Juraj Aras: Na našim prostorima svaka je vlast nasilje nad ljudima
Iako ne možemo zanemariti činjenicu da u pozicijama moći i u akademskoj zajednici ima fašistoidnih tipova kao što ih ima i u radnom okruženju ili obitelji, velika većina ljudi još uvijek su pristojni građani, kaže zadarski glumac i producent.
Iako ne možemo zanemariti činjenicu da u pozicijama moći i u akademskoj zajednici ima fašistoidnih tipova kao što ih ima i u raznim kolektivima poput radnog okruženja ili obitelji, velika većina ljudi još uvijek su pristojni građani. Samo su u dobroj mjeri poniženi i osiromašeni, kaže Juraj Aras, glumac Kazališta lutaka Zadar, producent Teatra VeRRdi i kulturni aktivist, za Al Jazeeru.
Nakon nekoliko kazališnih, prošlog je mjeseca dobio i antifašističku nagradu ‘En Face – Anfas’ za izvaninstitucionalni rad. Inicijativni odbor građanki i građana Dalmacije ‘En Face – Anfas’ ustanovio je ovu nagradu kako bi afirmirali i promovirali “djelovanje onih pojedinaca koji su nas zadužili i inspirirali na otpor društveno retrogradnim pojavama i konceptima”. Dodjeljuje se svake godine povodom Dana oslobođenja Splita.
- Dosta ste angažirani na reaktualizaciji ljudi poput Miroslava Krleže, Vladana Desnice […] Kao se došlo u poziciju da takve ličnosti zavise od entuzijasta poput Vas, a nisu unaprijed podržani kroz sistem države?
– Kad kao kod nas, (kad kažem mi, mislim na populaciju koja govori zajedničkim jezikom na ovim prostorima), nedostaje emancipacije od društvenih kolektiviteta po klasnoj i nacionalnoj osnovi, onda intenziteti političkih sistema i njima sukladne politike, pa tako i kulturne, dominiraju društvom okomljujući se na sve što kvari sliku jednoobraznog željenog identiteta. Nažalost takva nam je uprava – na krive identitete su se okomili. Jer to što oni žele trebalo bi da je odavno iza nas. Trebalo je da kao slobodni ljudi živimo stvarnost republike, ali naša je vlast pregazila modernitet postignut u 20. stoljeću i krenula iznova graditi društvo za interese malobrojnih, uspostavljajući i brišući. Na našim prostorima svaka je vlast nasilje nad ljudima.
- Rekli ste da pripadnost kolektivitetu koji negira individualne slobode za Vas nije prihvatljiv. Je li to razlog da, kako to često kaže Boris Dežulović, i Vi na neki način podrivate ono što zovemo službenom državom?
– Podrivati treba, ne mogu kao Dežulović, al’ mekše od njega mogu – nazvao bih to ‘plijeviti k'o motikom’. Volim državu – republiku koja služi situiranju i slobodnom životu građana emancipiranih od nacionalnih i klasnih identiteta. Zato se u svojoj slobodi okomljavam na mačizam bahatih elita i njihovih epigona i guram u javni prostor ono što oni ne žele čuti. S druge strane nastojim to raditi afirmativno, bez želje da nekog uvrijedim. Imam tu individualnu slobodu koju sam stekao svojim javnim djelovanjem, uglavnom kroz medij kazališta, pa je koristim za poticaj društvene promjene prema “kolektivitetu koji podržava individualne slobode”. Iako je to oksimoron. Treba se i od njega potpuno emancipirati. To je proces koji meni, optimistično i možda naivno ne izgleda beznadan. Mada je paradoksalan. Ali i paradoksu isto treba davati šansu, ne mora sve biti tvrda istina. Sumnju u opravdanost individualnih sloboda budi danas ova histerija antivaksera. Možda je vrijeme za novi prosvijećeni apsolutizam.
- Dobitnik ste splitske nagrade ‘En Face – Anfas’. Vaša kćerka se pohvalila da joj je tata ‘najantifašist godine’. Jesu li pretjerane tvrdnje da fašizam ponovo buja, barem u ovom dijelu, mislim na jug i jugoistok Evrope? Službene politike se ljute ako ih se naziva fašističkim.
