Antifašisti postavili temelj toleranciji

Za bolje razumijevanje trenutnog političkog stanja u Bosni i Hercegovini nužno je vraćanje na naslijeđe ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a jer je raspad Jugoslavije i ratovi tokom 90-tih godina pokazao ko je doista bio na strani antifašističke borbe kako u Drugom svjetskom ratu, tako i 50 godina poslije.

Bosna i Hercegovina je jedinstven primjer države u svijetu koja je nakon 480 godina obnovila svoju državotvornost i to na način za koji se borio njen najbrojniji narod u periodu između dva svjetska rata kada su Bošnjaci, tada Muslimani, bili i najobespravljeniji i najslabiji narod u Kraljevini SHS, odnosno kasnije Kraljevini Jugoslaviji.

Koliko god često spominjali odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a koji je održan 25. novembra 1943. u Mrkonjić Gradu, uvijek se iznova moramo prisjećati njihovih civilizacijskih vrijednosti i krucijalnog značaja za obnovu bosanskohercegovačke državnosti.

Afirmacija civilizacijskih vrijednosti

“Civilizacijska vrijednost odluka Prvog ZAVNOBiH-a ogleda se u humanom definisanju međunacionalnih odnosa u multietničkoj zajednici. Posebno je to izraženo ako se ima na umu da su donesene u vrijeme najkrvavijeg ratnog sukoba u povijesti svijeta – u vrijeme vrhunca provođenja njemačkog holokausta nad Židovima i genocida nad mnogim slavenskim narodima i Romima; u vrijeme ustaškog genocida nad Srbima i četničkog nad Bošnjacima. Bosanskohercegovački antifašisti su postavili temeljac međunacionalnoj i međureligijskoj toleranciji i pomirenju, a godinama prije nego je zapadna Evropa usvojila iste civilizacijske vrijednosti”, smatra historičar Amir Kliko.

Bosna i Hercegovina je 1939. je bila podijeljena između Srbije i Hrvatske čime je prestala postojati i kao geografski pojam. Slične političke namjere dva susjeda su ponovo obnovljene uoči ratnih sukoba ‘90-tih godina.

“Krucijalni značaj odluka Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a za državnost Bosne i Hercegovine je teško opisiv. Bosna i Hercegovina obnovila je svoju državnost i stekla ravnopravnost sa Srbijom i Hrvatskom kakvu nije imala od 1918. do 1943. godine. Bošnjaci su izjednačeni sa Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini bez obzira što su to stečeno pravo u potpunosti ostvarili tek 1969. godine. Zahvaljujući antifašistima, iz Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je izašla cjelovita, obnovljene državnosti i ravnopravna članica jugoslavenske federacije. Bošnjaci su preživjeli četnički genocid i u ‘avnojevskoj Bosni’ se obnovili. Demografski i obrazovno”, pojašnjava Kliko.

Historijski značaj odluka ZAVNOBiH-a potvrdila je i Badinterova komisija koja se pozvala na granice u kojima je Bosna i Hercegovina i druge republike ušle u Jugoslaviju kao i održavanje referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

“Odluke ZAVNOBiH-a su spriječile Republiku Srpsku i Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu da prije rata podijele Bosnu i Hercegovinu jer je ‘Badinterova komisija’ odlučila da nema nasilne promjene međurepubličkih granica utvrđenih u novembru 1943. godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a koji je potvrdio i odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Odluke ZAVNOBiH-a omogućile su provođenje referenduma za državnu nezavisnost i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Bez odluka ZAVNOBiH-a ne bi bilo moguće provesti proces proglašenja nezavisnosti na način prihvatljiv međunarodnoj zajednici”, napominje Kliko.

Smatra da su odluke ZAVNOBiH-a spriječile srbijansko-hrvatsku podjelu Bosne i Hercegovine 1941-1945. kao i 1991-1995. godine, a da su najveća politička šteta za bh. entitet Republika Srpska bile odluke ZAVNOBiH-a jer su je pedeset godina prije njenog proglašenja blokirale u njenoj namjeri podjela Bosne i Hercegovine.

