Mostarski neimar Miroslav Loose podizao grad koji umije da pamti

Ulice gradova imaju lica svojih neimara. Mostarske su, još i danas, u većoj ili manjoj mjeri, u kamenu svojih građevina postojanim sačuvale lik ingenioznih graditeljskih umova koji su tragove svog umijeća ostavljali kroz pet i pol stoljeća savremene povijesti grada.

Najbolji su neimari, kako oni domaćih korijena, tako i oni koji su po naređenju dolazili iz drugih krajeva Osmanskog carstva, autori nekih od najvrijednijih ostvarenja arhitekture Mostara i Hercegovine pod osmanskom vlašću. Sa njihovim djelima, skladno, kako je to i svojstveno otvorenom duhu grada na Neretvi, početkom 20. stoljeća sjedinile su se mnoge monumentalne građevine rođene u idejama i projektima velikog arhitekte, Miroslava Loosea.

Miroslav Loose rođen je u Trebinju 1884. godine. Njegov otac, Josip, porijeklom Nijemac, rođen je u češkom gradiću Weigsdorfu dvije decenije ranije. U Trebinje, gdje je zasnovao brak sa Katom Petrušić, došao je kao austrougarski vojnik u vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine.

Tu je Miroslav Loose završio osnovnu i Trgovačku školu, a građevinski odjel Srednje tehničke škole u Sarajevu školske 1899/1900. godine. Premda je bio šesnaestogodišnjak, povjeren mu je posao građevinskog tehničara i tehničkog asistenta pri Građevinskom odjelu Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu.

Trebinje zamijenio Mostarom

Prije nego što je Trebinje zamijenio Mostarom, učestvovao je na nekoliko značajnih projekata. Još kao građevinski tehničar, od marta 1903. godine iskustvo je sticao na poslovima snimanja i projektovanja kanalizacije u Sarajevu. U toku 1906. godine radio je na izgradnji vodovoda u Trebinju i Višegradu, da bi od februara 1909. godine aktivno sarađivao na projektu gradnje vodovoda u Banja Luci.

U međuvremenu, oženio se Marijom Ljubomir, u Trebinju januara 1908. godine. Iste godine rodio im se najstariji sin, Josip, kasnije ugledni inženjer, koji je životni i radni vijek ostavio u Mostaru. Drugi mu je sin, Ivan, rođen 1910. godine. Kao inženjer montantistike bio je direktor rudnika i varešanske željezare.

Godinu kasnije obitelj je dobila još jednog dječaka, Nedjeljka. Bio je najmlađi diplomant zagrebačkog Sveučilišta i prvi arhitekt Mostara. Umro je jako mlad, u 25. godini života. Kćerka Paulina, rođena 1913. godine, bila je jedan od utemeljitelja Muzičke škole i Gradskog orkestra u Mostaru. Smatra se, s pravom, da je za vrijeme njenog upravljanja Muzička škola u Mostaru ostvarila najveće uspjehe i postala poznata širom Jugoslavije. Sin Rudolf (Rudi), rođen je 1916. godine, po struci je bio također arhitekta. Najmlađe, šesto dijete u obitelji, Katarina, rođena je 1921. godine.

Krajem 1909. godine, nakon natječaja koje je objavilo i provelo Gradsko poglavarstvo u Mostaru, imenovan je za upravitelj Vodovoda. Osim toga, Looseu je povjeravana uprava i nad drugim pozicijama u gradu. Najduže se zadržao na dužnosti šefa Građevinskog tehničkog odjela u Mostaru, sa koje se povukao u mirovinu navršivši 44 godine radnog staža. Premda je radio bez posjedovanja univerzitetskog obrazovanja, svaku funkciju je obnašao sa vrlo profesionalno i sa velikom posvećenošću. Nakon donošenja Pragmatike, 1923. godine, priznata mu je visoka stručna sprema, čime je stekao pravo rukovođenja Građevinskim odjelom i izrađivanja nacrta za gradnju mnogih stambenih i poslovnih objekata u Mostaru.

