Aktivisti o eksproprijaciji: Na djelu je ozakonjenje pljačke građana

Ne govorimo o oduzimanju zemlje za izgradnju autoputa, što je sasvim u redu jer je to u interesu cijele Srbije, već o otvaranju vrata stranom kapitalu da uzme privatnu zemlju, upozoravaju kritičari izmjena zakona.

Rasprava o izmjenama zakona izazvala je reakcije brojnih udruženja i organizacija, te je organizovan i protest ispred zgrade Skupštine Srbije (Gordana Momčilović Ilić)

Bez prethodne javne rasprave i analize uticaja na zainteresovane strane pred Skupštinom Srbije našlo se usvajanje predloga izmena i dopuna Zakona o eksproprijaciji, procesa kojim se definiše oduzimanje ili ograničavanje svojine na nepokretnostima zbog ostvarivanja javnog interesa. To je izazvalo reakcije raznorodnih udruženja i organizacija, te je organizovan i protest ispred zgrade Skupštine. Putem live prenosa širokoj javnosti je poslata unisona poruka da je na delu ozakonjenje pljačkanja Srbije i da zbog toga predlog predmetnog Zakona ne sme biti usvojen.

Istovremeno, komentari korisnika društvenih mreža povodom hitnosti kojom se donosi izmenjen Zakon o eksproprijaciji odnosili su se pre svega na projekat Jadar kompanije Rio Tinto. Premijerka Srbije Ana Brnabić je izjavila da izmene ovog zakona nemaju nikakve veze sa Rio Tintom, već da “služe samo tome da se brže implementiraju projekti od strateškog značaja za Srbiju”.

Ipak, da je zabrinutost javnosti, a pogotovo meštana Jadra, opravdana, slaže se i Dušan Filipović, pravni zastupnik grupe građana “Ne damo Jadar” jer izmene Zakona o eksproprijaciji, kako navodi, “upravo pogoduju interesima krupnog kapitala i u svrsi su ubrzavanja procedura i stavljanja u nepravičan položaj sopstvenika nepokretnosti”.

Naročito sporno je uvođenje u zakon prava na “privremeno zauzimanje zemljišta” do tri godine – roka koji može biti produžen za još tri godine na zahtev korisnika eksproprijacije.

“Privremeno zauzimanje zemljišta nije ništa drugo nego ostavljanje vlasnika bez svoje zemlje u skladu sa proglašenim javnim interesom. Predloženim izmenama uvodi se i mogućnost utvrđivanja javnog interesa za realizaciju projekata na osnovu zaključenog međunarodnog ugovora u kojima je jedna od potpisnica i Republika Srbija. Na osnovu ove odredbe moguće je u bliskoj budućnosti kao korisnika eksproprijacije očekivati i rudarsku kompaniju u dolini Jadra”, navodi Filipović.

Prema njegovim rečima, sporni zakon karakteriše i pitanje rokova, koji su neuobičajeno kratki, pre svega rok od pet dana za izjašnjenje sopstvenika nepokretnosti o predlogu za eksproprijaciju, rok od tri dana za zakazivanje usmene rasprave od strane organa u slučaju postojanja spornih činjenica, a počev od dana prijema predloga za eksproprijaciju; takođe, rok od najviše 15 dana za donošenje rešenja o eksproprijaciji je neprimereno kratak. Filipović zaključuje da su “navedena rešenja atak na pravo na mirno uživanje imovine, jer se njima ograničava pravo na slobodno korišćenje i raspolaganje istom”.

Rasprodaja i državnog, i privatnog zemljišta

Najpoznatija tužba “Saveza poljoprivrednika Banata”, poznatog po borbi za pravo na održivost poljoprivrednih gazdinstava, podnesena je protiv davanja zemljišta firmi “Tenis” na 30 godina i dobijena je u upravnom sporu. Poljoprivrednik Dragan Kleut, predsednik Saveza, povodom izmena Zakona o eksproprijaciji kaže da je “ovde reč o rasprodaji ne samo državnog, već i privatnog poljoprivrednog zemljišta”, jer u predlogu izmena zakona stoji da će biti moguća eksproprijacija privatne imovine po međunarodnom ugovoru.