“Odluke ZAVNOBiH-a istinski su pravni i nepovrjediv temelj bosanskohercegovačke državnosti potvrđen preporukama ‘Badinterove komisije’, referendumskim pitanjem za državnu nezavisnost, međunarodnim priznanjem i uspješnom borbom Armije RBiH da sačuva stečenu i međunarodno priznatu nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine”, dodaje Kliko.

‘Poništavanje’ odluka ZAVNOBiH-a na 50-tu godišnjicu

Kakvu historijsku vrijednost ima ZAVNOBiH pokazuje potez rukovodstva bosanskih Srba koji su na 50-tu godišnjicu ZAVNOBiH-a organizovali zasjedanje Narodne skupštine Republike Srpske u istom prostoru u Mrkonjić Gradu kako bi poništili odluke ZAVNOBiH-a.

“‘Velikosrpski’ separatisti su shvatili koliko su im problema napravili antifašistički Srbi sa antifašističkim predstavnicima druga dva bosanskohercegovačka naroda kada su osmislili i izglasali odluke ZAVNOBiH-a. Zato su 25. novembra 1993. godine održali vanrednu sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske s tačkom dnevnog reda: poništenje odluka ZAVNOBiH-a od 25. novembra 1943. godine. Sjednicu su održali tačno na pedesetu godišnjicu ZAVNOBiH-a i upravo u istoj zgradi u Mrkonjić Gradu. Htjeli su se i pravno i simbolički povezati kao pravni nasljednici iste organizacije kako bi njihovo poništenje odluka ZAVNOBiH-a dobilo naoko legitiman i legalan čin. Poslanici su jednoglasno poništili odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Objavili su to i u Službenom listu Republike Srpske. Taj čin najbolje pokazuje važnost odluka ZAVNOBiH-a za državnost Bosne i Hercegovine”, ističe dr. Kliko.

Iz navedenog Kliko ističe da se u bh. entitetu Republika Srpska Dan državnosti Bosne i Hercegovine neće nikada obilježavati jer “velikosrpske” separatiste podsjeća na najveću političku štetu koju su im napravili antifašistički Srbi.

“Država Bosna i Hercegovina nije nastala agresijom i genocidom. Nastala je potpuno legalnim, nenasilnim, međunarodno priznatim i podržanim putem. Odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a jesu i najbolja, svevremenska, uputa za uređenje odnosa između bosanskohercegovačkih naroda u kojima svi mogu u potpunosti ostvariti svoja prava i uživati željene slobode i sigurnost u cijeloj državi Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina je država ravnopravnih naroda Bošnjaka, Srba i Hrvata, ali i svih drugih nacionalnih i etničkih zajednica i građana koji u njoj žive”, zaključuje Kliko.

Blokada institucija BiH

Pretenzije susjedne Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu preko svojih sunarodnjaka su najvećim djelom fokusirane na blokade državnih institucija kako bi se dokazala njihova težnja da je bosanskohercegovačko društvo u cjelini ne funkcionalno.

“Aktuelna tenzija, odnosno ustavna kriza pored svih ostalih razloga zasigurno ima i tu pozadinu da susjedni iredentizmi ne žele i ne mogu prihvatiti mogućnost smanjenja i ograničenja monopola nad gruntom države Bosnei Hercegovine i ne mogu prihvatiti realitet da se Bosna i Hercegovina konačno putem svojih institucija, prije svega Ustavnog suda, ali i presuda međunarodnih sudova na inicijative bh. državljana konačno trajno vrati na tračnice savremenih pravnih principa domaćeg i međunarodnog prava koje ne dozvoljavanju nikakvim iredentizmima da ozbiljno djeluju u Bosni i Hercegovini”, smatra Sedad Dedić sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici.

Dejtonska obaveza međunarodne zajednice je da postojeće uređenje mijenja u korist građana jer je ono pravno, historijski, ekonomski i geografski neutemeljeno i neodrživo.