Veliki graditeljski poduhvati

Teško je nabrojati sve građevine u kojima se očituje rukopis Miroslava Loose. U njegovoj bilježnici nalazimo početak mnogih impozantnih i jako vrijednih graditeljskih projekata koji su u Mostar donijeli dašak savremenosti i evropskog duha. Prema njegovim nacrtima i direktnim  nadzorom nad radovima, u Mostaru je 1914. godine izgrađeno Gradsko kupatilo, prelijep i vrlo bogato ukrašen objekat čija je unutrašnjost odisala orijentalnim dekorativnim elementima. Ovo djelo secesijske arhitekture oslanjalo se na tradiciju gradnje osmanskih kupatila (hamama), što se očitovalo u rješenju unutrašnjih prostorija. Još i danas krasi centralnu jezgru grada.

Nivelacija i uređenje trotoara od Gimnazije do mosta na Musali, te Karađozbegova ulica i ograđivanje harema na uglu, također su djelo Miroslava Loose. Izuzetan osjećaj za prostor i kompoziciju demonstrirao je prilikom radova na podizanju ograde oko Trga Republike (danas Trg musala). Prema njegovim projektnim nacrtima građeni su ili obnovljeni gradski park, trg na Maloj tepi, centralno groblje na Bišću (tzv. Vojno groblje na izlazu iz Mostara), Vatrogasni dom situiran u ulici braće Brkića, te podignuti novi dućani u Ulici Mostarskog bataljona.

Nešto ranije prije dovršetka gradnje Gradskog kupatila, Loose je 1906. godine vršio neke intervencije i adaptaciju zgrade u vlasništvu gradonačelnika Mostara, Mujage Komadine. Još jednu zgradu koja je bila u posjedu Komadine, a koja se nalazila na Glavnoj ulici, Loose je uz periodične zahvate održavao nekoliko godina. Riječ je o zgradi koja je svojedobno bila poznata i kao Djevojačka škola. Nadzirao je i izgradnju betonskih transformatora i zgrade za primanje struje, koja se nalazila na početku ulice dr. Safeta Mujića, zatim radove na adaptaciji zgrade hotela ”Neretva”, te izgradnji nove ceste od Bolnice do Rudnika.

Kako je problem vodoopskrbe bio vrlo česta pojava u Mostaru između dva svjetska rata, to je bio jedan od prioriteta mostarske uprave. U tom smislu, Loose je vodio projektom izgradnje vodovodnog rezervoara i postavljanjem električne stanice – pumpe sa transformatorom koja je trebala da riješi pitanje snabdijevanja vodom Bjelušina i Brankovca vodom iz bazena gradskog vodovoda. Njegovim planom sistemski je riješeno pitanje izgradnje javnih zahoda. Kad je riječ o vodotokovima u gradskoj zoni Mostara, Loose je upravljao radovima djelomične regulacije i presvođivanja toka Radobolje.

Ime koje traži svoju ulicu

Također, dijelom šireg regulacionog plana bila je rekonstrukcija vodovodne mreže. U toku svog višedecenijskog rada, što kao glavno i odgovorno lice, što kao saradnik ili stručni savjetnik, radio je na više od stotinu većih i manjih projekata. Ovo je samo mali dio izdvojen iz bogate biografije Miroslava Loose.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Miroslav Loose nastavio je da radi kao predavač na Građevinskoj srednjoj tehničkoj školi u dva intervala, od 1948/49. do 1958/59. godine. Predan svom pozivu ostao je do smrti, 31. augusta 1966. godine. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici, u groblju Masline.

Nije prvi, a vjerovatno neće biti ni posljednji put, da u Mostaru nećemo naći ulicu ili jedan zabačeni sokak sa imenima i prezimenima ljudi koji su svojim djelom ostavili neizbrisiv trag u njegovoj povijesti. Ni ime Miroslava Loose nije izuzeto od tog pravila. Za njega, u konkurenciji sa ličnostima dokazanog necivilizacijskog djela, nemoguće je naći mjesta. To nije grad kakav je Loose gradio.

On je podizao grad koji umije da pamti.