizacije.

Zbogom vječnom ratu, pozdrav vječnoj pandemiji

Godina 2021. je bila godina kada se “globalni rat protiv terorizma” – koji je s velikom pompom i optimizmom pokrenuo predsjednik George W. Bush 2001.godine – konačno približio kraju. Američka vojska, poslana u Afganistan da na brzinu sruši Osamu bin Ladena, slomi al-Qaedu i talibane i obnovi zemlju po ugledu na Ameriku, nikada nije službeno priznala poraz. Ali, nije ni trebalo. Slike američkih zrakoplova tijekom evakuacije iz zračne luke u Kabulu, dok su očajni Afganistanci visjeli i padali krila velikih letjelica, nisu ostavljale nikakvu sumnju. Nakon višegodišnjih upozorenja o tome da se ne smije “dopustiti teroristima da pobijede”, SAD su, na neki način, učinile upravo to. Talibani, koji su 2001. godine bili opće prezirani i koji su bili na nišanu najmoćnije vojske koju je svijet ikada poznavao, uporno su se držali 20 godina. Čim je osvajač okrenuo leđa, trebalo je tek tjedan dana da naprosto preplave zemlju. Bio je to najsramotniji i najvidljiviji poraz američke vanjske politike od pada Saigona 1975. godine.

Poraz u Afganistanu postao je simbol s trajnijim posljedicama. Od Rijada do Teherana, od Bagdada do Jeruzalema, Sjedinjene Države, koje su gotovo cijelo stoljeće bile sunce oko kojeg su se vrtjela bliskoistočna suparništva i pritužbe postale su  skoro nevažne. U Washingtonu su kreatori politike hvalili Abrahamov sporazum, koji su godinu dana ranije potpisali Izrael i nekoliko proameričkih, autokratskih arapskih režima, kao pobjedu za interese SAD-a. No, nedvojbeno je važnija bila konferencija tiho sazvana u Iraku u kolovozu, na kojoj su najveći rivali Saudijska Arabija i Iran razgovarali licem u lice o tome kako riješiti razlike u regiji. Po prvi put Amerikanci nisu bili uključeni u regionalnu inicijativu koja bi u narednim godinama mogla prerasti u ozbiljni mehanizam za neovisno vodstvo bliskoistočnih sila.

Sudbina značajnog nuklearnog sporazuma s Iranom – nakon godina dramatičnih pregovora, naglih povlačenja i besplodnih ponovnih pregovora – konačno je zapečaćena. Iran jednostavno više nije bio zainteresiran. Teheran je vodio depresivnu politiku protiv ekstremnih američkih sankcija, ali i ” toplijih” gospodarskih veza s Kinom – kao nešto mnogo poželjnije od nepredvidivog novog sporazuma iz kojeg bi se Washington jednostavno ponovno mogao povući. Amerika je također usmjerila pozornost na Kinu i Rusiju, zaključivši da ti prioriteti nadmašuju cijenu još jednog pregovora s Teheranom. Sjedinjene Države su, gotovo nezapažene, čini se, odustale od Bliskog istoka. Osjećaj olakšanja je bio obostran. Za sada.

Ali, ako je predsjednik Joe Biden mislio da se može početi baviti dubokim američkim domaćim disfunkcijama, grdno se prevario. “Vječni rat”, kako su ga prozvali cinici, gotovo odmah je zamijenjen novim – daleko smrtonosnijim i daleko više razornim – sukobom, za koji će također trebati desetljeća da se procesuira. Globalna pandemija Covid-19, koja se Americi i svijetu najavila u 2020.godini, a za koju smo naivno vjerovali da će biti poražena u roku od godinu dana brzim globalnim uvođenjem cjepiva. Pandemija se, međutim, ukopala za bitku se na duge staze. Sličnost između ta dva povijesna fenomena je zapanjujuća.

U oba slučaja, globus se suočio s “neprijateljem” koji je bio neuhvatljiv, maglovit i uporan, ali naizgled posvuda unaokolo, spreman baciti se na slabosti i zahtijevati neviđenu vrstu budnosti. “Naš odgovor uključuje mnogo više od trenutne odmazde i izoliranih napada”, rekao je Bush 2001. “Amerikanci ne bi trebali očekivati jednu bitku već dugotrajnu kampanju za razliku od bilo koje druge koju smo ikada vidjeli.” Mislio je na zlokobnu mrežu radikalnih islamista, ali njegove riječi je lako mogao reciklirati i izgovoriti Biden 2021. kako bi opisao mikroskopski virus i njegove brojne mutacije. Sada znamo – pandemija će zauvijek ostati s nama.

Američki eksperimenttrum u opasnosti

Utvrdili smo već da je početak 2021.godine označio nasilni napad na zgradu Kongresa.

Uzavrela gomila, podstaknuta poraženim predsjednikom Sjedinjenih Država, upala je u Kongres u pokušaju državnog udara koji je imao za cilj zadržati izbornog  gubitnika Donalda Trumpa na vlasti. Ljudi takvog mentalnog stanja, a njih je na desetke milijuna, kasnije su odbili biti cijepljeni protiv COVID-a 19, neobjašnjivo birajući moguće “samospaljivanje” umjesto sigurnosti i spasa.

Unatoč gluposti, napad na Kongres istaknuo je ono što smo već znali, a to je da je Amerika duboko podijeljena zemlja. U zapanjujućoj mjeri, Amerikanci su postali nepovjerljivi ljudi, s oskudnim povjerenjem u institucije i slabim povjerenjem jedni u druge. Dok su ti teško nezadovoljnici nastavljali da se guše u svojim ogorčenjima, zabludama i razočaranjima, tražili su sve agresivnije izazove normama, vrijednostima i institucijama koje su održavale republiku više od dva stoljeća. Pojavila se plemenska politička kultura koja je polarizirala biračko tijelo i paralizirala politički sustav.

Čak i kada je uspješna promocija neviđeno brzog razvoja cjepiva impresivno pokazala nevjerovatnu sposobnost moderne države da upravlja financijskim, ljudskim i znanstvenim resursima u razmjerima i brzinama koje su nekada bile nezamislive – oni koji su odbili cjepiva ništa nisu manje impresivno demonstrirali stupanj do kojeg iracionalnost može torpedirati čak i najkorisnije politike.

U međuvremenu, dok su Amerikanci nastavili rasipati svoje, sve manje, zalihe društvenog kapitala, na drugoj strani planeta, uzdižuća Kina, represivna, ali izuzetno otporna, neumorno je demonstrirala djelotvornost radikalno drugačije vrste društvenog i političkog poretka.

Imamo sada dva društva, dva sustava upravljanja, dvije vizije svijeta. Što će prevladati? Demokracija ili autokracija? Slobodno ili represivno društvo? To je ključno pitanje 21-og stoljeća na koje odgovor može donijeti potpuno novi poredak u odnosu na period od Drugog svjetskog rata. Upravo je velika pandemija ukazala na liberalnu kaotičnost demokracije uz okrutnu pragmatičnost autokracije. Velikim prosvjedima protiv mandata o cijepljenju svjedočimo u zapadnoj Europi, Americi ili Australiji. Nikada u Rusiji, Kini ili Turskoj. U demokraciji javnost preispituje odluke svojih vlada, traži se njihova odgovornost. U autokraciji, jedan čovjek ili mala skupina vođa odlučuje o svemu. Nema tu mnogo prigovora, a ako ih ima njihovi nositelji okončavaju u zatvoru ili s metkom u potiljku i otrovom u krvi. I kao novinar i kao čovjek ja biram kaotičnu demokraciju.