“Da bi bilo potpuno jasno šta nam se sprema, objasniću sledećim primerom: izmenama zakona o eksproprijaciji biće omogućeno davanje naše dedovine stranoj firmi koja će tu da osnuje farmu ćuraka ili spalionicu opasnog otpada i da, umesto nas koji smo živeli od obrađivanja te zemlje, ubira profit. To je moguće tako što će ugovor sa stranom firmom biti proglašen za nacionalni interes. Dakle, ne govorimo o oduzimanju zemlje za izgradnju auto-puta, što je sasvim u redu jer je to u interesu cele Srbije, već o otvaranju vrata stranom kapitalu da uzme privatnu zemlju”, kaže Kleut, upozoravajući da je vlast državno poljoprivredno zemljište već odavno “razdelila” stranim firmama.

“Morate da se zapitate da li se sve ovo radi da bi se uništila poljoprivreda? U Zrenjaninu je 500 hektara zemlje prve klase s jedne strane Beogradskog puta dato investitorima za potrebe industrijske zone, dok je s druge strane ostala zemlja VII i VIII klase. To zdrav razum ne može da pojmi”, dodaje Kleut. “Sada, kada budemo ostali i bez našeg, privatnog zemljišta, završićemo kao nesretni Vijetnamci – bićemo robovi u sopstvenoj zemlji. Zbog toga se mi, poljoprivrednici, protivimo da se ugovor sa bilo kojim stranim investitorom proglašava nacionalnim interesom”.

Interes imaju samo investitori

Da li Zakon o eksproprijaciji daje odrednice o tome šta je javni interes pitali smo pravnicu Vidu Petrović Škero, nekadašnju predsednicu Vrhovnog suda Srbije, a danas predsednicu beogradskog Centra za pravosudna istraživanja.

“Zakon samo govori o tome za čije potrebe može da se vrši eksproprijacija. Da se razumemo: svako može da bude lišen imovine kada postoji javni interes, ali ovde se on vezuje za zaključenje ugovora Republike Srbije sa isključivo stranim investitorom. Već na početku imamo nejednakost jer domaći investitor nema to pravo”, objašnjava Petrović Škero. Izražava i sumnju da će bilo ko moći da problematizuje pitanje javnog interesa zbog načina na koji funkcioniše naš pravni sistem. Naime, ni za jednu veliku investiciju stranaca u Srbiji javnost nema uvid u sadržaj ugovora jer postoji “poslovna tajna”.

“Ako postoji poslovna tajna, a osnov za javni interes je samo to što je ugovor zaključen između stranog investitora i Republike Srbije, mi – građani, nemamo nikakvu mogućnost da se žalimo jer ne znamo kakav je to javni interes. Mi ne znamo zašto je sa Rio Tintom i kako napravljen ugovor; za već sazidane objekte o kojima se sada mnogo govori, poput fabrike guma u Zrenjaninu, mediji nisu imali mogućnost, samim tim ni pravo, da informišu građane koji je bio interes države da zaključi taj ugovor”.

Zbog toga je sasvim opravdana sumnja koju ovih dana iznose predstavnici ekoloških i ostalih udruženja da od zaključenih međudržavnih ugovora interes imaju samo investitori, dok je interes države minoran.

“Ilustrativan je primer javnog interesa ‘Beograda na vodi’. Po još uvek važećem Zakonu o eksproprijaciji posebnim zakonom – lex specialisom, utvrđen je rok od pet godina u kome će moći da se izvrši eksproprijacija. Decembra prošle godine taj rok je proširen na sedam godina i gle čuda – mi prošle nedelje saznajemo da je u javnom interesu da se zbog zidanja ‘Beograda na vodi’ ruši Beogradski sajam. Niko od nas ne zna u čemu je javni interes, šta će biti sagrađeno na tom zemljištu, ko će zidati na tom zemljištu? A tek sada, usvajanjem izmena Zakona o eksproprijaciji, nećemo imati mogućnost da saznamo bilo šta, jer više neće biti lex specialisa“, objašnjava Petrović Škero. Upozorava i da problem građana time postaje nerešiv, jer će dopunjeni Zakon o eksproprijaciji omogućiti strancima da dođu do prirodnih dobara, što se inače u svetu vrlo retko prodaje jer predstavlja javno dobro.

“Veliko je pitanje da li je u javnom interesu otuđivanje javnog dobra, ali to svakako predstavlja osnov da mi, u našoj zemlji, dobijemo inostrane vlasnike našeg poljoprivrednog zemljišta i rudnog blaga”, napominje Petrović Škero. S druge strane, dodaje, “nećemo moći pravno da prigovaramo zato što ne znamo prirodu tog javnog interesa”.

