Nezaustavljivi put ka Daytonu (I)

Al Jazeera u dva nastavka donosi pregled kako su 1995. godine američka administracija i saveznici odlučili zaustaviti krvavi rat u Bosni i Hercegovini i napraviti mirovni ugovor, kasnije poznat kao Dejtonski sporazum.

Nakon genocida počinjenog u Srebrenici, hrvatske akcije “Oluja” te zbivanja u Bihaću i Kninu, američka vlada shvaća da je došlo vrijeme za novu diplomatsku inicijativu čiji bi glavni cilj bio ustanoviti bosanskohercegovačku državu kroz pregovore.

To je, prije svega, bilo političko pitanje, uz očiglednu potrebu planiranja vojne potpore za takve planove, odnosno za implementaciju eventualnog mirovnog sporazuma. State Department i Pentagon su se složili da bi Sjedinjene Američke Države trebale pomoći vladi u Sarajevu u konsolidaciji teritorije koju ima pod svojom kontrolom, ali plašili su se posljedica američke potpore bosanskim nastojanjima u povratku izgubljenih područja, navodi se u jednoj analizi State Departmenta 1995. godine.

Clinton je razumio da se nazire potpuna katastrofa

Oba su se ministarstva, Pentagon i State Department, složila da bi zbog toga Washington mogao narušiti odnose sa saveznicima i Rusijom ili, još gore, da Amerika bude vojno uvučena u bosanski sukob. Vijeće za nacionalnu sigurnost i plan, kojeg je napravila Madeleine Albright, podržavali su stav da bi američka inicijativa mogla očuvati Bosnu i Hercegovinu u postojećim granicama uz potporu planu Kontaktne skupine o jedinstvenoj državi, s 51:49 teritorijalnom podjelom, što je “usluga za muslimane“. (Ocjena Vijeća za nacionalnu sigurnost, 28. august 1995. godine.)

“Bilo što manje…”, napisao je savjetnik za nacionalnu sigurnost Tony Lake predsjedniku Billu Clintonu, “bilo bi ravno ratifikaciji agresije i moglo bi biti odbačeno u Sarajevu.”(Lake Cover Note, 5. august 1995. godine.)

Ovdje treba napomenuti da podjela od 51:49 i dva entiteta nisu ideja koja je rođena u Daytonu, nego je to dio plana Kontaktne skupine iz 1994. godine.

“Clinton je razumio da se nazire potpuna katastrofa”, navodi neimenovan izvor Bijele kuće u septembru 1995. godine.

Ako budemo koristili silu, zašto ne bombardirati ubice?

“Nekoliko događaja iz maja, juna i jula 1995. godine uvjerili su predsjednika da moramo biti više uključeni u Bosni i Hercegovini. Sveobuhvatni razlog je bio njegovo shvaćanje da se situacija kreće prema potpunoj katastrofi te da ćemo biti uvučeni na ovaj ili onaj način. Srebrenica je bila odlučujući trenutak. Mi smo se obvezali da stanemo uz NATO plan, koji uključuje angažman značajnog broja američkih vojnika, kako bi se iz ratne zone izvukli ostali pripadnici NATO saveza. Ukoliko se Britanci, Francuzi i Kanađani povuku, mi ćemo im pomoći, nakon čega će doći do masakra kakvog smo vidjeli u Ruandi. Ako već budemo koristili silu, zašto ne bombardirati ubojice, a ne samo pomoći u povlačenju [snaga] Ujedinjenih naroda?”, pitao se Richard Holbrooke, koji je pokušao i uspio uvjeriti Clintona da nije Bosna i Hercegovina u pitanju, nego NATO savez.

Richard Holbrooke u svojoj knjizi To End a War navodi: “U našem prvom pokušaju da uđemo u Sarajevo poginula su trojica mojih kolega. To se dogodilo na predsjednikov rođendan, 19. augusta. On je bio u Wyomingu.”

Zato što Slobodan Milošević nije dopustio Holbrookeu i njegovom timu da slete u sarajevsku zračnu luku, bili su prisiljeno koristiti opasne planinske ceste. Robert Freasure i Joseph Kruzel iz State Departmenta te pukovnik Nelson Drew iz Vijeća za nacionalnu sigurnost poginuli su kada se francuski transporter prevrnuo u otkotrljao niz planinsku padinu na Igmanu. Holbrooke i general Wesley Clark, koji su bili u vojnom džipu, nisu bili ozlijeđeni.

Holbrooke: Ili će ovo biti naš uspjeh, ili naš krah

Kongres u to vrijeme nije podržavao nikakvu vojnu američku intervenciju u Bosni i Hercegovini. Na glasanju u Zastupničkom domu većina je bila protiv. Tridesetog oktobra 1995. godine odnos glasova je bio 3:1 u korist rezolucije da se u Bosnu i Hercegovinu ne mogu poslati američki vojnici bez odobrenja Kongresa. Republikanski kongresmen Newt Gingrich, koji je predsjedavao Zastupničkim domom, nazvao je to glasanje “referendumom o nemogućnosti administracije da ikoga uvjeri da im se može vjerovati.“ Clintonov glasnogovornik je odgovorio priopćenjem: “Predsjednik prihvaća odgovornost kao vrhovni zapovjednik, uz prisegu koju je dao. Ako treba nešto učiniti kako bi se zaštitili američki interesi u svijetu, on će to i učiniti!”