– Nek’ se ljute. Treba ih upozoravati. Iako fašizam postoji i u ljudima i u strukturama, mislim da su tvrdnje o bujanju pretjerane. Bar za sada. Znakova za uzbunu svakako ne nedostaje. Tko zna što će ova COVID kriza donijeti. Ono što buja i zovemo fašizmom kreće se u desnom spektru i nije pravi fašizam, iako tako izgleda. Naše su države još uvijek, kao i ostale europske, barem formalno utemeljene na antifašističkim vrijednostima 20. stoljeća i zovu se republike – to ne treba gubiti iz vida. I koliko god se neki trudili to tkivo probijati ono je dovoljno čvrsto da ih podnese. Govorim iz hrvatske perspektive nedovoljno upoznat sa stanjem u drugim našim državama, mada pretpostavljam da je sve to slično. Ovdje se radi o prvobitnoj akumulaciji pohlepe kao odličju primitivizma i siromaštva, kako materijalnog tako i duhovnog, a ne dirigirane i strukturirane potrebe za kolektivnom histerijom. Ne prijeti nama to. Nama se time prijeti za račun pohlepe i gladi za moći čija je potreba također primitivna. Tko nama prijeti osim nas samih!? Lijevi desnima i desni lijevima, geografski i ideološki, uglavnom nesadržajno.
Pravi fašizam je izraz moderniteta na šovinističkim principima. Kod nas su šovinistički ideali samo opijum za narod bez stvarne potrebe za promjenom. Elitama je ovdje promjena suvišna. Odnosno, upravo živimo promjenu za njihov ćeif. Iako ne možemo zanemariti činjenicu da u pozicijama moći i u akademskoj zajednici ima fašistoidnih tipova kao što ih ima i u raznim kolektivima poput radnog okruženja ili obitelji, i to nije ništa novo, velika većina ljudi još uvijek su pristojni građani, nisu šovinisti. Samo su u dobroj mjeri poniženi i osiromašeni. Poniženi primitivizmom, a osiromašeni tuđom pohlepom. Ako uspiju doći u poziciju moći već su se dobro izraubali i prilagodili struji jer su u manjini. Ili su naprosto nemoćni. Treba više pristojnih i hrabrih građana u strukturi države, na pozicijama kreiranja politika.
Ukoliko u Europi ne dođe do velikih poremećaja i značajnijeg bujanja fašizma, u što sumnjam (ne znam što će ovaj COVID donijeti), naše će ustašofilske nakaze ostati u manjini i s vremenom izblijedjeti. Doduše, zabrinjavajuća je činjenica već generalno stvorene i široko rasprostranjene malograđanštine koja je zbog svoje samouvjerene ispraznosti idealan temelj za podršku fašizmu. Samo, čini mi se da globalne tendencije imaju suptilnije metode podjarmljivanja koje su više u vidu raščovječenja društva kroz birokratsko kapitalističke mehanizme nego uspostavu novih vrijednosti temeljenih na elitnom šovinizmu. Mi se tu, još opterećeni traumama, bakćemo s bespotrebnim temama koje su, kako Rambo Amadeus kaže, teme za plaću od 300 eura, dok nas brutalni neoliberalni kapitalizam melje, a planet puca po šavovima. Sav naš fašizam je jad glodanja suhe kosti.
- Nagradu ste posvetili roditeljima. Je li to nagrada roditeljima kao takvim ili ste željeli na taj način podržati i jedan sistem vrijednosti iz prošlog vremena?
– To je zahvala roditeljima i suosjećanje nad njihovim stradanjem. Iako u sistemu prošlog vremena vidim vrijednosti, u ovom slučaju, upravo suprotno, ističem njegov negativan aspekt negiranja demokratskih tendencija i individualnih sloboda čijeg su mehanizma oni bili žrtve. Moj je otac robijao u Lepoglavi kao “proljećar”, a majka izbačena s fakulteta s radnog mjesta asistentice u šestom mjesecu trudnoće. No, to u mom slučaju ne znači da ne bih podržavao socijalnu pravdu, građansku ravnopravnost naroda i narodnosti, sekularnost, feminizam i na koncu antifašizam koji su stajali u temeljima prošlog sistema. To što je on u svojoj praktičnoj realizaciji imao brutalne tiranijske metode ne znači da ga se smije izjednačavati s fašizmom kroz “osudu svih totalitarnih sistema” i odbacivati njegov modernistički aspekt.