“Međunarodna zajednica, posmatrano kroz historiju, i kad nije bila pozvana da uređuje teritorijalnu organizaciju unutar Bosne i Hercegovine, to je činila zbog svojih interesa, što je najočiglednije u kontekstu okolnosti zbog kojih je sazvan Berlinski kongres 1878. godine. Međutim, nakon zaključenja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini 1995. godine međunarodni faktori su obavezni ulagati sve napore da bi postojeći oblik teritorijalne organizacije u Bosni i Hercegovini bio ne samo sačuvan, nego postepeno i mijenjan u korist životnih potreba svih stanovnika Bosne i Hercegovine, jer je uspostavljena administrativna organizacija države umnogome suprotna modernim pravnim principa, a pod direktnim učešćem međunarodne zajednice sa tada razumljivim legitimnim cljem da se zaustavi ubijanje ljudi, što će, nakon 1995. godine, kasnijim presudama međunarodnog suda u Hagu biti potvrđeno kao agresija na suverenu državu Bosnu i Hercegovinu, genocid, udruženi zločinački poduhvat i druge ratne zločine protiv čovječnosti”, zaključuje Dedić.

Vanjski faktori ‘uređuju’ unutrašnje odnose

Svaka suverena država svoje unutrašnje uređenje mijenja u skladu sa potrebama i naučnim metodama. Zbog izrazito negativnih vanjskih i unutrašnjih faktora Bosna i Hercegovina gotovo da nije imala u svojoj novijoj historiji mogućnost da u miru odredi unutrašnju administrativnu organizaciju.

“Svi oblici administrativno-teritorijalne organizacije u Bosni i Hercegovini bili su rezultat međunarodnih oružanih sukoba, vanjsko-političkih uticaja, kako u osmanskom periodu, tako i u periodima koji su uslijedili za vrijeme austrougarske okupacije, oba jugoslavenska perioda kao i u postdejtonskom periodu. Pored toga, primjetno je i to da su za svaki oblik teritorijalnog uređenja u Bosni i Hercegovini bile zainteresovane, pa čak i direktno uključene i susjedne zemlje, ostvarujući tako svoj vjekovni hegemonistički interes. Takav trend je bio primjetan u prošlosti, a ostao je prisutan i do danas, što je uzrokovalo i specifično ustavno-pravno uređenje Bosne i Hercegovine. Gotovo da u historiji Bosne i Hercegovine ne možemo naći primjer unutrašnjih, mirnodopskih, administrativno-teritorijalnih reformi, izuzev jednog perioda socijalističke Jugoslavije, gdje je opet svaka promjena bila strogo nadzirana i kontrolisana od strane savezne države, a manje prepuštena suverenim odlukama država članica”, smatra Ajdin Huseinspahić sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici.

Negativni vanjski faktori u kombinaciji sa složenim unutrašnjim stanjem su se vrlo loše odražavali na društveno uređenje i svakodnevni život građana Bosne i Hercegovine.

“Uzroci koji su samo kroz proteklih 200 godina dovodili do administrativno-teritorijalnih promjena u Bosni i Hercegovini, a koji su se potom reflektovali na sve organe vlasti u Bosni, su bili isključivo vanjskog karaktera, a na koje nosioci vlasti u Bosni nisu uticali, dok su sami povodi takvih promjena bili kako unutrašnjeg tako i vanjskog karaktera. Na unutrašnjem planu to su bile socijalne pobune, otpor reformama, zahtjevi za autonomijom i sl. koji su opet posredno bili uzrokovani vanjskim društveno-političkim gibanjima koja su se reflektovala na stanje u Bosni. Na vanjsko-političkom planu ti uzročnici su bili daleko brojniji, kao što su: osmanska osvajanja i odluke Porte, vjekovne aspiracije Habzburga, ali i uticaji susjeda kroz posredno ili neposredno podsticanje nacionalnih ustanaka u Bosni, jugoslavenska ideja/pitanje, nametnuti iredentistički problem ‘neriješenog’ hrvatskog pitanja, oživljavanje velikosrpske političke hegemonije, agresija, genocid”, zaključuje Huseinspahić.