Kratki rokovi, predugi sporovi

Prema predlogu izmenjenog Zakona o eksproprijaciji, procedura će teći na sledeći način: nakon pribavljanja svih dokumenata potrebnih za eksproprijaciju, u roku od 15 dana nadležni državni organ donosi odluku o njenom sprovođenju. Od trenutka kada se dostavi predlog za eksproprijaciju onome od koga će se vršiti eksproprijacija, to fizičko lice ima rok od pet dana da se o njemu izjasni.

“Imajući u vidu netransparentnost koja vlada kod nas, pitanje je da li će građanin biti u stanju da u roku od pet dana utvrdi sve što je potrebno da bi mogao da se izjasni o predlogu eksproprijacije. Moramo imati u vidu da građani ne znaju od čega da krenu jer nisu pravnici, već inženjeri, pekari, fizički radnici. Zato je očigledno da taj rok od pet dana nije adekvatan”, navodi Vida Petrović Škero.

Dalje, nastavlja, tokom postupka u vezi predloga za eksproprijaciju, onaj ko ga sprovodi može da traži da se u roku od tri dana izvedu neki novi dokazi, a u odnosu na onoga kome se vrši eksproprijacija. “Šta on može za tri dana da uradi povodom novih dokaza koji su pribavljeni od strane državnog organa? Postupak se završava donošenjem rešenja o eksproprijaciji u roku od 15 dana”, navodi Vida Petrović Škero.

Zakon je predvideo da se po žalbi mora odlučiti u roku od 30 dana od dana dostavljanja prvostepenog rešenja. Nakon toga građanin može da vodi upravni spor, koji traje veoma dugo.

Predlogom izmenjenog Zakona o eksproprijaciji svi rokovi su veoma skraćeni. Sama eksproprijacija ne treba uvek da bude hitna. To su postupci kojima se zadire u nečije pravo, a uz to treba utvrditi i javni interes. Imajući u vidu da se, iz nama nepoznatih razloga, i sam Zakon donosi po hitnom postupku, opravdano je smatrati da se takav zakon donosi upravo da bi se omogućilo hitno reagovanje u pogledu privatnih investicija stranog ulagača, gde se javni interes potpuno zamenjuje sa nekim drugim i gde građanin – vlasnik imovine, neće moći bilo šta da uradi.

Vrlo neregulisan, vrlo nabacan proces

“Ono što je interesantna novina je da može da se donese rešenje kojim će se delimično izvršiti ono što je moguća eksproprijacija, i ona će se provesti. Hajde da zamislimo kako to izgleda u praksi: deo kuće će vam se ekspropisati, deo neće; deo vaše imovine vezane za nepokretnost, za zemlju, će vam se eksproprisati, deo neće. A jednoga dana kada dođe do rešenja za eksproprijaciju onog drugog dela i neko bude ulagao prigovor, to više neće biti u vašem interesu zato što je za onaj deo za koji je ranije doneta odluka jednostavno završena eksproprijacija”, objašnjava Petrović Škero.

Ovakav način funkcionisanja tokom postupka eksproprijacije, ona ocenjuje kao “vrlo neregulisan, vrlo nabacan”. Pri tome, dodaje, “kada vidimo kako funkcionišu katastar i sud, kako funkcioniše upravni sud gde sudije pojedinačno imaju od 1.000 do 2.000 predmeta”, ona se pita “kako će onda onaj kome se na ovaj način sprovodi eksproprijacija moći da zaštiti svoje pravo?”

“Za to vreme će se iskopati rudnik na njegovom zemljištu ili napraviti fabrika, a on će biti nemoćan u odnosu na nekog stranog investitora”, napominje.

Zbog toga je neophodno da se građani uključe u odlučivanje o javnom interesu, ali preduslov za to je da putem svih medija budu upoznati sa ovako važnim zakonom i da se dâ dovoljno vremena za javnu diskusiju.

“Zadiranje u našu imovinu mora da se sprovodi na adekvatan način, a ne da predstavlja otimačinu samo zato što nam nije data mogućnost da shvatimo u čemu se ogleda javni interes da se naša imovina optereti, koje su posledice po nas ili koliku ćemo imati zakupninu, pogotovo što znamo kako u Srbiji funkcionišu institucije koje vrše zaštitu prava građana”, zaključuje Vida Petrović Škero.

Izvor: Al Jazeera