Pretjerana patronažna sila i egalitarna nemaštovitost, suzbijanje i osuda dinamičkih i progresivnih tendencija društva, vječito pozivanje na unutrašnje i vanjske neprijatelje od strane konzervativnih elita onaj su sustav dovele u stanje eksplozivne frustracije koja, kad je pukla onda je na površinu izbilo ono najgore u društvu. Malograđanština, primitivizam i šovinizam zavladale su i prolile krv i svi smo na ovaj ili onaj način u tome bili prisiljeni sudjelovati. Na sličan način i današnji sistem pokušava društvo držati podalje od razvoja samosvjesnih, slobodoumnih i samostalnih građana samo ovaj put za interes globalnog kapitala i pohlepne malograđanske elite pozivajući se na nacionalizam i produbljujući traume.
- Zašto je otpor ‘pristojnih građana’ tako tih? Desničari, čini se, mnogo bolje koordiniraju čak i na međunarodnoj razini.
– Kod desničara postoji višak strasti usmjeren u krivom smjeru, odsustvo identiteta koje se puni kolektivističkim strastima i konzervativnim načelima (koja, da budemo jasni nisu uvijek promašena) zbog čega je ta potreba za nametanjem svoje “istine” ratoborna i isključiva. Oportunizam i vlastita korist ili korist kolektiviteta kojem osjećaju snažnu privrženost vješto je savladala većinu modela funkcioniranja i strukturiranja proizišlih iz lijevog aktivističkog kruga. Nasuprot njima, kojima pristojnost znači samo zadovoljenje malograđanskog standarda ili vlastite pohlepe, stvarni “pristojni ljudi”, slobodoumni antifašisti već po naravi svoje bitne opredjeljenosti ka pacifizmu ostaju u domeni tihe većine, sklanjajući se od tog primitivizma. Potreban je neki jači udar i svijest o potrebi reakcije da bi se tiha većina pomaknula u revolucionarnom zanosu i pokazala zube. Na žalost (ili na sreću, zbog opasnosti od novog prolijevanja krvi) živimo u mlačnoj bari u kojoj stvarnog poticaja na revoluciju nema i u čijoj mutnoj vodi mogu loviti samo amoralni. Trenutak je na odgovornosti pojedinca da zauzme stav i počne djelovati, samo je pitanje kako osvojiti poziciju za utjecaj. Mogli bi dosta naučiti iz jugoslavenskih modela uspostave komunalnog reda, razvoja infrastrukture i građanskog opredjeljenja prema antifašizmu.
- Hrvatska je ekonomski i sigurnosno odmakla od drugih zemalja nastale raspadom Jugoslavije, ulaskom u NATO i EU. Koliko toga se promijenilo u samom društvu, uključujući kulturu?
– Infrastruktura je naslijeđena, u nekim slučajevima unaprijeđena, u nekim uništena. Kultura je relativno dobro prošla. U njoj ima raznolikosti i pristojne podrške sustava. Izuzetak je Hasanbegovićevo / Karamarkovo doba, od kojeg se još oporavljamo. Primjećuje se pritisak birokratskog mehanizma i dehumanizacija radnih procesa, a među upravnim kadrovima je brdo nesposobnih malograđana. Ali dolazak političke opcije Možemo! na vlast u Zagrebu obećava neku pozitivnu akciju. Ako se taj zagrebački naboj ne uguši nego uspije proširiti društvom to bi moglo stvar okrenuti u boljem smjeru. Šteta što su dva pametna građanina, predsjednik i premijer takve nezrele budale pa od svojih funkcija rade cirkus. Ipak slijedeći EU agende mi kao hrvatsko društvo preuzimamo neke mehanizme koji nam omogućavaju da utječemo na razvoj pravednijeg društva. Iako je dug i neizvjestan taj demokratski proces u njemu ipak ima neke pameti. I građansko društvo slobodnih pojedinaca meni se ne čini kao utopija.
“Idealan primjer fašističkog primitivizma je recentna fotografija iz Dubrovnika u kojoj je vidljiv institucionalno podržan napad na nedužne civile koji su bježeći od agresije napustili grad. Nabijati njima, 30 godina nakon rata grižnju savjesti i svrstavati ih u kategoriju gorih od samih agresora je maloumna, bezobrazna i jadna dosjetka izopačenog uma. Svakom pristojnom branitelju valjda je u cilju da su civili koje brani na sigurnom i da bar o njima ne mora voditi brigu. Nevjerojatno je da ispod toga stoji službeni grb Grada, da je to financirano i realizirano kao službena stvar i da stoji s jedne i druge strane Straduna u prekrasnom gradu Dubrovniku i da sami branitelji i tiha javnost nisu protiv toga digli ozbiljan glas i zauvijek uklonili iz javnog prostora drznike koji su se usudili tako nešto napraviti”, kaže Juraj Aras.