“Ključno je bilo donijeti odluku gdje bi se moglo održati mirovne pregovore? Mislio sam, ako mi budemo domaćini, da ćemo moći kontrolirati te pregovore”, piše tada Holbrooke i nastavlja: “Predsjednik je odlučno podržao prijedlog kojeg smo dali ja i Tony Lake. To je bilo ključno. Ne možemo više prati ruke od svega. Ili će ovo biti naš uspjeh, ili naš krah?”

“Srebrenica je bila najveća sramota Zapada i svaki od izgubljenih života naglašava neuspjeh da se nešto učini, da se spriječi genocid”, zaključuje diplomata Ivo Daalder u svojoj analizi zbivanja. Osjećaj krivnje je vodio SAD i saveznike da se, nekoliko dana kasnije, na sastanku u Londonu, slože da NATO treba zauzeti strožiji stav u obrani civilnog stanovništva u Goraždu.” (Odluka je kasnije proširena na još tri enklave – Bihać, Sarajevo i Tuzlu. Žepu su Srbi zauzeli ranije.)

Daalder nastavlja: “Saveznici su se složili da će na bilo kakav napad, čak i na prijetnju napadom na Goražde, odgovoriti značajnim i odlučnim zračnim napadima na položaje bosanskih Srba.”

Američka strategija ‘muljanja’ više nije bila moguća

“Neće više biti samo povremenih zračnih napada”, poručuje američki državni tajnik Warren Christopher. Nekoliko dana kasnije NATO je izbacio konačne operacione podrobnosti svoje zračne kampanje, a odluka o korištenju tih napada je sada bila na vojnim zapovjednicima saveza. Time je otpočeo proces ka Dejtonskom mirovnom sporazumu.

Krajem jula 1995. godine SAD i saveznici ulaze u konfrontaciju oko toga što zajednički poduzeti u Bosni i Hercegovini.

Strategija “muljanja”, koja je bila karakteristična za američku politiku od početka sukoba, više nije bila moguća. Predsjednik Clinton je jasno stavio do znanja svojim savjetnicima da želi “izaći iz kutije” u koju je američka politika sebe samu stavila. Ta je “kutija” bila stvorena kroz neodrživu diplomatsku strategiju nuđenja velikih ustupaka predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću, samo kako bi se dovelo bosanske Srbe za pregovarački stol, zatim zbog odbijanja da se pošalju američki vojnici u Bosnu i Hercegovinu, zbog otpora saveznika korištenju sile sve dok njihove vojnike Srbi mogu uzeti kao taoce, zbog insistiranja UN-ovog zapovjedništva na “tradiocionalnim načelima mirovnih operacija”, čak i u ratnoj situaciji, te zbog sklonosti američkog Kongresa za jednostranim ukidanjem embarga na uvoz oružja bosanskoj vladi, ali bez preuzimanja odgovornosti za posljedice takvog poteza.

Clintonova administracija je bila u sličnoj situaciji početkom 1993. godine. No, zašto je ljeto 1995. godine bilo drugačije? Zašto se javlja snažni konsenzus o zajedničkoj strategiji u trenutku kada je sve to izmicalo Clintonovoj administraciji više od dvije godine? Djelomični odgovor leži u strahotama kojima je svijet svjedočio u Srebrenici – osjećaj da su bosanski Srbi zaista otišli predaleko.

BiH je bila ‘rak koji izjeda američku vanjsku politiku’

To je potvrđeno i u Pentagonu, gdje su ministar obrane William Perry i zapovjednik Združenog stožera, general John Shalikashvili (koji je zamijenio Colina Powella, koji se protivio bilo kakvoj američkoj intervenciji u Bosni i Hercegovini), preuzeli čelnu poziciju u traženju energične zračne kampanje, o čemu su se saveznici konačno složili na sastanku u Londonu. No, stvarni razlog je bio osjećaj da je Bosna i Hercegovina bila “rak koji izjeda američku vanjsku politiku”, kako je ocijenio Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost Tony Lake.

Američki kredibilitet u svijetu bio je osjetno potkopan nakon stravičnih događanja u Ruandi te zbog onoga ono što se događalo u Bosni i Hercegovini, kao i neuspjeha Amerike i NATO-a da to okončaju. S predsjedničkim izborima, koji su dolazili za godinu dana, Bijela kuća je morala pronaći izlaz iz takve situacije. I to je bilo ono što je predsjednik Clinton zatražio od svog vanjskopolitičkog tima u junu 1995. godine.

Tako se došlo do prve koherentne strategije za Bosnu i Hercegovinu. Proces je predvodilo Vijeće za nacionalnu sigurnost u BIjeloj kući te Madeleine Albright, tadašnja američka veleposlanica pri UN-u. Ova se strategija po prvi puta podudarala sa silom i diplomacijom na način da se razbije politički zastoj koji je toliko dugo “davio” Washington. O strategiji su raspravljali predsjednik i njegovi viši savjetnici tijekom tri dana u augustu, a kada je Clinton prihvatio tu strategiju ona je postala temelj za diplomatski uspjeh tri mjeseca kasnije u Daytonu.

Sutra: Nezaustavljivi put ka Daytonu (II)